Tomislav Marijan BILOSNIĆ: Hrvatski Benediktinci glagoljali prije sv. Braće

Hrvatski kneževi i kraljevi već u ranom srednjovjekovlju, vidjeli smo, vrlo se čvrsto vežu uz benediktince, najstariji crkveni red u zapadnom kršćanstvu, kojega je još 529. godine osnovao sv. Benedikt. Benediktinsko osnovno načelo «moli i radi» (ora et labora), posvećenost skrovitome životu, šutnji, molitvi, manulanom radu, ne isključujući pri tome zauzetost za intelektualno djelovanje i širenje školstva i znanosti, posebice od karolinškog doba, našli su vrlo sigurno uporište na dvorovima hrvatskih narodnih vladara, počev od kneza Trpimira, pa sve do kraljeva Zvonimira i Snačića, kada se na našem jadranskom prostoru osniva cijeli lanac benediktinskih samostana, s onim središnjim u Zadru – samostanom sv. Krševana. Od povelje kneza Trpimira iz 852. godine o osnivanju samostana u Rižnicama, preko kneževa Branimira i Muncimira, do kralja Tomislava i darovnice kralja Zvonimira samostanu sv. Lucije na Krku, zabilježene na Bašćanskoj ploči 1100. godine, benediktinci, ovdje na hrvatskome području slijede morsku liniju, nastavljajući tako ovdje već ranije započeto i uobičajeno monaštvo.

Tako ne može biti točna Schitzova tvrdnja kako je Dalmacija prve vjesnike evanđelja i napretka primila u sinovima sv. Benedikta, iako su oni, istina, ovamo došli preko Akvileje s franačkim monasima. Isto tako, odmah valja reći, da se pojava benediktinaca i benediktinki na zadarskom području, i šire u Dalmaciji, nikako ne može vezati ni uz mletačku vladavinu na ovim prostorima, što se više puta činilo, pa i u slučaju Schmitzove teze. Jer, sve vijesti, svi dokumenti, sve činjenice upućuju nas na to da su se ženski benediktinski samostani osnivali isključivo tamo gdje su vladali ili imali neosporan utjecaj hrvatski vladari. Posebice je to slučaj za vladavine kralja Krešimira IV.

Benediktnice, dakle, možemo ovdje vidjeti najprije na čistom hrvatskome prostoru, na području hrvatskih kneževina, kasnije hrvatskih kraljevina, pa se tako i samo šire od Nina dalje, sukladno onom kako se širi i hrvatska država. Zato će benediktinci i imati snažan i neizbrisiv utjecaj na prosvjećivanje hrvatskoga čovjeka u gotovo svim onodobnim životnim sferama. Utjecaj na kulturu i hrvatsku umjetnost nemjerljiv je u slučaju benediktinaca, što je vidljivo i na upravo postavljenoj izložbi «Prvih pet stoljeća hrvatske umjetnosti” u Klovićevim dvorima u Zagrebu. Moguće je to i zato što su benediktinci na našem prostoru daleko prije nego li su poznati u Mlecima, što isključuju svaku daljnju polemiku o ovome slučaju. Najbolje će to ilustrirati početak vladavine Petra Krešimira IV., koji se odmah susreo s problemima crkvene reforme i jezika, dakle vjerskim i političkim pitanjima. Nakon konačnoga raskola kršćanstva 1054. godine, Zapadna je crkva 1059. godine organizirala Lateranski koncil, čije je odluke obvezujuće za sve svećenstvo podložno papi trebao usvojiti i pokrajinski crkveni  sabor upriličen 1060. godine u Splitu. Ovaj se sinod oštro zalagao protiv nošenja brade i ženidbe svećenika, a ponovno je otvorio i pitanje slavenskog (hrvatskoga) bogoslužja u crkvama. Iako je protureformska struja bila snažna, za metropolita je izabran osorski biskup Lovro, gorljivi pristaša reformskih ideja Zapadne crkve. Hrvatski je kralj u ovome slučaju širokogrudno darivao Crkvu i samostane, pa je Petar Krešimir IV. i sam bio utemeljiteljem jedne od najvećih srednjovjekovnih opatija – poznatog benediktinskog samostana sv. Ivana u Biogradu.

S kasnijim padom hrvatskih narodnih vladara, dolaze ovdje i teški dani za benediktince. Ivan će Ostojić u knjizi «Benediktinci u Hrvatskoj», koju je izdao Benediktinski priorat u Tkonu,  o tome slučaju zapisati sljedeće: «Nestankom hrvatske narodne dinastije zadan je doduše našim benediktincima sudbonosan udarac, ali nije istina – kako tvrdi Perojević  da su svi samostani bili utemeljeni od polovice IX. do svršetka XI. stoljeća, ili, do poslije propasti kraljeva narodne krvi prestaje u Dalmaciji osnivanje novih».

Ipak, benediktinski samostani su se u Dalmaciji teško održavali, a neki su se i zauvijek ugasili, poslije pada hrvatske vlasti na hrvatskome tlu. Netočna je zato tvrdnja nekih autora (kao što je slučaj i s Pencom i Pragom), kako su se benediktinski samostani gasili tamo gdje su bili lišeni «veza s talijanskim samostanskim maticama». Dapače, bilo je obrnuto, što već samo po sebi upozorava na falsificiranje i izvrtanje naše povijesti koju su gotovo sve do početka prošloga stoljeća pisali tuđinci, ili oni koji su služili tuđinskoj vlasti i interesima. Istina je u ovome slučaju takva – dok je u Zadru cvijetao život benediktinskoga samostana sv. Krševana, dotle je onaj u «matici» u Monte Cassinu bio u dubokoj krizi.

Rasprostranjenostr glagoljičkih natpisa na zadarskom području ( Branko Fučić, Glagoljski natpisi, 1982.)

Veza hrvatskih vladara i benediktinaca oslikava se i u činjenici kako na hrvatskome tlu, u Kotarima, pa dalje prema jugu, u unutrašnjosti imamo benediktince glagoljaše, dok se recimo u Zadru, u samostanu sv. Krševana liturgija obavlja na latinskom jeziku, a u nekih monaških zajednica zatječemo još i bogoslužje na grčkom jeziku. Kad je riječ o liturgiji na narodnome jeziku kod benediktinaca, nije mi ovdje razglabati priču o vjerovanju kako su sveta braća Ćiril i Metod, prolazeći ovim krajevima, ovamo donijeli slavensko bogoslužje. Jednostavno: teško, vrlo bi teško bilo tako brzo to postići među latinskim i grčkim monasima, među onima koji su na ovom prostoru imali već dugu tradiciju. Nemoguće je i neprirodno da odmah prevladaju došljaci, to nije slučaj u bilo kakvim prilikama, poglavito ne u vjerskim. Istina je pak takva da pred kraj 9. stoljeća, u doba kad učenici sv. Metoda bježe iz Moravske, sklanjajući se u naše krajeve, ovdje se već glagolja.

Da je u Hrvatskoj bilo takvih redovnika «koji u liturgiji nisu upotrebljavali ni latinski ni grčki jezik, svjedoči nam zaključak splitskoga sabora, koji dozvoljava glagoljašima, da mogu bogoslužje obavljati kao monasi» (I. Ostojić).

Međutim, drži se kako su se Metodovi učenici i njihovi nasljednici naselili na više mjesta u Bijeloj Hrvatskoj, a u našoj bližoj okolici, to je bilo Bojišće kod Benkovca, gdje su i uredili svoje samostane. Glagoljaši su vrlo lako pristupili novopojavnom benediktinskom obredu i kultu i zbog toga što su oni ovdje obavljali službu Božju po zapadnoj liturgiji sv. Petra, što potvrđuje i spomenuti splitski sabor, koji ničim ne niječe, osporava ili osuđuje obred glagoljaštva, već se isključivo buni glede njihova jezika. I papa Inocencije IV. svjedočit će 1252. godine «da su prethodnici omišaljskih benediktinaca (dakle glagoljaši) vršili staroslavensku službu božju po rimskom obredu». Ivan Ostojić će raspravljajući o ovom pitanju reći kako se on osobno priklanjao općenitom mišljenju da su glagoljica i slavensko bogoslužje Hrvatima došli preko sv. Ćirila i Metoda, ali on ne isključuje ni mišljenje onih koji tvrde kako je glagoljica bar cijelo jedno stoljeće starija od sv. Braće. Ali, «ni tada ne bi izgubila na vjerodostojnosti pretpostavka, da su stari slavenski monasi prešli u benediktince, a ne benediktinci u glagoljaše». Dakle: «Vrlo vjerojatno su barem one glagoljaške opatije, koje su uživale kraljevsku slobodu, bile benediktinske svakako već sredinom XI. stoljeća, jer je zadarski biskup Andrija 1056. godine svjedočio, da su svi slobodni samostani podložni reguli sv. Benedikta».

O korijenima glagoljice narednom prilikom, jer ostaje činjenica da se benediktinski glagoljaši, ni onda kada su vršeni ozbiljni napori da se u Hrvatskoj reformiraju svi samostani koji uporabljuju staroslavenski jezik – nisu htjeli služiti latinskim jezikom. To i jest razlog što je samo zbog njih regula sv. Benedikta prevedena na hrvatski jezik. Iako se, nažalost, ne zna točno vrijeme toga događaja, svakako je to bilo već u 11. ili početkom 12. stoljeća, što se dade zaključiti po jeziku koji se tad upotrebljavao. «Po svemu… hrvatski je prijevod regula sv. Benedikta bio sigurno jedan od najstarijih, a vjerojatno i najstariji samostani i potpuni prijevod među stotinama drugih na svijetu», reći će I. Ostojić.

Kako su se glagoljaški samostani nalazili po manjim mjestima u zaleđu dalmatinskih gradova, govori dovoljno o njihovom nacionalnom sastavu, na što upućuje i podatak da za one benediktince koji su povremeno glagoljali i u gradovima na moru, prije svega u Zadru. Više od trećine gradskih monaha imalo je hrvatsko ime i prezime, a među ove treba ubrojiti i sve one koji su imali kršćanska i biblijska imena. Da je to tako, svjedoče i podaci kako su se neki biskupi žalili papi kako neki svećenici ne bi trebali  ispovijedati koludrice jer ne razumiju hrvatski jezik.

Izvor: akademija-art.h