Foto 1: Guido Reni: Sv. Josip s Djetetom Isusom, oko 1635.
Ljudi vikom i galamom drugih u stranu gurnutih bilo je uvijek. Meni se ponekad učini da je sličan usud zadesio i Josipa. Onoga pravog jer se nikad nisam mogao pomiriti sa staračkim likom Josipa sa svetih sličica koji se javlja uz Mariju i Isusa kao neki usputni i gotovo suvišni lik bez osobnosti.
Ljutilo me je što ga mnogi često svedu na nužnu potrebu – da pribavi hranu za život Marije i Isusa pa da, kad Isus malo odraste, umre kako ne bi smetao – kao da je Josip neki starac bez snage koji, eto, voljom Božjom, prati Mariju i Isusa kao neki sluga. I na koncu, što će starac uz mladu ženu kao što je Marija, uvijek sam se pitao, jer vjerujem da Bog nije uštogljen kao neki što misle da im već pripada plašt svetosti. Ta moja ljutnja šaputala mi je uvijek da je Josip moram biti drugačiji. Prije svega mlad. Hrabar i snažan. Duboke vjere u Boga ali i srca do kraja ispunjenog ljubavlju prema Mariji.
Ali kako dokazati tu slutnju? Kako uvjeriti druge da to nisu heretične tlapnje? Teško. Jer ni jedna Josipova riječ nije zabilježena, jer ni jedno svjedočanstvo o tome kakav je bio nije sačuvano izuzev nekoliko redaka u Evanđelju.
Pitao sam se zašto je Josipov lik obavijen tolikom šutnjom i tajnovitošću. Valjda, vidjevši moju muku, Josip mi je – eto, usudim se čak i to pomisliti – preko nekog od nebeskih glasnika jedne večeri otkrio odgovore na moja pitanja, mudrost sadržanu u narodnoj poslovici koju sam čuo stotinama puta: „Kakav otac takav sin!“
Pa naravno! Svaki je sin otvorena knjiga o tome kakav je bio njegov otac. Tako je Isus otvorena knjiga o tome kakav je bio Josip. Isus je zrcalo u kojemu se može vidjeti kakav je bio Josip. Malo dijete u svoju dušu brižno pohranjuje sve roditeljske postupke i životu u susret korača u mnogo čemu na njihov način.
Nadasve kad su u pitanju djeca!
U Isusu koji s radošću dopušta da mu donose djecu, što apostoli, tvrdoglavo nepoučljivi, rogoboreći priječe, u Isusu koji ih uzima u krilo, dariva osmjehe i blagoslivlja, u Isusa koji ih grije toplinom očiju i duše, odražava se, zasigurno, Josipovih očinski odnos prema dječaku Isusu – i to u vrijeme i u kulturi u kojoj su se djeca, kao i sve drugo malo i slabo, nisu cijenila. Morao je Josip biti nježan otac. Darivao je dječaku Isusu puno vremena a to je ostavilo dubok trag u dječakovoj duši. Upravo zahvaljujući Josipovoj blizini Isus je u odraslim godinama bio energičan i hrabar čovjek koji je doživio što je to očinska ljubav. Kroz Josipovu ljubav dječak je Isus otkrivao i ljubav nebeskog Oca. Ta nije Bog čarobnjak koji djeluje onkraj ljudi – ovaj put onkrajJosipa. Ništa manje nego onkraj Marije! Dječak Isus je osjetio da je voljen i prihvaćen od strane oca i bio različit od djece koja rastu bez očeve ljubavi i stoga često zastaju pred životnim problemima i izazovima zbunjeno i zastrašeno – kao da im je u mladosti iz duše pokradena snaga i odlučnost.
A današnji očevi? Mnogi umjesto blizine djeci daruju hladne kompjutorske ekrane, novac i igračke što uče nasilju dok su u kući rijetko. Tako djecu u život šalju bez očinske ljubavi po kojoj trebaju postati karakterom jaki ljudi. I ne znajući, čine ih ranjenim ljudima. A očinski zagrljaj i blizinu nitko drugi im neće moći kupiti. Izgubljena u mladosti, izgubljena je zauvijek. Tako duboku ranu u djetinjoj duši zaliječiti može samo iskustvo Božje očinske ljubavi.
No, ništa manje ni kad su u pitanju žene!
U Isusu koji žene susreće s ljubavlju koja zna za poštovanje, razumijevanje i nježnost iskri se, vjerujem, i odnos Josipa prema Mariji – i opet u vremenu i kulturi koja je prezirala žene. Kao svaka istinska ljubav, i ona Josipova imala je dva lica. Bila je to ljubav koja drugoga želi zaštititi i zakloniti pred olujom života. Josip je bio hrabar, čuvar Marije i Isusa, ali u isto vrijeme i nježan muž. Nije se stidio nježnosti jer sposobnost muškarca da bez straha bude nježan i blag prema ženi koju voli istinska je mjera njegove zrelosti. Bila je to i ljubav koja je Josipu otvorila oči da i on sam mora dopustiti da bude zakriljen ljubavlju i obogaćen ljepotom druge duše. Josip se ponosio Marijom, znao je da mu ona daruje snagu za životnu borbu, znao je da od nje može puno učiti, da ga njezina ljubav čini istinskim i zrelim muškarcem, za Boga i ljude vrijednim čovjekom. Josip je svojom ljubavlju nosio Mariju, ali je osjećao i radovao se da je i on sam kroz život bio nošen Marijinom ljubavlju.
Oni su po svojoj ljubavi bili slika Božje ljubavne čežnje za čovjekom i čovjekove ljubavne čežnje za Bogom. To se tako jasno vidi u Isusovim susretima sa ženama! Isus prijateljuje s njima u svijetu u kojemu se nema povjerenja u žene, gdje im se ne dopušta govoriti o Bogu i baviti se javnim poslovima. Isus se ne obazire na to i poziva ih k sebi. One, na sablazan mnogih, postaju njegove učenice i ostaju mu vjerne do križa – ne samo do dvorane Posljednje večere kao muškarci –izuzev Ivana. Marija Magdalena, pretekavši sve apostole u ljubavi i vjernosti, postaje njegov prvi apostol – glasnica njegova Uskrsnuća zastrašenim muškarcima! Isus spašava preljubnicu od umišljenosti i dvoličnosti pobožnih kojima je slovo zakona vrjednije od čovjeka koji i u ponoru grijeha – nekad i ne znajući – čezne za Božjim zagrljajem. Isus i u grešnici vidi ženu koja čezne za istinskom ljubavi koja oživljava i vraća ljudsko dostojanstvo. Ne nazire li se i u tom Josip? Nije li i sam Josip, saznavši da je njegova žena trudna prije nego je bio s njim, smiono odlučio otpustiti je potajno kako bi je spasio od sramote i osude zakona. Riskirao je da ismiju njega kao slabog muškarca jer nije mogao dopustiti da žena koju voli bude kamenovana. Radije je prihvatio vlastitu sramotu nego okrutnost kamenovanja iako se morao osjećati ranjenim, izdanim i zbunjeno!
A mi? Tako često se radujemo sramoti drugih. Prepričavamo s uživanjem. Nekako riječi osude lakše prelaze preko naših usta. Tko je danas spreman o drugima govoriti istinu i isticati dobro drugih? Tko je bio spreman tuđu sramotu preuzeti na sebe kako bi ga sačuvao bezdušne osude mase? Koliko je danas muškaraca koji bi među prijateljima priznali da se ponose svojom ženom, njezinom snagom i spremnošću na žrtvu, da ih njezina ljubav čini istinskim i zrelim čovjekom, da mu je oslonac i sigurnost?
Pa i kad su u pitanju stranci i oni drugačiji od nas!
I u Isusu koji ljubi strance možemo prepoznati Josipa koji je s Marijom i Isusom pobjegao u Egipat pred Herodovom mržnjom. U tuđini je Josip iskusio da dobrota ne pripada isključivo jednom narodu ili jednoj vjeri. Prihvatiše ga stranci i u vjeri drugačiji a pred onima njegove krvi i vjere morao je pobjeći. Postade mu jasno kako dobrota i plemenitost uspijeva svugdje gdje čovjek smogne snage srce iskreno otvoriti za nebeskog Ocu svih ljudi – pa i u Egiptu. Josip je o tome zasigurno poučio Isusa. Možda u noćima nakon napornog rada kraj razigrane vatre s kućnog ognjišta dok mu je pripovijedao o čudesnim događajima vezanim uz njegovo rođenje. Širina Josipove duše morala je ostaviti dubok trag na duši dječaka Isusa. Zato ne čudi Isusova ljubav i naklonost prema strancima. Pripovijest o milosrdnom Samaritancu ili pohvala vjere rimskog satnika kakve Isus ne zateče ni kod jednog sunarodnjaka. Govore li današnji očevi danas o tome da se vrijednost čovjeka mjeri jedino po plemenitosti njegova srca, a ne po načinu na koji se čovjek moli Bogu ili jeziku kojim govori. Siju li u njihova srca sjeme mržnje ili sjeme radosti koja u svakom čovjeku otkriva Božju nazočnost? Uče li ih opraštanju i smionosti priznavanja vlastitih krivnji ili pogubnoj umišljenosti o vlastitoj čistoći i ispravnosti?
Dakako, i kad je riječ o domovini i vlastitom narodu!
Josipovo se lice zrcali i u Isusu koji – ne isključujući druge – ljubi domovinu i narod iz kojega je potekao. Nakon smrti krvnika Heroda Josip se vraća u domovinu s pouzdanjem u Boga da se pod nebom domovine može i treba živjeti ma kako to mukotrpno i nekada uzaludno izgledalo. Samo, Josip nije učio Isusa ljubavi prema domovini i vlastitom narodu gromoglasnim riječima i političkim smicalicama nego časnim radom koji puno košta ali se u dušu djeteta neizbrisivo urezuje. Nije dječak Isus nikada zaboravio očeve žuljevite dlanove, od umora klonule ruke koje s ponosom lome obiteljski kruh, vedro čelo koje s mirom časnog čovjeka podiže prema Bogu.
A danas? Mnogi očevi tako lako prodaju obraz, uzmiču pred časnim radom, kukavički šute pred nepravdama koje će i njih pogoditi. Što će naučiti njihova djeca? Da poštenje i obraz ne vrijede ništa? Da se sve može kupiti i da se sve smije prodati? Da je važno jedino uživati i preživjeti, za vlastite neuspjehe vješto okriviti druge?
I o vjeri!
I u Isusu koji u hramu Jeruzalema kao dječak poučava svećenike, koji s pouzdanjem u nebeskog Oca ide naprijed kroz život i onda kad nailazi na ljudsku mržnju i nerazumijevanje, u Isusu koji se i u mraku križa vjerom oslanja na nebeskog Oca, nazire se Josipova vjera u čijoj sjeni je odrastao Isus. Josip je bio prvi svjedok i učitelj vjere dječaka Isusa. Nije se Josip stidio pred malim Isusom molitvom i čitanjem Božje riječi posvjedočiti da je njegova snaga i životna sigurnost jedino Bog. Josip je ono u životu dragocjenije od svega darovao Isusu – ne znanje o Bogu nego povjerenje u Boga, jer vjera u konačnici nije put znanja nego put povjerenja.
Današnji očevi? Ima li ih još, pitam se, koji pred očima svoje djece puni pouzdanja smognu hrabrosti kleknuti i moliti blagoslov za sebe i svoju obitelj? Ima li ih koji s dubokom vjerom djetetu čitaju pred spavanje biblijske pripovijesti u kojima je sabrana životna mudrost i snaga koja izvire iz Boga? Ima li ih koji se prema vjeri odnose s radošću i ozbiljnošću pokazujući djeci da vjera nije nešto što s odrastanjem treba ostaviti iza sebe nego još jače prigrliti sebi ? Svjedoče li današnji očevi kako vjera nije nešto izmišljeno za slabiće i žene? Nije li tajna zašto su žene često tako jake i zašto baš one često nose svu težinu obiteljskog života na sebi upravo u tome jer su bliske Bogu i jer žive svoju vjeru dok se iza umišljenosti mnogih muškaraca koji preziru crkvene klupe krije kukavičluk i slabost. A trebali bi svi očevi znati jedno: samo u vjeri očeva djeca će otkriti da vjerovati i život položiti u Božje ruke nije stvar slabića i onih koji se boje života nego stvar odlučnih i časnih ljudi koji znaju kako s Bogom zajedno koračajući mogu savladati prepreke i istodobno sačuvati ljudsko poštenje!
Na koncu i kad je riječ o smrti!
I u Isusovoj smrti na križu – posljednjem ispitu vjere gdje se očituje krajnje čovjekovo prepuštanje Bogu – moguće je prepoznati Josipa koji je s pouzdanjem u Boga umro povjeravajući voljenu ženu i sina Božjoj nježnoj brizi bez panike i straha. Josip je ostao vjeran do kraja Mariji i Isusu, vjeran sebi i Bogu. Zato je i Isus, imajući takva oca pred očima, mogao ostati vjeran onima koje je volio, vjeran sebi i vjeran Bogu. A jedino se na putu vjernosti i može postati i ostajati čovjekom. Zato vjernost i jest najveća tajna ljudskog života. Vjernost koja niče iz povjerenja u Boga i ljude koje volimo, kojoj često nismo dorasli, poput Isusovih apostola, ali prema kojoj uvijek iznova valja koračati pouzdajući se u Božju vjernost.
Eto, takav je Josip moje vjere prepoznat u Isusovu životu!
Napisao: Alen Kristić
Foto 1: By Guido Reni – http://www.wga.hu/frames-e.html?/html/r/reni/2/joseph_i.html, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=1813919
Foto 2: By Luca Giordano – photo by user:Inviaggio, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=1413354
Foto 3: By Johann Baptist Schmon (fl. Augsburg, 2nd half of the 18th century) – http://www.dorotheum.com, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=16020088