Tuga Tarle: Kako sam počela razvijati i raditi na elaboratu muzeja hrvatskog iseljeništva
Sve je počelo 1997. godine u Australiji. Ondje sam našla odličnu sugovornicu za svoju ideju koja je još bila prilično maglovita. Bila je to mlada znanstvenica dr. Srebrenka Kunek s kojom sam provela mnoge sate razgovarajući o ideji iseljeničkog muzeja koja je i nju oduševila. Njezina je vizija ila ponešto drugačija od moje, ali također izuzetno zanimljiva. U svakom slučaju, potrudila se da naše razgovore stavi na papir i oblikuje prvi nacrt muzeja
Sve je počelo 1997. godine u Australiji. Ondje sam našla odličnu sugovornicu za svoju ideju koja je još bila prilično maglovita. Bila je to mlada znanstvenica dr. Srebrenka Kunek s kojom sam provela mnoge sate razgovarajući o ideji iseljeničkog muzeja koja je i nju oduševila. Njezina je vizija bila ponešto drugačija od moje, ali također izuzetno zanimljiva. U svakom slučaju, potrudila se da naše razgovore stavi na papir i oblikuje prvi nacrt muzeja
Kao savjetnica za kulturu, obrazovanje i medije na dužnosti u Veleposlanstvu RH u Canberri, u proljeće 1997. uputila sam preko hrvatskih medija u Australiji poziv svim Hrvatima Australije i Novoga Zelanda da se priključe akciji prikupljanja arhivske građe, predmeta i fotografija za potrebe budućega muzeja iseljeništva u Hrvatskoj.
Već na tome prvom koraku naišla sam na golemi interes i odobravanje šire hrvatske javnosti u dijaspori koja je taj poziv dočekala kao znak osobite pažnje stare domovine za njihovu sudbinu u iseljeništvu. I ovaj put bilo je i onih Hrvata koji bi sve što je dolazilo iz Hrvatske primali sa sumnjom ili bi sve kritizirali, no oni su srećom bili u manjini. S raznih strana u kratkom razdoblju od mjesec-dva, hrvatski iseljenici obasuli su me pismima, savjetima i prijedlozima iz čega se moglo zaključiti koliko im ta gesta, za koju su držali da vjerojatno dolazi od hrvatske države, puno znači.
Brojne istinite i dirljive ispovijedi ohrabrile su me u nastojanju da sa svoje strane koliko je to u mojoj moći pokušam dati svoj doprinos da se sačuvaju od zaborava za buduće generacije na način kako to rade neki drugi narodi. Baveći se promidžbom hrvatske kulture i radeći na ranije spomenutoj knjizi „Hrvatska i Australija/Novi Zeland, povijesne i kulturne veze“ dolazila sam u kontakt s novim izvorima i spoznajama o iseljeničkome životu pa je moje uvjerenje o potrebi takve institucije s vremenom dobivalo sve jasnije i čvršće obrise. Zahvaljujući mome poslu upoznala sam mnogobrojne hrvatske udruge diljem Australije i Novoga Zelanda i otkrivala pojedince koji su marljivo i predano prikupljali građu o hrvatskom iseljeništvu ljubomorno je čuvali u svojim privatnim zbirkama. Sve to bogatstvo razasuto po državnim i privatnim arhivima, pohranjeno u zaboravljenim ostavama i sanducima, zabilježeno u dnevnicima i skriveno u uspomenama pojedinaca još uvijek čeka svoje predane istraživače. Uvidjela sam da ta ostavština zaslužuje dostojnu pažnju, stručan i strpljiv rad te da nam kao jednoj od izrazito iseljeničkih nacija pripada i obveza da je izvučemo na danje svjetlo kao jednu od dragocjenosti ukupne nacionalne baštine.
Sredinom 1999. godine moj me diplomatski poziv odveo u Španjolsku koja mi je pružila nove spoznaje o problemima i iskustvu iseljenika. Nekoć moćna kraljevina koja je „Križem i mačem“ pokoravala južnoameričke plemena, od juga do sjevera južnoameričkog kontinenta, danas je sve češće utočište potomaka nemilosrdnih konkvistadora i njihovih žrtava. S dalekih obala Tihoga oceana i Atlantika oni hrle u obećani europski raj gdje ih čekaju mnogobrojna razočaranja. Ekvadorci, Kolumbijci, Peruanci, Bolivijci, Kostarikanci – sav taj svijet s osiromašenih prostora južnoameričkoga kontinenta, iz zemalja koje bi svojim prirodnim i rudnim bogatstvima mogle prehraniti daleko mnogoljudniji puk, prodaju svoj rad daleko od svojih najmilijih, svoga doma i prijatelja. Što tek reći o ljudskome moru koje se danomice valja prema europskim obalama pristižući iz dalekih afričkih zemalja, o masama izloženim poniženju, čak i prijeziru, o ljudima koji svoj život stavljaju na kocku da bi se domogli dostojnijeg usuda, o tisućama onih nesretnika čiji su bezimeni grobovi razasuti diljem europskih granica.
Iskustvo rada u Španjolskoj još više mi je učvrstila uvjerenje da moja ideja muzeja iseljeništva ima smisla, a uvidjela sam i kako je potrebna sustavna i kvalitetno osmišljena promidžba slike o državi u suvremenome svijetu, čemu bi i takva jedna institucija u Hrvatskoj dala svoj posebni pečat. Naučila sam da je to jedan od temeljnih čimbenika uspjeha zemlje u okruženju globalnog tržišta, da državu, poput poduzeća s manje ili više uspjeha na globalnoj tržnici kultura, prodaje svoj imidž. Nema dvojbe da velebna kulturna mašina donosi Španjolskoj znatan godišnji prihod, kako od kulturnog turizma koji je prisutan na svakome koraku diljem zemlje, tako i od izvoza kulture preko granica države. Španjolska bi svakako mogla predstavljati primjer zemlje koja čuva i cijeni svoje nacionalno i kulturno blago crpeći istodobno znatnu gospodarsku korist iz toga domaćinskog i zaštitarskog odnosa prema umjetnosti i kulturi. U Španjolskoj sam susrela istomišljenicu u Barceloni. Bila je to Maša Zrnčić, Splićanka koja je radila u izuzetno važnom interdisciplinarnom kulturnom institutu pod imenom Centro de Cultura Contemporánea de Barcelona. Podržala me je i dala mi savjete i naputke koji su mi pomogli uobličiti moju ideju i pretočiti je u formu elaborata.
U Hrvatskoj sam prvi put progovorila javno o potrebi utemeljenja muzeja iseljeništva u listu Vjesniku, u ljeto 1997. godine, no tada još nisam imala jasnu koncepciju gdje bi taj spomenik hrvatskome iseljeniku trebalo smjestiti i kakve bi sadržaje trebao okupiti. Činjenica da bi muzej kao takav bio potreban radi učvršćivanja veza domovinske i iseljene Hrvatske i da bi hrvatskoj kulturi u međunarodnim razmjerima dao značajniju ulogu (brendiranje zemlje!) bila mi je dostatan povod da ustrajem u toj priči i da se njome sustavno zaokupljam. U to doba takvi su muzeji bili prava rijetkost u svijetu. Mogli bismo ih nabrojiti na prste jedne ruke, barem kad je bila riječ o onakvom tipu institucije o kojem sam tada razmišljala.
Tu se nametnulo i pitanje interkulturalnosti, suživota različitih kulturnih inačica i običaja u okruženju europskoga koncepta nacija/država, kao i uloga koju sve brojnija populacija useljenika zauzima u oblikovanju novoga multi/kulturnog podneblja. Puno toga, vjerovala sam, uskoro će biti moguće i nužno primijeniti i na Hrvatsku.
Ozbiljna i studiozna reinterpretacija odnosa hrvatske države prema našem iseljeništvu također je jedno od temeljnih pitanja koje smo uporno gurali u zapećak, a smatrala sam ga osobito važnim. Hrvatska bi trebala imati jedinstven nacionalni program koncipiran prema potrebama potencijalnih povratnika koji bi jasno definirao što nudi i što očekuje od svojih sunarodnjaka i to ne samo zato što je Hrvatska proizvela jednu od najvećih emigracija današnjice prema kojoj ima određenih obveza i dugova, nego još više stoga što je hrvatska populacija u svojoj jezgri prepolovljena te je jedna polovina njezina bića već odavno s druge strane njezinih granica.
Upravo ta druga polovica hrvatskoga bića koja egzistira na rubu zaborava i nerazumijevanja, zanemarivanja i odbacivanja potencijalna je riznica budućih migracija (ovdje ponajprije mislim na potomke hrvatskih iseljenika).
Većina iseljenika sigurno se neće vraćati, no nije isključeno da s njihovim sinovima i unucima ne možemo računati. Da bi se ta mogućnost pretvorila u stvarnost potrebno nam je puno ozbiljnog promišljanja, zdravih planova, dobre volje i pameti. Hrvatska, koja se iz iseljeničke zemlje polako pretvara u obećanu zemlju suvremenih nomada, nema više vremena tu činjenicu zanemarivati kako ne bi radila u korist vlastite štete.
Izvor: Hrvatski iseljenički duhopis, 2013. upozoravam na datume na dokumentima