Timothy Radcliffe: istina uvijek iznad svega

U knjizi Sloboda u korijenu. Paradoksi kršćanstva engleski teolog dominikanac Timothy Radcliffe upozorava na opasnost prevladavajuće laži: “U eri post-istine najmlađe moramo podučiti u iskrenosti i racionalnosti”. Bibličar Radcliffe je jedan od najmjerodavnijih katoličkih autora na međunarodnoj razini. Papa Franjo je ovog cijenjenog profesora imenovao savjetnikom Papinskog vijeća za pravdu i mir. Živi u Oxfordu gdje mu je lokalno sveučilište dodijelilo titulu Doctor of Divinity. U nastavku donosimo prijevod jednog odlomka iz spomenute knjige.

Vjerujem da je potraga za istinom svojevrsna ljubavna priča. Ljubav prema istini. Ljubav, ako ste učitelj, za predmet koji predajete. Možda čak i ljubav prema svojim učenicima. I na kraju, najteža stvar: ljubav prema onima s kojima niste usuglašeni. Ova je tema izvor mog dominikanskog poziva. Nakon škole stekao sam prva prijateljstva s osobama koji nisu bili kršćani. Jedan od njih pitao me vjerujem li zaista u sve katoličke doktrine: jesu li doista istinite? To me pitanje počelo proganjati. Sve je to istina? Ako jest, onda to sigurno mora biti užasno važno; no što ako nije? Znao sam da postoje redovnici s motom Veritas, ali nisam se mogao sjetiti koji bi to bio red. Počeo sam misliti da bi to moglo biti pravo mjesto za mene. Kontaktirao sam svog benediktinskog učitelja, pitao sam ga čiji je moto, a on je rekao: «Pripada dominikancima». Tako sam se, zapravo, odlučio pridružiti dominikancima prije nego što sam ijednog upoznao. To me podsjeća na priču o onom čovjeku koji je zračnim balonom preletio južnu Englesku. Izgubio je smjer i na kraju sletio na veliko drvo. Vidio je dva čovjeka kako prolaze i povikao: «Upomoć, u pomoć, gdje sam?» Odgovorili su mu: «Na drvetu si». Tada je uzviknuo: «Vas dvojica ste sigurno dominikanci, jer ono što govorite je istina, ali potpuno beskorisna!».

Na Prvom vatikanskom koncilu, Crkva je formalno izjavila da naša potraga za istinom uključuje i razum. Vjera nas može odvesti izvan razuma, ali ne može biti i protiv razuma. Prema Tomi Akvinskom, mi smo misleće životinje, tražitelji istine. Kad sam bio mladi fratrić, nadbiskup Westminstera je bio kardinal Heenan, čovjek poznat po svojoj inteligenciji. Bio je pozvan svjedočiti na suđenju, a odvjetnik mu je rekao: «Vaša eminencijo, je li istina da ste danas jedna od najinteligentnijih osoba u Britaniji?» A on je odgovorio, «Da, tako je. Ali to kažem samo zato što sam se ovdje zakleo da ću govoriti istinu». Danas, nažalost, živimo u eri post-istine. Nakon kampanje za Brexit u Engleskoj i izbora Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama, postoji zabrinutost zbog isparavanja istine. Trump optužuje novinare da šire fake news, lažne vijesti, ali ih on sam samo potvrđuje jednu za drugom. U Engleskoj su političari uhvaćeni kako lažu o svojim troškovima; policija laže na sudu; novinari lažu. Kad ih otkriju, priznaju da su “pogriješili u prosudbi”. Pretpostavljam da je pogreška bila misliti da će se izvući. Problem nije toliko u tome što ljudi lažu, već u činjenici da je sama ideja istine izblijedjela. Živimo u svijetu truthiness-a, one prividne istine koju je Stephen Colbert definirao kao «instiktivno izražavanje osjećaja ili mišljenja kao da su to valjane objektivne izjave».

Divlje tvrdnje stalno se iznose na Twitteru i blogovima, bez neke brige jesu li istinite. Jednom sam pročitao na blogu da sam, u razdoblju u kojem sam bio poglavar Reda, dao dozvolu jednom prioru provincijalu da živi sa svojom ljubavnicom, časnom sestrom, u željezničkom vagonu. Smiješno! Ta žena nije bila redovnica! Šalim se. Kad su Lancea Armstronga, olimpijskog biciklista, u američkom talk showu optužili da nije rekao istinu o svom dopingu, odgovorio je, «Htio sam provjeriti narativ.» Za njega nije problem lagati, već izgubiti kontrolu nad svojom pričom. Ali ni crkva nije uvijek bila previše istinoljubiva, kao što je potvrdilo Kraljevsko australsko povjerenstvo. Pozivam sve koji imaju vremena pogledati izvrstan dokumentarac na BBC iPlayeru: Hypernormalisation, Adama Curtisa. Opisuje globalno povlačenje iz kompleksnosti. U novinama, u politici i posvuda svjedočimo povlačenju iz složenih pitanja. Ljudi se zadovoljavaju sloganima i tvitovima: «Brexit znači Brexit»; «Učinimo Ameriku opet velikom». Film Denial (Nijekanje istine) govori kako je engleskom književniku Davidu Irvingu, koji je negirao holokaust, izrečena presuda na sudu u Velikoj Britaniji. Zanimljivo je primijetiti da je to pitanje riješeno u okviru zakona.

Pripadamo parničnom društvu. No dublji je problem ovo kulturno sljepilo za istinu, koje se ne može uvijek riješiti izvođenjem ljudi na sud. Moramo naučiti voljeti samu istinu kao takvu. Zato u ovom svijetu post-istine ne mogu zamisliti važnije zvanje od učiteljskog. Isus je rekao svojim učenicima: «Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam!» (Iv 13,13). Učitelji su nam očajnički potrebni. Ne samo da priopćimo svoju vjeru, već da naučimo studente da vole sve moguće istine i da je traže svim svojim umom, svim svojim srcem i svom svojom maštom. Konstitucije Dominikanskog reda tvrde da imamo propensio ad veritatem, prirodnu sklonost istini. Ako ugušimo ovaj nagon za istinom u svim njenim oblicima, naša je čovječnost smrtno oštećena. Poznati dominikanac, Yves Congar, rekao je: «Volio sam istinu kao što se voli osoba».

Fratellanza umana (24.10.2020.)