Tomislav BERONIĆ: Glagoljica i kršćanstvo

Često se u literaturi ističe da je glagoljica kršćansko pismo, a kao jedan od najvažnijih argumenata uzima se prvo slovo AZ odnosno križ kao konstrukcijski dio tog slova, te jedno od tumačenja redoslijeda slova u glagoljskoj azbuci koje glasi otprilike ovako:

“Bog ti je knjigu znanja dao da ti bude dobro u životu, da tako stekneš Božji mir i budeš čvrst u svjedočenju vjere.”

Nadalje se tvrdi da je glagoljica nastala unutar crkve za potrebe prevođenja biblijskih tekstova na slavenske jezike, a kao dokaz se prikazuju stari rukopisi poznati kao Praški ulomci, Kijevski listići, Frankopanski kodeks (tzv. Kločev glagoljaš) i drugi sačuvani dokumenti kojima je zajedničko da su, iako danas prostorno raspršeni, nastali na hrvatskom ozemlju.

Preko tisuću godina brojni popovi glagoljaši, redovnici franjevci, pavlini i drugi vrijedno su čuvali hrvatsku kulturu i pismenost ispisujući glagoljicom psaltire, brevijare, misale, molitvenike i druge crkvene knjige i spise. Glagoljica je, upravo kroz crkvu, većim dijelom katoličku i manjim ali vrlo vrijednim dijelom i protestantsku, bila “bitnom odrednicom hrvatskog identiteta” kako je svoju knjigu naslovio pokojni biskup Mile Bogović. Nitko ne može osporiti neraskidivu vezu glagoljice i kršćanstva.

No, glagoljica nema kršćansko porijeklo i to je vrlo lako dokazivo.

*****

Križ u slovu AZ, prvom slovu glagoljice, NE POTJEČE iz kršćanstva. Znak identičan glagoljskom AZ nalazimo u čvrstim materijalima stoljećima prije Krista u Južnom Jemenu i Etiopiji, te u nordijskim runama doduše u 1. stoljeću nakon Krista ali stoljećima PRIJE ikakvog dodira s kršćanstvom, a slične znakove i u nekim drugim pismima. Kao i u mnogim drugim slučajevima kršćanstvo je već postojeće kulturno nasljeđe, poput znaka glagoljskog slova AZ, jednostavno “usisalo” dajući mu pritom potpuno novu i to jako lijepu i poučnu priču (“Bog ti je knjigu znanja dao….”) – što se pokazalo vrlo učinkovitom metodom širenja vjere.

Mnogima nije poznato da prvi kršćani nisu koristili križ kao simbol vjere, već ribu, goluba, janje, sidro i liru.

Križ se kao simbol kršćanstva počinje javljati tek u drugom i trećem stoljeću, prvi prikaz Isusa raspetog na križu datira se u šesto stoljeće, a kao glavni i stalni simbol kršćani koriste križ tek od kraja sedmog stoljeća, dakle oko 300 godina nakon vremena sv. Jeronima.

*****

Prvo spominjanje glagoljice u kontekstu IZRIČITO kršćanskog pisma nalazimo – vjerovali ili ne – u Francuskoj. Ostalo je naime zabilježeno da je u obredu krunidbe 7. lipnja 1654. godine kralj Luj XIV. prisegnuo na lijepo oslikanom glagoljskom evanđelistaru, a navodno su to su činili i neki drugi francuski kraljevi. Razlog tomu je što su kraljevi dušebrižnici držali da Božjem izabraniku ne doliči prisegnuti nad knjigom pisanom poganskom latinicom niti šizmatičkim grčkim alfabetom ili ćirilicom već izvorno zapadno-kršćanskom – glagoljicom.

Tvrdnja o glagoljici kao NOVOM kršćanskom pismu naročito se ističe u doba nastanka panslavističkog pokreta (sredinom XIX. stoljeća). Ideolozi panslavizma (u najširem političkom značenju) – pripisali su Svetoj Braći i to bez ikakvih materijalnih dokaza stvaranje “novog” kršćanskog pisma unutar crkve – glagoljice – i to isključivo za potrebe pokrštavanja Slavena. Ta se konstrukcija počela urušavati vrlo brzo, već otkopavanjem Baščanske ploče, a potom i ostalih hrvatskih glagoljskih spomenika jer niti jedan od njih nije imao liturgijski karakter, za razliku od Praških i Kijevskih listića. Najstariji i to u kamen uklesani hrvatski glagoljski spomenici su pučke naravi – natpisi i svjedočanstva vremena iz kojih je više nego očito da ih nisu pisali samo svećenici već i – kako bi danas rekli – civili.

Baš to što su izrađeni za “civilne” potrebe snažno demantiraju ne samo Ćirilovo navodno autorstvo našeg pisma, već i “kršćansku namjenu” glagoljice, čak i ako se prihvati dozlaboga loše OBVEZNO datiranje u doba NAKON smrti Svete Braće. Rak-rana ćirilometodske teorije za koju nitko još nije ponudio iole razumnu “terapiju” je vremenska rupa od navodnog nastanka glagoljice do njezine primjene na (pre)širokom prostoru od Istre na zapadu do Konavala na jugu te na sjever sve do Slavonije i to u uglavnom unutar običnog puka.

Posebna priča su Sveta Braća, bolje rečeno Konstantin kao navodni tvorac glagoljice, te njihovi prijevodi Biblije s grčkog na staroslavenski jezik za koje osim zapisa nastalih nekoliko stoljeća nakon njihovog vremena nema apsolutno nikakvih dokaza. Niti jedan poznati glagoljski tekst čak niti u prijepisu ne dovodi se u vezu sa Svetom Braćom. To u svom radu “Sveti Ćiril i Metod i prijevod Svetog pisma na crkvenoslavenski jezik” izravno tvrdi dr. sc. Taras Barščevski s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu:

“Najstariji crkvenoslavenski rukopisi koji sadržavaju biblijske, liturgijske i teološke tekstove napisani su glagoljicom. Treba ipak primijetiti da nijedan rukopis ne može biti prihvaćen kao svjedočanstvo slavenskog jezika sv. Ćirila i Metoda jer i najstariji imaju jezične razlike koje ukazuju na njihovo različito podrijetlo (Metzger, 1977, 403)”.

*****

Zaključno – nemamo baš nikakvih razloga negirati postojanje glagoljice još od vremena drevne Ilirije niti je smatrati manje vrijednom zato što je nastala ne samo prije Svete Braće već i prije pojave kršćanstva. Uostalom, analiza znakova glagoljice kojom sam krajem prošle godine započeo ovaj serijal jasno je pokazala da ih srećemo u jako davnoj prošlosti, čak do trećeg tisućljeća prije Krista.

Svima bi nam bilo od koristi kad bi znanstvene institucije usmjerile svoje kadrovske i novčane resurse u istraživanja kojima nije za cilj izmišljati dokaze u prilog panslavističkoj ćirilometodskoj teoriji i otuđivati hrvatsko porijeklo glagoljice, već u kvalitetna suvremena znanstvena multidisciplinarna istraživanja bez političkih i ideoloških predznaka.