Sva lica šezdesetih (Zagreb i svijet)

ŠEZDESETE U SVIJETU I U HRVATSKOJ – DRUŠTVENO-POLITIČKI KONTEKST

Foto: pixabay.com
0

Promjene koje su šezdesetih zahvatile Jugoslaviju bile su zacrtane 1958. u zaključcima Sedmoga kongresa SKJ, što je dovelo do rasta proizvodnje i potrošnje. Prosječnom kućanstvu u Jugoslaviji tako su postali dostupni televizor, hladnjak, perilica rublja i drugo. Ali to bijedno kaskanje za Zapadom ne može se nazivati progresom, kao što se djelomično popuštanje partijskih stega ne može nazivati slobodom

U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata svijet postaje pozornicom na kojoj se neusporedivo brže nego ikada dotad odvijaju složene društvene i političke, ekonomske i tehnološke promjene. Snažne i dalekosežne, donijele su neslućen razvitak na mnogim područjima života. No čovječanstvo se takvim optimističkim hitanjem ususret nedoglednim perspektivama bolje budućnosti suočilo s brojnim izazovima.

Foto: pixabay.com

Nakon što su Sovjeti godine 1957. odaslali u svemir prvi satelit, nazvan Sputnik, i 1961. uputili tamo prvoga čovjeka, Jurija Gagarina, intenziviralo se svemirsko nadmetanje između dvaju hladnoratovskih takmaca, što je 1969. urodilo događajem koji je Amerikancima donio pobjedu označenu posebnom simboličkom vrijednošću: riječ je o medijski popraćenom i globalno vidljivom spuštanju NASA-ine lunarne misije Apollo na Mjesec. Nagli napredak elektronike i satelitske tehnologije učinio je televiziju dominantnim medijem posvudašnjega dosega: izravni tv-prijenosi mogući s bilo kojega mjesta prometnuli su 60-ih godina naš planet u globalno selo.

Vijetnamski rat i seksualna revolucija

Šezdestete su obilježili atentati u kojima su ubijeni predsjednik SAD-a John Fitzgerald Kennedy (1963) i Martin Luther King (1968), borac za prava američkoga crnačkog stanovništva. U tom je razdoblju izbila Kubanska kriza (1962) između SAD-a i SSSR-a, što je zamalo dovelo do nuklearnoga rata. Od blokovskih se podjela miroljubivo i aktivno otklonio Pokret nesvrstanih, koji je zaživio na konferenciji u Beogradu (1961).

U Čehoslovačkoj je pokušaj političke liberalizacije, tj. uvođenja „socijalizma s ljudskim licem“, poznat kao Praško proljeće (1968), zaustavljen vojnom intervencijom Sovjetskoga Saveza i njegovih blokovskih saveznika. Na drugome kontinentu, Aziji, nastavila se američka vojna intervencija u Vijetnamu (1955-1975).

Foto: pixabay.com

Kao izrazi kontrakulture rodili su se hippy i yuppie pokreti, koji su gorljivo nastojali ponajprije oko prekida Vijetnamskoga rata i postizanja obuhvatnih ljudskih prava za crnačko i drugo nebjelačko stanovništvo u SAD-u. Valja uz to spomenuti da je 1968. u New Yorku nastao poznati antiratni mjuzikl Kosa. Seksualna revolucija i feminizam postali su dio političkoga mainstreama, a kontracepcijske pilule pridonijele su slobodnijem seksualnom ponašanju. Na prosvjednim skupovima protiv rata u Vijetnamu te, kako su govorili, dvoličnosti i lažnoga moralizma srednjega sloja, isticane su parole poput „Vodite ljubav, a ne rat!“

U to je vrijeme povijesnu scenu uzdrmao studentski bunt koji će se snagom i raširenošću nametnuti kao jedan o dominantnih globalnih fenomena. Zbog poboljšanja životnoga standarda, višestruko se povećala brojnost studentske populacije. Tako je u Francuskoj, odakle je krenula pobuna studenata 1968., njihov broj tijekom 1960-ih povećan za gotovo 500.000. S druge strane Atlantika, sveučilišta Berkeley i Columbia bila su ishodišta ne samo studentskoga nego i općega političkog aktivizma lijevo-liberalnog vrijednosnog usmjerenja. Gotovo posvuda u svijetu studenti su aktivno iskazivali ambicije promijeniti društva u kojima žive.

Promjene koje su šezdesetih zahvatile Jugoslaviju bile su zacrtane 1958. u zaključcima Sedmoga kongresa SKJ, što je dovelo do rasta proizvodnje pri čemu je uvelike poticana osobna potrošnja. Došlo je do postupnog otvaranja granica i sve brojnijeg odlaska socijalističkoga čovjeka na „privremeni rad“ u SR Njemačku i druge kapitalističke zemlje, gdje se rad, a time i radnik, više cijenio odnosno plaćao. Ipak, standard je rastao i u Jugoslaviji pa su prosječnom kućanstvu postali dostupnima televizor, hladnjak, perilica rublja i drugo. Međutim, zasluge za taj napredak ne pripadaju socijalizmu. Recimo to ovako: do navedenih pozitivnih promjena  u Hrvatskoj i drugdje u Jugoslaviji nije došlo zahvaljujući socijalizmu – nego je do njih došlo unatoč socijalizmu. Jer svih tih „čuda tehnike“ bilo je neusporedivo više na kapitalističkom Zapadu, i to znatno kvalitetnijih, te su ih tamošnji radnici, s mnogo većim plaćama, mogli lakše priuštiti.

Foto: pixabay.com

Usprkos tim bjelodanostima, apologeti socijalističkih šezdesetih skloni su takvo bijedno kaskanje za kapitalističkim svijetom nazivati progresom, jednako kao što običavaju djelomično popuštanje partijskih stega nekritički veličati kao slobodu. U nešto manjem stupnju neslobode vidjeti doba slobode, svojstveno je iskrivljenoj, pomućenoj i ideološki motiviranoj optici. Treba k tome imati na umu da je komunizam utopija, a sve su utopije – već po karakteru i programu – nužno totalitarne. Zato bilo kakav govor o istinskoj slobodi u državama kojima su vladali komunisti, može biti znak ili neznanja i nerazumijevanja ili pak maksizmom narinute ideološke (pod)svijesti.

Ipak treba priznati i dobre strane toga doba. Fakulteti su davali kvalitetne znanstvenike, liječnike, profesore, inženjere… Kultura nije zaostajala za Zapadom – štoviše, umjetnici bijahu na europskoj i svjetskoj razini. Treba istaknuti i dosege hrvatske brodogradnje, dobru višestambenu izgradnju, kakvoću i pogodnosti zdravstva, a i „socijalna država“ bila je na djelu. Dakle, ni vrag nije tako crn odnosno crven, ali nije ni ružičast. Još manje je zlatan pa je doista nevjerodostojno govoriti o „zlatnom dobu socijalizma“.

Tomu svjedoče, uz ostalo, tadašnji nemiri i prosvjedi. Žudnja za slobodom i poriv za iskazivanjem nezadovoljstva izbili su na vidjelo nakon Brijunskoga plenuma 1966. i smjene propagatora integralnog jugoslavenstva Aleksandra Rankovića, drugoga čovjeka Jugoslavije. No zloduh policijske države koju je uspostavio, nadživjet će ga desetljećima.

„Dolje crvena buržoazija!“

Najveće studentske demonstracije u Jugoslaviji trajale su od 2. do 9. lipnja 1968. u Beogradu. Sukobilo se više tisuća studenata s milicijom, koja se iskazala brutalnošću čak i prema studenticama. Isprva je to bio prosvjed zbog nasilnosti „organa reda“, no ubrzo se prešlo na kritiku pojava u socijalističkom društvu: bujanja birokracije, socijalnoga raslojavanja, niskoga standarda studenata, nezaposlenosti… Pridružili su se i „kulturni radnici“, što je preraslo u masovni prosvjed protiv stanja u društvu, pri čemu je najčešća bila parola „Dolje crvena buržoazija!“

Foto: pixabay.com

Studentski su se nemiri proširili i na Novi Sad, Zagreb, Sarajevo, Ljubljanu… U zagrebačkim studentskim domovima počela su spontana okupljanja na kojima se izražavala potpora „beogradskim kolegama i njihovim opravdanim zahtjevima“, ali se istodobno isticalo da treba dosljedno provoditi kurs koji je IK CK SKH zacrtao na savjetovanju održanu 28. i 29. svibnja. Poučeni lošim iskustvom beogradskih uličnih demonstracija, zagrebački studenti odlučili su sve aktivnosti prenijeti na fakultete.

Nakon okončanja prosvjeda došlo je do žestokih polemika među sveučilišnim profesorima, članovima SKH. Tako je Marko Veselica tekstom objavljenim u Vjesniku u srijedu prozvao Gaju Petrovića i Milana Kangrgu da su kao vođe „ultralijevog ekstremističkog pokreta“ dovodili u pitanje legalne institucije i avangardnu ulogu Saveza komunista te da su podjarivali studente podižući njihovu psihološku napetost. Gajo Petrović odgovorio je odbacivši Veseličine ocjene te istaknuo da su upravo zahvaljujući njemu (Petroviću) i Kangrgi spriječeni studentski prosvjedi na ulici, a da su ekstremistička stajališta iskazivali nitko drugi doli Veselica i Đodan. Mnogo godina kasnije Milan Kangrga će u knjizi Šverceri vlastitog života napisati da je spomenuti dvojac obilazio studentske domove pokušavajući odvratiti studente od nastavka prosvjeda govoreći: „Ne dajte se varati od tih praksisovaca, pas im mater neprijateljsku, uskoro ćemo ih pobacati s fakulteta, to su sluge Beograda i Srbije i njihovi plaćenici, koji rovare ovdje u Hrvatskoj za njihove interese.“

O nesnalaženju i izgubljenosti studenata najbolje govori ovaj događaj: dana 6. lipnja pojavila su se dva različita proglasa koje su sastavili članovi SKH na Sveučilištu u Zagrebu, a studenti su se imali opredjeliti za jedan od njih, o čemu je povjesničar Ljubo Boban, partijski sekretar na Filozofskome fakultetu, napisao u Vjesniku u srijedu sljedeće: „Simptomatično je da su učesnici zbora aplaudirali nakon pročitane svake tačke jednog i drugog proglasa, koji su zapravo trebali da jedan drugog isključuju. To je, mislim, jasan indikator o konfuziji koja je vladala.“

Kako bi preduhitrio širenje pobune od studenata na druge dijelove društva, obratio se javnosti Josip Broz Tito te posredstvom televizije rekao, uz ostalo, da je unutar društva „bilo nekih nepravilnosti“. Studenti su to priznanje shvatili kao Titovu potporu i najavu društvenih promjena koje su zahtijevali. Prosvjed je prekinut, a pred fakultetima se zahvalno klicalo „drugu Titu“. Tako je neškolovani ali snalažljivi i „prevejani“ Maršal,  „uzorni drug i komunist“, preveslao studente, mladu inteligenciju.

Foto: pixabay.com

Potrebno je nešto reći i o spomenutome časopisu Praxis, koji je izlazio od 1964. do 1974. Za njega je Vladimir Bakarić na XIII. sjednici CK SKH održanoj 12. srpnja 1968. izjavio da „umnogome izražava modernu američku antikomunističku struju“. Praxis je bio kritiziran od najvišeg partijskog vrha, a financirala ga je SR Hrvatska odlukom SKH.

Brzopleto bi i pogrešno bilo u tome vidjeti slobodu, pluralizam mišljenja ili jugoslavenski „socijalizam s ljudskim licem“. Razlog naime leži u tada još uvijek razmjerno malobrojnoj Praxisovoj čitateljskoj publici. No kada je časopis svojim idejama nastavio privlačiti sve veći broj mladih i obrazovanih čitatelja, nezadovoljnih postojećim stanjem u socijalističkom društvu i otvorenih radikalnim promjenama, označen je kao „neprijatelj jugoslavenskog socijalizma broj 1“. Od načelno nepoželjnog ali iz određenih razloga dopustivog časopisa postao je mnoštvenijom čitanošću opasan i nakon toga nedopustiv. Posrijedi je pravi i ogledni primjer tzv. „prijelaza kvantitete u kvalitetu“, što je kao jedan od tri navodno elementarna zakona svekolikog razvoja smislio (ali ne i osmislio) Fried­rich Engels.

Matica i Hrvatsko proljeće

Nimalo naklonosti, ni kvantitativno izmjerljive ni kvalitativno izrecive, nije partijski vrh pokazao prema Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – nego ju je od prvoga trena dočekao žestokom osudom i nesmiljenim napadima. Nastalu u Matici hrvatskoj, potpisalo je Deklaraciju 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, a objelodanjena je u novinama Telegram 17. ožujka 1967. (godinu prije „revolucionarne“ ’68). Tim nacionalno samosvjesnim proglasom hrvatske su ustanove, pozivajući se na ravnopravan položaj hrvatskoga jezika u tadašnjoj zajedničkoj državi, zahtijevale njegovu punu afirmaciju u svim područjima života, njegovo slobodno oblikovanje i primjenu u skladu s hrvatskom jezičnom tradicijom.

Deklaracija je uslijedila nepunu godinu nakon što je smijenjen Aleksandar Ranković, pobornik unitarnoga jugoslavenstva. Sve je to utrlo put Hrvatskomu proljeću 1971, reformskomu događaju koji je zahvatio hrvatsku politiku, ponajprije u redovima Saveza komunista Hrvatske, zahtijevajući – usuprot jugoslavenskom unitarizmu i centralizmu – legitimiranje hrvatskoga nacionalnog identiteta i pripadnih mu političkih sloboda i kulturnih posebnosti. Studentska povodljivost i zbunjenost iz ’68. preobražene su ’71. u uzornu nacionalnu samosvijest i političku snagu. Budući da su nakon gušenja Hrvatskoga proljeća njegove ideje ostale životne i poticajne u sljedećim dvama desetljećima, sve do 1991, taj kulturno-politički pokret s pravom držimo nagovještajem i uvodom u stvaranje današnje Republike Hrvatske. Njezinu slobodu i neovisnost omogućila je, kako se običava reći, vjekovna težnja hrvatskoga naroda za vlastitom državom, a pogodno tlo za njezin nastanak dugujemo u stanovitoj mjeri promjenama koje započeše krajem 60-ih da bi plodonosnu zrelost dosegle na izmaku 80-ih godina 20. stoljeća.

 

Marito Mihovil Letica

Izvor: matica.hr/vijenac

631, 10. svibnja 2018.

 

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=0qIMHBRRiHE

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.