Foto: Screenshot / Youtube / HRT / Dokumentarni film Republika
DUBROVNIK – Suvremenicima 21. stoljeća slabo je poznata činjenica kojom se možemo i danas ponositi da je Dubrovačka Republika u svojoj prošlosti imala jaku pomorsku, osobito, trgovačku flotu. Da bismo znali kuda idemo valja najprije znati odakle smo došli? Kakvi su nam bili preci i čme se doista bez natruha bilo kojih ideologija možemo dičiti i što nam može i u modernom svijetu biti podstrek za nova stvaranja i poticaj za neke kreativne i konstruktivne ideje. Stoga smo odlučili u dva nastavka predstaviti vam povijest trgovačke flote Dubrovačke Republike.
Iako je trgovačka flota Dubrovačke Republike (1358.-1815.) bila jednom od ključnih sastavnica gospodarstva tijekom njene polumilenijske povijesti, odavno je uvriježeno svoditi njen značaj na takozvano „zlatno doba“ (15. i 16. stoljeće). Naravno, ukoliko želimo razumjeti ukupnost povjesnice dubrovačkog pomorstva, valja nam se „vratiti“ u davna kasnoantička stoljeća. Dakle u vrijeme kada se na strmini iznad duboke uvale konačno kristaliziralo urbano naselje – kasnoantički Dubrovnik.
– Najraniji zajamčeni spomen dubrovačkog brodovlja datira iz 9. stoljeća. Bilo je to vrijeme presudnog vojnog sučeljavanja na Mediteranu između starog vladara mora Bizanta i nove, rastuće pomorske velevlasti Saracena. U nastojanju da zatvore Jadran, Saraceni su nakon osvajanja Barija na zapadnojadranskoj obali opsjeli Dubrovnik – kazao nam je prof. dr.sc. Ivica Prlender.
U narednim stoljećima povijesna vrela sporadično potvrđuju konstantno sudjelovanje Dubrovčana u sve značajnijem rastu jadranskog pomorstva zasnovanog na sve zamašnijoj gospodarskoj razmjeni između zemalja balkanskog zaleđa i južnoitalskih tržišta.
Photo: Stipan Ujdur
Iz 12. stoljeća sačuvano nam je niz ugovora između Dubrovnika i nasuprotnih mu zapadnojadranskih komuna, kojima se reguliraju uzajamni odnosi, poglavito vezani za lučke pristojbe i carinska davanja.
– S druge strane, dubrovačka komuna 12. stoljeća samostalno nastoji sa svojim nominalnim suverenom, bizantskim carem, postići što povoljnije uvjete poslovanja na Levantu. Nemali uspjeh nije izostao, ali je bio razmjerno „kratkog daha“ budući je 4. križarski rat doveo do pada Bizanta (1204), te uspostave novog Latinskog carstva pod neprijepornom dominacijom Mletaka. Jasno, ova se dramatična promjena s dalekosežnim posljedicama na čitavom Mediteranu morala odraziti i na sudbinu dubrovačke komune. Tako će Dubrovčani biti prinuđeni višestoljetno vrhovništvo staroga carstva zamijeniti mletačkim, koje će potrajati 150 godina. – ističe dr. Prlender.
Dubrovnik je išao iz „ruke u ruku“, ali je uvijek diplomatskim držanjem koje je poznato i dan-danas pod sloganom „sa svakijem lijepo ni sa kime iskreno“ uvijek sačuvao ono što mu je bilo najvrednije kao i svakom gradu, svakoj državi napokon svakome čovjeku, a to je – sloboda! I pod „mletačkim gazdinstvom“ dubrovačka flota „plivala je ko riba u vodi“
Photo: Wikimedia
– Venecija je navodno restrikcijama suzbijala dubrovačko pomorstvo pa je Dubrovčanima bio jedini izlaz usmjeriti se na kopnenu trgovinu. Naime, balkanska su gospodarstva kontinuirano rasla i mogla ponuditi sve više robe za međunarodnu razmjenu. Štoviše, u drugoj polovici 13. stoljeća balkanska su tržišta zahvaljujući otkriću i eksploataciji ruda doživjela streloviti rast. Sada mogu ponuditi najtraženiju i najunosniju robu na onodobnom svjetskom tržištu – srebro. Ta dragocjena karavanska „rijeka bijele kovine“ slijeva se upravu u dubrovačku luku, da bi je dubrovačka flota mogla iznijeti na velika tržišta Sredozemlja – pojašnjava dr. Prlender.
Zadarski mir i 1358. godine, što ga je diktirao viteški pobjednik ugarsko-hrvatski kralj Ludovik Veliki, kojim je vojno poražena Venecija bila prisiljena napustiti čitavu istočnojadransku obalu, korjenito je promijenio državno-pravni položaj Dubrovnika.
– Tako će pod vrhovništvom krune Svetog Stjepana srednjovjekovna dubrovačka komuna prerasti u grad-državu, dakle Dubrovačku Republiku. Taj povijesni uspjeh nezamisliv je bez utemeljenja u moćnom gospodarstvu južnojadranske metropole. A upravo je moćna trgovačka flota predstavljala njezinu okosnicu – nastavlja dr. Prlender.
Photo: Jurica Gašpar
Ratnu mornaricu užem smislu riječi dubrovačka država nije imala. Uostalom kao ni većina tadašnjih pomorskih zemalja.
U drugoj polovici 15. stoljeća nastupile su dramatične promjene, kako na prostoru jugoistočne Europe, tako i na Mediteranu. U njihovom okviru teritorijalno malena Dubrovačka Republika se našla neposredno na razmeđu dviju velikih sila. Mletačke Republike i Osmanskog Carstva! Time nije samo dovedena u krajnje delikatan i osjetljiv politički položaj, nego je bila suočena i s velikim promjenama na gospodarskom planu.
– Naime, turski je vojnički imperij integrirao sva dojučerašnja balkanska kraljevstva i carstva. Istina, dubrovačka je diplomacija uspjela izpregovarati razmjerno povoljan tribut mira što će ga Republika plaćati sultanu, koji je Dubrovčanima omogućavao i slobodu trgovanja na golemim prostorima carstva. Međutim, osmanska je politika doskora zaustavila balkansku „srebrnu rijeku“ što se gotovo dva stoljeća slijevala u dubrovačku luku. Tako je dubrovačka pomorska trgovina definitivno bila lišena dotada najunosnije robe. Naime, iako su trgovačka društva republike i dalje zadržala dominantnu ulogu u posredničkoj trgovini između balkanskog zaleđa i mediteranskih tržišta vrijednost te razmjene naglo je pala, što je moglo voditi samo recesiji pomorstva, kao i ukupnog gospodarstva Republike.- kazao je dr. Prlender.
Foto: Grad Dubrovnik
Suštinski izmijenjen geopolitički položaj države, kao i golemi pad vrijednosti tradicionalne posredničke trgovine nalagao je žurno novo promišljanje budućnosti dubrovačkog pomorstva. Doskora, ne samo da je pronađen sretan izlaz iz kriznih okolnosti, nego su i stvorene pretpostavke za dotada najveći rast dubrovačkog brodarstva. Naime, izvršila se krucijalna preorijentacija od tradicionalne posredničke trgovine prema slobodnoj plovidbi.
Dubrovačka flota koja je za vrijeme Osmanlija toliko ojačala da je uzela pravo prvenstva na morima u 16. stoljeću bila je radi opstanka i održavanja prevlasti na moru primorana vješto balansirati između Osmanlija, Venecije, Španjolske i kršćanskih papa.
Naime, 16. je stoljeće razdoblje velikih sučeljavanja između kršćanskih sila i Turaka za prevlast nad Mediteranom. Tada se pod vodstvom papinstva udružuju Venecija i Španjolska, te druge kršćanske mediteranske države kako bi suzbile osmansku dominaciju. Očekuje se da se i Dubrovačka Republika priključi kršćanskoj koalicija. Na tome posebno inzistira mletačka diplomacija.
Animacija: Stipan Ujdur
– Međutim, budući je dubrovačka država opkoljena osmanskim teritorijem, a sama je Republika tributar turskoga sultana, njezino otvoreno svrstavanje uz kršćansku koaliciju nužno bi prouzročilo kraj dubrovačke državnosti. S tom argumentacijom dubrovački poklisari obilaze kršćanske prijestolnice, a ponajviše se usredotočuju na Rim. Uz golemi trud uspijevaju uvjeriti sva ključna težišta moći na Zapadu, naravno izuzev Mletaka kako je za kršćanski svijet veća dobit neutralnost Republike, nego njezino nestanak. Poglavito jer je dubrovačka diplomatska mreža bila u mogućnosti snabdijevati Zapad dragocjenim obavještajnim podacima o turskim prilikama – pojašnjava dr. Prlender.
Ovako izborena neutralnost državne zastave, koju poštuju i Turci, Dubrovčani su zajamčili svojoj floti ekskluzivan položaj u nikad prekinutoj gospodarskoj razmjeni između Istoka i Zapada. U višegodišnjim periodima vojnih djelovanja na Mediteranu cijene vozarina u odnosu na mirnodopske narasle po 7 puta, povremeno čak i do 14 puta. A gotovo sva dobit pripadala je isključivo jedinoj uvažavanoj neutralnoj zastavi – onoj Dubrovačke Republike!
– Ova epoha najveće slave dubrovačkog pomorstva, čiji su se učinci velikim dijelom pretočili u sjaj dubrovačke renesanse, vidljive i danas posredstvom fortifikacijske, reprezentativne, stambene i ladanjske arhitekture, ipak je imala i neke negativne socijalne posljedice. Naime, veliki rast pomorstva podrazumijevao je uključivanje širokih slojeva dubrovačkog društva – govori nam prof.dr.sc. Prlender.
Autor: Gordana Igrec
Izvor: morski.hr