Tomislav Kovač: Doprinos međureligijskog i međukulturalnog dijaloga suživotu u suvremenoj Europi

Iako je međureligijski dijalog, na svjetskoj razini, relativno novija pojava – za katoličke vjernike on prvenstveno proizlazi iz naučavanja Drugog vatikanskog koncila, osobito deklaracije Nostra aetate – možemo se složiti da susret, dijalog i suradnja među sljedbenicima različitih religija, kultura i civilizacija predstavlja poseban znak našeg vremena. Dokumenti Katoličke crkve međureligijski dijalog definiraju, između ostaloga, kao „put i sredstvo upoznavanja i međusobnog obogaćivanja“ (Ivan Pavao II., enciklika Redemptoris missio, br. 55) ili kao „uzajamnu komunikaciju“ u svrhu postizanja zajedničkih ciljeva i međusobnog zajedništva (usp. Dialogue et annonce, br. 9).

Međureligijski dijalog pretpostavlja „stav poštivanja i prijateljstva“ (Isto, br. 9), koje jednako uključuje svjedočanstvo vlastite vjere i poštivanje vjere drugoga. Stavljajući vjeru u Boga i ljudsku osobu u središte, međureligijski dijalog izvrsna je prevencija protiv bilo kojeg oblika diskriminacije, nesnošljivosti, predrasuda, straha od drugoga, fundamentalizma, ekstremizma, mržnje i nasilja.

Suvremena europska društva posljednjih pola stoljeća sve su više obilježena kulturalnim i religijskim pluralizmom: kako zbog trajnih imigracija osobā podrijetlom iz postkolonijalnih zemalja od 1960-ih naovamo, tako i zbog novijih migracija iz ekonomskih, ratnih, političkih ili klimatskih razloga. Sve izražajnija multikulturalnost današnje Europe potrebuje za međukulturalnim dijalogom, u svrhu izgradnje zajedničkoga društva u kojem će se poštivati vjerske, kulturalne i etničke različitosti. No, s obzirom da mnogi useljenici dolaze iz kulturā koje su često još uvijek veoma religiozne – bilo da se radi o osobama podrijetlom iz muslimanskih zemalja ili Azije i Afrike – institucije Europske unije i pojedine europske države uz međukulturalni dijalog sve češće nadovezuju i međureligijski dijalog. Budući da vjera pripada najintimnijoj dimenziji čovjeka, koja se odražava i na njegovu percepciju svijeta i način življenja, vrlo je važno nastojati upoznati vjeru drugoga kroz prizmu njegove kulture, a njegovu kulturu kroz prizmu njegove vjere. To je ključan čimbenik integracije neeuropskih doseljenika u europska društva, a taj proces je uvijek obostran: on traži otvorenost, dobru volju i založenost kako domaćina, tako i pridošlice. Važno je ipak primijetiti kako se multikulturalno društvo čini teško ostvarivim bez jedne većinske, domaće kulture, koja je svjesna sebe i koja se ne odriče vlastitog identiteta: u konačnici, pridošlica ima pravo na sigurnog i pouzdanog domaćina, koji ima jasan i dosljedan sustav vrijednosti. 

S obzirom da katoličke obrazovne institucije diljem Europe i svijeta sve više pohađaju i učenici ili studenti drugih vjeroispovijesti i kultura, Kongregacija za katolički odgoj je 2013. godine objavila vrlo poticajan dokument naslovljen Odgajati za međukulturalni dijalog u katoličkoj školi. U tom dokumentu, Katolička crkva se distancira od dva uobičajena pristupa multikulturalizmu: s jedne strane, od relativizma, koji je – u ime neutralnosti, tolerancije i apstraktnoga univerzalizma – spreman izbrisati razlike između osobā, kulturā i religijā, svodeći ih na jednoznačnu stvarnost; s druge strane, od asimilacije, koja od pridošlice zahtijeva da se odrekne vlastitog identiteta i svojih korijena te da posve prihvati kulturu zemlje domaćina (usp. 21-25). Za Katoličku crkvu, ova dva pristupa nisu potpuna jer ne uvažavaju slobodu i integritet ljudske osobe i ne omogućuju istinski susret i dijalog. Suprotno tome, Katolička crkva se u odgoju i obrazovanju, ali i u širim društvenim odnosima, zalaže za međukulturalni pristup, kojim se u isto vrijeme afirmira vlastiti, naročito evanđeoski, identitet i prihvaća identitet drugoga (usp. br. 26-28). Katolički pristup multikulturalnosti odvija se stoga u tri temeljna smjera: cjelovita integracija pridošlice, otvorena i prijateljska interakcija u međusobnim odnosima te priznavanje drugoga i njegovih vrijednosti (br. 78). Na taj način druga je osoba prepoznata, priznata i prihvaćena u svoj njezinoj kulturološkoj, religijskoj i afektivnoj dimenziji. Takva se osoba lakše može uklopiti u novu sredinu, usvojiti njezine vrijednosti i osjećati se dobro došlom. To je izazovan, dugačak i mukotrpan postupak, ali jedini koji dugoročno može voditi do izgradnje skladnog i pravičnoga društva u kojem će se poštivati dostojanstvo ljudske osobe, međukulturalne različitosti i sloboda svakoga.

Zahvaljujući, između ostaloga, svojim kršćanskim korijenima, iz kojih su nikli humanizam i moderno shvaćanje ljudskih prava, Europa – tako i Hrvatska – ima puno potencijala u osmišljavanju suživota u multikulturalnim društvima. Primjerima dobre prakse može potaknuti da i druge zemlje diljem svijeta više poštuju osnovna ljudska, građanska i vjernička prava svojih manjina, a često su to zemlje iz kojih potječu mnogi današnji migranti i izbjeglice. Iako recipročnost ne smije biti uvjet međureligijskom dijalogu, ona je ipak priželjkivani cilj. Uloga međureligijskog i međukulturalnoga dijaloga u ostvarivanju takvog cilja je doista velika. U suradnji s državnim institucijama i različitim društvenim čimbenicima, vjerske zajednice i vjerska učilišta mogu u tome puno pridonijeti. Takva suradnja temelj je onoga što papa Franjo, u enciklici Fratelli tutti, naziva ljudskim bratstvom i socijalnim prijateljstvom. Kad čovječanstvo bude u drugome više gledalo brata, nego stranca, prijatelja, nego neprijatelja, bit će stvoreni preduvjeti istinskog bratstva, u kojem više neće biti mjesta progonstvu zbog vjerskih ili bilo kojih drugih razloga.

Doc. dr. sc. Tomislav Kovač, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

* Izlaganje na okruglom stolu Progonjeni i zaboravljeni? održanog u Hrvatskom saboru 23. studenog 2022., povodom međunarodnog obilježavanja „Crvene srijede“ (Red Wednesday) posvećen progonjenim kršćanima u svijetu i poštivanju slobode vjerovanja.

Fratellanza umana (06.12.2022.)