Mislili su da ćemo ćutjeti o tome…

0

…. probijam se kroz zamagljena sjećanja. Sijevaju šamari studeni. Zaleđeni put. Otkucaji sna. Rastjerana djeca.
Nesretna ostaju po kazni, u ćošku prvih razreda. Bez igre, i crvena potpisa Učitelja u raspalom bukvaru od sto dinara. Ne’ko je jednom do’šo, začarao cvjetove na poljima. U čudu se pitam: kako im ne poznam boje, ni mirisa više…
k’o da ih majka (prije polaska u fabriku sokova), nikada nije na brzinu sadila (bijele, žute, ljubičaste), u ciglaste saksije pored stare kuće, na skučenim rubovima prozora. Jednog julskog jutra, ućutali su cvjetovi. Ne’ko im je ukr’o dušu…
misleći… da ćemo ćutjeti o tome…

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.