Tema svetosti i kršćanske kulture potiče me da promislim o vlastitom kršćanskom životu koji je moj osoban suvereni izbor, neovisno o kršćanstvu kulture u kojoj sam duboko ukorijenjena.
Pismoznanci
Nedavno sam s jednim istaknutim kršćaninom raspravljala o tumačenju Biblije i shvaćanju suštine biblijske poruke. Ne mogavši se nositi s potkrepljivanjem biblijske poruke koja se sažima u jednoj jedinoj riječi (zapovijedi »ljubi!«) i dokazujući svetost i pravednost svoje srdžbe kojom plamti prema mnogoj braći ljudima, njegov je krajnji argument bio: »Ti si protestant, jer katolici ne poznaju Bibliju!« Tu smo dakle. Mi, katolici, ne čitamo Bibliju, jer ako čitamo – onda očito nismo katolici.
Kako onda stupiti u odnos s Isusom, s Duhom Svetim, s Bogom koji je uosobljen? Ako nema interakcije i osobnog iskustva, nema ni odnosa s osobom. Sama molitva bez osluškivanja još nije dijalog. Ne razgovaramo s Bogom. Nezainteresirani smo i molimo jednosmjerno. Ne želimo čuti da svoja ponašanja moramo korigirati i mijenjati, da svoje stavove moramo dograđivati, da moramo produbljivati razloge vjere koja je u nama i, na koncu, da upoznamo onoga kome smo povjerovali.
JA – glavni lik biblijskih prispodoba
U mojoj župi djeluje molitveno-biblijska grupa u kojoj rado sudjelujem. Nedavno smo radili na tekstu u kojem Isus prozire nakane pismoznanaca koji ga hoće »uhvatiti u riječi« (Lk 20). Dajući odjek na biblijski tekst, cijela se grupa oduševila kako Isus nevaljalce šiba pogledom, proniče njihovu lukavost i prozire nakane. Grozili smo se čitajući kako glavari svećenički šalju uhode da se prave pravednicima i uhode Isusa i kako podmuklo vijećaju protiv njega, njemu iza leđa. I nitko se nije sjetio da je ikad učinio to isto (nikad nismo ogovarali, nikad se osvećivali, nikad na kavi vijećali o drugima, nikad uhodili da bismo poslije mogli jezikom oplesti po bližnjima). Naučili smo tako gledati i na Bibliju, kao da je pisana »za druge i o drugima« na način da nam izmiče onaj isti bitak kojem svi pripadamo i u kojem smo, ako smo doista iskreni prema sebi, svi u suštini isti.
Volim reći da je Biblija s velikom ljubavlju pisana za mene osobno. Pitaju me kako to mislim, kad je pisana prije tisuća godina, i kad je pisana tisućama godina. Ali, zar ja mogu posumnjati da sam željena od početka stvaranja svijeta? A moja osobna povijest, koja traje tek nekoliko desetaka godina, upravo dokazuje da je Biblija pisana za mene – za svakog od nas poimence.
Istina, volimo se prepoznavati u svetačkim i pravednim likovima, ali ako smo do srži iskreni prepoznat ćemo se u saducejima, pismoznancima, farizejima, lažnim učiteljima i lažnim prorocima, glavarima svećeničkim, nevaljalim slugama – a to smo svi mi: kršćani, vjeroučitelji, teolozi, osobe iz crkvene hijerarhije. Netko će možda prigovoriti da takvo razmišljanje postavlja temelje razvoju skrupulozne savjesti ili moralističkog kršćanstva, ali istina je upravo suprotna.
Proces kržljanja
Iako o svojoj zemlji volimo misliti kao o »zemlji znanja« ipak se sramimo priznati da nešto ne znamo, bojimo se griješenja i prozivke za učinjene greške (na poslu, u školi, na fakultetu, u međuljudskim odnosima). A danas kao da postoji paničan strah i od samog spomena grijeha, kao da realnost grijeha poništava postojanje milosrdnoga Boga. Radije se priklanjamo liberalnijem razmišljanju koje barata pojmovima slobode i odgovornosti. A osnovna je razlika u poimanju grijeha upravo uzimanje u obzir druge osobe i čitave zajednice, dok sloboda i odgovornost u obzir uzimaju samo sebe i osobne granice, rad na sebi i zaborav drugoga, jer u procesu osobnoga rasta samo smo mi odgovorni – drugi neka se sam brine za sebe. Pojam grijeha pak uključuje druge, uključuje empatiju, uključuje žaljenje ne samo što je moj karakter kvaran i razočaravajuć, nego i bol zbog boli koju nanosim drugima. Bez drugoga kojeg uzimam u obzir moj mi je grijeh nevidljiv, a stoga i nespoznatljiv. A ako mi je nespoznatljiv grijeh, neću se mijenjati. A ako se ne mijenjam, ostajem ista. A ako ostajem ista, nema rasta i s vremenom mogu samo zakržljati.
Možda na primjeru kralja Davida možemo bolje uvidjeti o čemu je riječ. Kralj David, Bogu drag i omiljen u narodu, nije svoj grijeh mogao niti vidjeti niti spoznati dok mu ga prorok Natan nije predstavio u prispodobi – i to u prispodobi čak i umanjivši grijeh. Riječ je, naravno, o preljubu s Urijinom ženom Bat-Šebom. Samo ta jedna indiskrecija, jedna omaška kralja Davida vodi ga u grijeh kojeg će osuditi i najliberalniji stanovnik planeta Zemlje – do ubojstva nevinog ljudskog bića. A kralj je David bio pametan čovjek, iskreni vjernik. Zato je važno uvijek preispitivati svoje nakane, i to u ogledalu drugih ljudi.
Nije zaludu rečeno da je granica naše slobode sloboda druge osobe. Prevođenje osobnoga života u priču može nam pokazati koji smo zapravo lik iz biblijske prispodobe. Ubijamo li druge mišlju, riječju, djelom ili propustom? Ne znam treba li uopće ovdje dopisati da je na svoj vlastiti grijeh, i prije nego ga je uvidio, kralj David planuo žestokim gnjevom i na smrt osudio i grijeh i čovjeka koji ga je počinio jer (ah, uvijek taj neki drugi!) taj čovjek nije poznavao milosrđa. A kralj se David, nakon Urijine smrti osiguravši njegovu udovicu u svome domu, dobro potrudio da narod proslavi njegovo milosrđe. Oči kralja Davida otvorile su se tek kad je svoj grijeh stavio u tuđi kontekst i sam sebi presudio.
Duh Zakona vs. slova Zakona
Grijeh se lukavo i tvrdokorno ukorjenjuje u naša srca i »Sotona prerušuje u anđela svjetlosti« (2Kor 11,14). Vidljivo je to na potresnom primjeru kralja Davida.
Ali i kušnja Isusa u pustinji (usp. Lk 4) pokazuje nam kako je moguće dvostruko shvaćati Bibliju i njezine retke koristiti za zla djelovanja. Đavao očito vrlo dobro poznaje Pisma i istinski je pismoznanac, ali zorno nam pokazuje i razliku u shvaćanju slova i duha Zakona. I najsvetije se stvari, dakle, mogu koristiti u zle svrhe – to je realnost pred kojom ne treba zatvarati oči, nego ih baš zato širom otvoriti i bdjeti nad svojim ponašanjem. Sam Isus pokazuje da je čovjeku dovoljno svoj život proživjeti dostojanstveno, u radu i suživotu s drugima, s veseljem prisustvujući druženju i ponekoj svadbi, ali i poučavajući, opominjući i savjetujući one koji svoj život još nisu uspjeli prispodobiti u nekoj poučnoj priči, s likovima koje mogu objektivno sagledati i donijeti sud o vlastitom ponašanju.
Cijeli je Isusov život primjer. Njegovih prvih trideset godina života primjer su odrastanja, radišnosti, rasta u mudrosti i samozatajnosti. Ali u tri godine javnoga djelovanja, kada je prošao zemljom čineći dobro (naglašavam: čineći dobro!), on nije zatvarao oči pred neredom i nepravdom koju je nazirao u ljudskim srcima, a koju je zajednica uočavala u obrascima ponašanja tih ljudi. On zna da tek grijeh koji je prepoznat i priznat gubi snagu kojom zarobljuje čovjeka i čini da sjeme Božje riječi (usp. Lk 8,5-15) u njemu kržlja. Isus raskrinkava grijeh i nemoral upravo da bi ukazao na slobodu i odgovornost. Isus poziva na život u slobodi. U tom je smislu jedini proglašeni svetac i mogao ući u raj – jer je uvidio svoju krivnju, neovisno o (ne)moralnosti života koji je vodio (usp. Lk 23,39-44). Dobri razbojnik uviđa opakost koju je činio za života i u odgovornosti prihvaća pravednost kazne za svoja nedjela.
Danas se bojimo govoriti o grijehu jer ne želimo da drugi misle da smo »konzerve«. Grijeh je, ipak, teološka kategorija. Nije li to pomalo licemjerno od nas, kršćana? Osvješćivati grijeh ne znači osuđivati druge, nego priznavati da nam treba obraćenje. Netko će možda reći da je ipak dobar kršćanin jer daje milostinju i pomaže siromašnima, jer redovito volontira ili radi na Plavom telefonu, ali… bitan je duh, a ne slovo Zakona. Zato nam Matej i poručuje: »Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva« (Mt 9,13). Ako je kršćanin doista spoznao značenje te riječi, s većom će se bojazni i poštovanjem ophoditi s drugima, pazeći da ne gazi sjeme dobrote koju je Bog postavio u njihova nježna srca i nejake savjesti. Zato u Prvoj Ivanovoj poslanici i čitamo: »Tko god u Njemu ostaje, ne griješi. Tko god griješi, nije ga vidio niti upoznao« ( 1Iv 3-6). Naime, što smo bliži svjetlu bolje ćemo uočavati prljavštinu i mrlje na svojoj bijeloj krsnoj haljinici.
Sablazan
Tu se nameće i problem sablazni o kojem se kolektivno šuti. Nerijetko čak i od vrsnih teologa čujemo da se sablažnjavaju »samo djeca i licemjeri«. A to može reći i u to vjerovati samo onaj tko zna da griješi prema braći ljudima, a pred drugima treba opravdanje svojih grijeha. Tada se to otpuštenje vlastitih grijeha pronalazi pripisujući svoj grijeh drugome.
Prema Enciklopedijskom teološkom rječniku sablazan je neki grješan događaj koji drugima može biti na duhovnu štetu ili im je direktna grješna prigoda. U Novome zavjetu postoji nekoliko svjedočanstava samoj sablazni i njezinoj naravi. Podložni smo joj, naime, i mi teolozi i katehete, kao i kršćani u najširem smislu te riječi – svi mi koji smo se sakramentom krštenja i potvrde (a neki i studijem i radnim mjestom) obvezali biti primjerom kršćanskoga života u svijetu.
Ivan nam daje jedini način da ne postanemo sablazan Božjim malenima: »Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema« (1Iv 2,10). A tko li su »ovi najmanji« koje Isus spominje i za koje čije se spasenje bori? Ne, to nisu dječica. To su sve osobe čistoga srca, oni koji u svijetu iskreno i bez zlobe gledaju na braću ljude. Sveti Augustin prerekao je ovu Ivanovu maksimu riječima: »Ljubi i čini što hoćeš!« A ako su i apostoli bili sablažnjeni kako im je Isus i prorekao da će biti (Mk 14,27), ako je i sam sveti Petar bio sablazan svojem učitelju (Mt 16,23), koliko li smo mi više podložni sablažnjavanju (i da sablaznimo i da budemo sablažnjeni).
Upravo je zbog nejake savjesti ljudi koji nas okružuju važnije da pazimo na svoje ponašanje. Odgovorniji smo nego drugi ljudi jer smo kršćani, a kršćanstvo je stvar izbora, životni stav. Apostol zato i kaže da »ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim« (1Kor 8,13). Eto dokle ide kršćanska ljubav i borba za zajedničko spasenje! Kršćanin je čovjek sposoban razlučiti dobro i zlo i na pameti imati što je Božje, a ne što je ljudsko, kako inzistira Isus dok zbog sablazni proziva Petra (Mt 16,23). A Bog »hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1Tim 2,4). Tako i naučitelji kršćanske poruke trebaju svoj život uskladiti s radikalnim evanđeoskim zahtjevom ljubavi – pa čak i prema neprijateljima.
Molitva Tome Akvinskog
Umjesto zaključka rado bih vam predstavila molitvu sv. Tome Akvinskog koju rado molim, a kojom Bogu priznajem da mi u svakom trenutku treba obraćenje:
Bože moj, ne zaboravi me kad ja budem zaboravio tebe.
Ne napuštaj me, Gospodine, kad ja budem napustio tebe.
Ne udaljuj se od mene, kad se ja budem udaljio od tebe.
Zovi me kada ti budem bježao,
privuci me ako ti se budem suprotstavljao.
Podigni me kad budem pao.
Gospodine, Bože moj, daruj mi budno srce
da me nijedna isprazna misao ne odvrati od tebe,
pravično srce koje nijedna zla nakana ne može zavesti,
čvrsto srce da se hrabro može suprotstaviti svakoj protivštini,
slobodno srce da ga nijedna nemirna strast ne može nadvladati.
Podaj mi, molim te, volju koja te traži,
mudrost koja te pronalazi,
život koji ti se sviđa
i pouzdanje da ću te na koncu imati.
Tekst je objavljen u časopisu Lađa 4(2011.)