Treba li nas EU opaliti po džepu da shvatimo što je održivo gospodarenje otpadom?

0
Ekonomski rast, često se čuje, jedini je koji izbavlja društvo iz recesije. Jer jedino kontinuirani porast ekonomske aktivnosti dozvoljava zaduživanje i omogućuje vraćanje dugova. No do kuda se može ekonomski rasti, posebno kad se dobar dio te aktivnosti svodi na potrošnju roba? Od 1960. godine  kada je krenuo gospodarski rast, svjetsko gospodarstvo kontinuirano raste sa stopama rasta koje su se u početku, do 1973. kretale između četiri i sedam posto, a kasnije, uz nekoliko kriznih godina ispod 2%, uglavnom su se kretale između 2 i 4,5%.

U cijelom tom razdoblju, jedino je 2009. zabilježen pad umjesto rasta koji je globalno iznosio -1,73%. Ekonomije imaju vrlo konkretan materijalni karakter pa ih je potrebno hraniti crpljenjem prirodnih resursa i to neobnovljivim mineralnim sirovinama (metalne, nemetalne, fosilna goriva) i obnovljivim resursima poput drveta, usjeva i raznolikog živog svijeta. No, koliko svijet troši i čini li to racionalno?

Troši strahovite količine, uz stalni, ubzavajući rast. Tako je sa 22 milijarde tona 1970. godine globalna potreba za materijskim resursima 2010. narasla na 70 milijardi tona. Tim tempom trebat ćemo 180 milijarde tona materijala 2050. godine, što naprosto neće biti dobavljivo bez da se ozbiljno ne izmijeni slika Zemlje, odnosno trajno degradiraju mnoga područja. Stoga je jasno da su crvena svjetla alarma upaljena te da se nužno mora mijenjati model ekonomskog rasta naših društava.

Osim samog rasta, druga nepovoljnost je materijska linearnost ekonomija, jer se jednom preuzeta materija iz prirode konvertira u proizvode, dospije na tržište te po uporabi koja može biti i vrlo kratka, izlazi van kao otpad. Otpad kao neželjena materija dominantno se odlaže, pali ili baca u oceane što znači da se trajno uništava i propušta vratiti u gospodarski sustav na bilo koji način. Nastajanje otpada, bilo nakon upotrebe proizvoda, bilo tijekom proizvodnje u stvari je mjera materijske neracionalnosti društva i upravo ovdje je prepoznat ogromni protencijal za svojevrsni „popravak“ naših društvenih, odnosno gospodarskih sustava.

Na ovo globalno važno pitanje kako mijenjati svijet ne bi li se izvukao iz spirale samouništenja u koju je tjera postojeći ekonomski model, odgovor je ponuđen kroz paradigmu održivog razvoja, koji iako mnogima zvuči nedefinirano ili rastezljivo, ipak ima konkretne i mjerljive mjere. Uostalom, dobar dio od 17  ciljeva održivog razvoja, kako je to definirano na konferenciji Ujedinjenih naroda 2015. ima izravne ili neizravne veze s otpadom i potrebom da se otpad mora reciklirati i time vraćati u gospodarski sustav, a ne odlagati ili spaljivati. To nije zapisano u naš pristupni ugovor, a prije toga i u s EU pravnom stečevinom usklađeni Zakon o održivom gospodarenju otpadom iz 2013. tek tako iz nekog hira.

Recikliranje minimalno pedest posto otpada do 2020. doprinosi održivom razvitku jer za posljedicu ima značajnu promjenu materijalne bilance našeg društva. Svaka tona otpadnog stakla uklanja potrebu za određenom količinom kvarca te kalcijevog i natrijevog karbonata, a isto tako i energije. Otpadna plastika strahovito skraćuje proizvodni proces, uklanja potrebu za sirovinom te višestruko smanjuje potrebu za energijom pri formiranju novog proizvoda. Slično je i s papirom i metalima, a biootpad također stvara korist, jer nakon što se pretvori u kompost prihranjuje tlo,  otklanja potrebu za mineralnim gnojivima i bolje zadržava vlagu.

Neki kritičari ove obveze tvrde kako je to nerealno i nepotrebno, no takav pristup silno podsjeća na one koji su svojedobno, po pojavi parnog stroja i željeznice, tvrdili da je takva brzina opasna za zdravlje i nepotrebna. Sva sreća, razvoj ne pita i stvari idu dalje pa su tako danas više od godine prije isteka roka nekoliko hrvatskih jedinica lokalne samouprave postigle tih nerealnih i nepotrebnih 50% recikliranja.

Ovdje se samo po sebi nameće pitanje kako da postoje tako goleme razlike među gradovima i općinama po pitanju otpada? Odgovor je jednostavan – neki čine puno, neki čine nešto, a neki ne čine ništa po ovom pitanju. Ključna stvar za povratak otpadnih tvari u ekonomiju je nedopustiti da se dogodi miješanje u kojem se trajno degradiraju materijalne vrijednosti otpadnih sirovina. Hrana, zeleni otpad, papir, plastika, konzerve s uljem pa još k tome sredstva za čišćenje, bojanje, lijekovi, kozmetika i ponešto elektronike zajedno stvaraju problematičnu i neželjenu smjesu, degradirane materijalne vrijednosti poznatog neugodnog mirisa.

I to bez obzira što te iste otpadne tvari prije miješanja imaju kakav takav potencijal za recikliranje. Zato je važan sustav odvojenog prikupljanja koji uopće ne mora biti organiziran kroz veliki broj različitih posuda. Odvojenim prikupljanjem biootpada i reciklabilnih suhih tvari već se postiže puno, ali uz funkcionalna reciklažna dvorišta u koja građani odvoze sve problematične tvari – od kemikalija do elektronike. Pored sustava odvojenog prikupljanja, organiziran putem posuda ili vrećica, postoji još jedan nužan uvjet za uspješan održivi razvoj gospodarenja otpadom. To je infrastruktura za obradu odvojeno prikupljenog koju čine sortirnice za suhe reciklabilne tvari te kompostišta za kuhinjski i zeleni otpad.

Sortirnice su bitne jer se na njima rastresiti i raznovrsni otpadni materijal razdvaja po vrstama sukladno tržištu te preša i balira kako bi se omogućio rentabilni transport. Kompostišta su mjesta gdje se prikupljeni biorazgradivi otpad uz određenu tehnološku disciplinu konvertira u kompost, za poljoprivredu korisnu tvar bez neugodnog mirisa. To dakle imaju i grad Prelog i otok Krk sa svojih šest općina i istoimenim gradom te tako više od 50% komunalnog otpada u nekom obliku vraćaju u gospodarski sustav.

I mnogi drugi gradovi su krenuli s odvojenim prikupljanjem, no nemajući sortirnice muče se s prikupljenim materijalom.

Jer bez ove pripreme za tržište kroz sortiranje i baliranje, otpadna sirovina nema privlačnu cijenu i ovi sustavi nužno vegetiraju. Upravo zato se nedopustivo dugo čeka na javne pozive za financiranje sortirnica i kompostišta europskim novcem. No, uz dobre primjere Preloga i Krka, Hrvatska se upoznala i s radom novoizgrađenog centra za gospodarenje otpadom Marišćina pokraj Rijeke. Što bi taj centar trebao raditi? Mehaničko-biološkim postupkom obrađivati miješani ostatak otpada kojeg građani nisu odvojeno prikupili nego su ga zajedno uputili na obradu.

Ova obrada zamjena je za odlaganje koje se postupno treba svesti na nulu i njom se nastoji prvo izvući neka vrijednost kroz gorivo iz otpada i drugo smanjiti reaktivnost kroz biološku obradu biorazgradivog dijela. Pritom, zamišljeno je, generirat će se bioplin koji će se interno energetski iskoristiti, a potom će se inertizirani otpad odložiti na siguran način. No, probni pogon pokazuje određene nedostatke – iz njega se širi intenzivni smrad, a proizvedeno gorivo iz otpada ne odgovara specificiranoj kvaliteti i na koncu doživljava tržišni neuspjeh.

Moramo ovdje pojasniti da stvaranje goriva iz otpada i njegovo korištenje u energetske svhe nije kružna ekonomija jer se time sirovina uništava, a neželjena linearnost društva održava. Tek u usporedbi s pukim odlaganjem otpada, ovaj postupak donosi neke prednosti. Pažljivi čitatelj će se zapitati otkud ovakvi centri, tko ih je smislio i jesu li oni uopće potrebni? Smišljeni su i definirani kao koncept u Strategiji gospodarenja otpadom RH 2005. godine s ulogom da preuzmu preko 90% komunalnog otpada koji u Hrvatskoj nastaje. Dakle to je koncept zamjene odlaganja s mehaničko-biološkom obradom smeća u centrima za gospodarenje otpadom poput Marišćine.

Zanimljivo je da je svega nekoliko godina poslije RH donijela Zakon o odživom gospodarenju otpadom u kojem je preuzet opći europski cilj recikliranja otpada do 2020. od 50%. Istodobno državni aparat je sustavno pripremao izgradnju mreže ovih centara koji, nota bene, ne mogu postići stopu recikliranja, iz jednostavnog razloga jer centri proizvode gorivo, a ne reciklat. Tek Planom gospodarenja otpadom RH iz 2017. primijenjen je koncept koji OMOGUĆUJE ispunjenje zakonski i ugovorno zacrtanih ciljeva recikliranja.

Važno je znati da svaka tona papira koja se odvojeno prikupi i u sortirnici pripremi za tržiše donosi nekoliko stotina kuna, no ta ista tona u pomiješanom otpadu kada se odveze u centar donosi novi trošak jednak ili veći tržišnoj vrijednost sirovine, i to pored troška komunalne usluge koji se već naplaćuje. Analogno je za sve otpadne tvari, samo su iznosi drugačiji, pa se lako dolazi do iznosa većih od milijardu kuna godišnje koje će građani dodatno plaćati u jednom slučaju ili će komunalni sustav profitirati u drugom.

Međutim, evidentno je da visokorangirani službenici državnog aparata ne razumiju ili uporno neće razumjeti, nego se radije čude potrebi za promjenom koncepta gospodarenja otpadom koju vide kao nedopustiv gubitak vremena. A ne čude se činjenici da najveći hrvatski gradovi u svojim nedavno donešenim planovima nisu predvidjeli prioritetnu izgradnju infrastrukture za održivo gospodarenje otpadom nego se kao okosnica sustava i dalje predviđa već dokazano neuspješan centar za mehaničko biološku obradu. Split pak nema niti predloženu lokaciju za sortirnicu niti za kompostište, pa očito smatraju kako će sve riješiti prelaskom s odlaganja na Karepovcu na mehaničko biološku obradu u ambijentu netaknutog krša Lećevice.

A čemu služi nabavka raznih kanti i posuda za odvojeno prikupljane, koju isti funkcioner, stručnjak za koncepte gospodarenja otpadom, pompozno najavljuje? To će kao i financiranje pokoje sortirnice poslužiti kao ukras sustava, a izostanak dobrog rezultata odvojenog prikupljanja i recikliranja prezentirat će se kao dokaz da se bolje ne može, a nipošto kao posljedica lošeg pristupa i nesustavne realizacije.

Treba li čekati da nas EU penalima oplete po džepu pa da konačno shvatimo što je održivo gospodarenje otpadom?

Tekst objavljen u tjedniku Globus, broj 1454.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.