Jedna od teorija o postanku glagoljice nazvana je Jagić-Taylorovom. O njoj u Hrvatskoj enciklopediji piše:
“Sve do posljednje petine XX. st. izmjenjivale su se egzogene teorije. Među njima je najprihvaćenija bila ona V. Jagića i I. Taylora (Jagić-Taylorova teorija), o tome da je Konstantin glagoljicu sastavio prema grč. kurzivnom pismu VIII. i IX. st. Sličnosti se mogu prepoznati, no tek u nekoliko slova.”
* * * * *
Što su to TOČNO pisali Jagić i Taylor i možemo li to uopće nazivati teorijom?
* * * * *
Isaac Taylor (1829. – 1901.) bio je anglikanski svećenik o kojemu je vrlo malo podataka. Otac mu se također zvao Isaac i bavio se filozofijom i poviješću te pisanjem i glumom.
* * *
Isaac mlađi zanimao se za razvoj grčkog alfabeta i, između ostalog, Etrušćansku predaju.
Glagoljica mu nije bila tema kojom se podrobnije bavio već je tek, izgleda, na Jagićevu molbu “bacio oko” na glagoljicu i napisao kratak tekst od tek dvije kartice – objavljujem ga u cijelosti kako je objavljen na njemačkom jeziku, u kojem uspoređuje znakove glagoljice s grčkim alfabetom.
U tom tekstu Taylor iako prihvaća mišljenja Dobrovskog, Šafarika i drugih da je glagoljica izvedena iz grčkog pisma, a kao primjer navodi glagoljsko slovo DOBRO i njegovu vezu s grčkim slovom DELTA, u jednoj rečenici ističe da NITI JEDNA teorija o nastanku glagoljice nije prihvatljiva, dakle ni ćirilometodska.
Taylor, naime, baš nigdje u tekstu ne spominje Svetu Braću, već ostaje usredotočen na grafiku.
To je sve što sam našao o Tayloru. Za svaki dodatni izvor bit ću zahvalan.
* * * * *
Vatroslav Jagić (1838.–1923.) školovao se u rodnom Varaždinu i Zagrebu, studirao klasičnu filologije u Beču (1860.). Bio je gimnazijski profesor u Zagrebu (1860.–70.), sveučilišni profesor u Odesi (od 1871.), Berlinu (od 1874.), Petrogradu (od 1880.) i Beču (1886–1908.). Stekao je doktorat u Leipzigu i počasni doktorat u Petrogradu. Sa samo 28 godina postao je 1866. najmlađim članom JAZU. Bio je član mnogih akademija i znanstvenih društava.
* * *
Jagić NIJE bio pristalica Konstantinovog autorstva glagoljice. U svojoj knjizi “Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga” (JAZU, Zagreb, 1867.) Jagić piše:
“Dok su dovle svi današnji istraživački slovjenskih starina složni u jednom mišljenju, niesu svi jednako uvjereni o daljih izvodih Šafarikovih, kao: da su glagolska slova upravo Ćirilova slova, a ono što danaske ćirilicom zovemo, da je sastavio Kliment itd.; jer se može i tako pomisliti, da je mudri Konstantin, ma baš i znao za glagolicu (u smislu gori pominjanih crta i reza), ali kao čovjek obrazovan i odgojen u duhu grčko, da je ipak volio većinu slova uzajmiti iz alfabeta grčkoga, i tek malinu pridodati iz glagolice. Šafarik da ovakovu tumačenju, u kojemu mnogo istine ima, na put stane, tvrdi sa svijem odrješito, da Slovjeni prije Ćirila nijesu imali nikakvih slova i da su Ćirilova slova sa svimem nova bila. Obje izrjeke lakše je izreći nego li potvrditi ili dokazati jer nijesu ni malo sigurne; protiv druge vojuje naročita apologija crnorizca Hrabra, iz koje su doista takodjer izvodili, da je Ćiril glagolicu sastavio, ali se ona ipak puno naravitije proteže na ćirilicu nego li na glagolicu.”.
*****
Na stranici 38. svoje knjige Jagić piše da su učenici Svete Braće, bježeći iz Moravske “s najvećom ljubavi prigrljeni bili od kneza i naroda bugarskoga”. Ali ne i kneza i naroda hrvatskoga, jer Jagić, kao istinski znanstvenik jako dobro razlikuje činjenice i povijesne izvore od pretpostavki i vjerovanja.
*****
Iz ovoga je vidljivo da niti Jagić niti Taylor nisu podržavali mišljenje da je Konstantin autor glagoljice, te da su za tek nekoliko glagoljskih slova “nategnuli” vezu s grčkim alfabetom. Stoga tzv. Jagić-Taylorovu teoriju ne samo da nije primjereno stavljati među ćirilometodske teorije, već je upravo nije primjereno niti zvati teorijom, već tek – mišljenjem.