Ubitačan intervju dr. Hebranga: “Hrvati su na izborima odbacili sve iskrene domoljube”

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva koji je dao nemjerljiv doprinos u stvaranju i oslobađanju Hrvatske, dao je opširan intervju za portal Fenix.magazin.de, najčitaniji i najutjecajniji hrvatski portal u dijaspori.

Dr. Hebranga hrvatski narod će pamtiti kao jednog od najvjernijih suradnika prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ali i po tragediji koju je proživjela obitelj Hebrang.

Njegova oca (također) Andriju, Titovi komunisti su ubili, a njegova majka, koja nije pristala optužiti svog muža, bila je osuđena na 13 godina zatvora.

Tragedija obitelj Hebrang, čiji otac je postao simbol „hrvatske žrtve komunističkog zločinca Josipa Broza Tita“, nastavljena je i kasnije raznoraznim jugokomunističkim progonima, pa čak i natjerana da promjeni svoje prezime. Kako na to nikada nije pristao, s navršenih 18 godina Andrija Hebrang je vratio prezime Hebrang.

Stvaranjem hrvatske države, Andrija Hebrang postaje jedan od najistaknutijih hrvatskih političara koji je obavljao najviše i najistaknutije političke dužnosti u Hrvatskoj. Iako se već dulje vrijeme nalazi izvan politike, nedavno „otvoreno pismo prijatelju“ koje je na portalu Fenix-magazin objavio dr. Jure Burić, ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske i prvi župan Dubrovačko-neretvanski, skrenulo je pozornost na njegovu bolest ali i na ono što je, prema Burićevu pisanju, Hebrang dao hrvatskom narodu koji mu se za to nikada nije znao odužiti.

Iako je obitelj Hebrang uvijek bila na braniku hrvatske države, ni do dan danas nije snimanjen filma o stradanju te obitelji u jugokomunističkom mraku.

Za Andriju Hebranga je “sveta hrvatska država uz obitelj uvijek bila na prvom mjestu” jer, kako je jednom izjavio, “na taj način čuva uspomenu i na svog oca i majku, koji su u vrijeme bivše propale države propatili kao malo tko”.

Gospodine Hebrang, kako ste, kako provodite dane?

– Osobno sam dobro, a umirovljeničke dane provodim aktivno. Na Zagrebačkom sveučilištu sam izabran za profesor emeritusa pa imam određene nastavne obaveze. Usto, radim još nešto honorarno, ne mogu ja bez posla. Redovito održavam fizičke aktivnosti jer su temelj zdravlja. Tenis, sobni bicikl, puno hodanja, sve me to veseli i osvježava. Nedavno sam obolio od limfoma, zloćudne bolesti limfnih stanica, ali sam na vrijeme počeo terapiju koja je bila vrlo uspješna, tako da sam se vratio svim svakodnevnim aktivnostima.

Ne smijem preskočiti najvažnije – uživam u svojoj obitelji koja je uvijek bila zakinuta mojim cjelodnevnim angažmanima u struci i u politici te im sada to vraćam. Imam sedmero unučadi, od kojih su najmlađi blizanci – dečkići od 4,5 godina. Oni stvaraju optimistično ozračje, uljepšavaju život i ulijevaju mi nadu da sve što sam radio nije bilo uzalud.

Umirovljeni ste liječnik. Je li Vam kao liječniku bilo teže ili lakše prihvatiti bolest koja Vam je dijagnosticirana, budući ste upoznati s bolešću i rizikom bolje nego običan pacijent?

– Osjetio sam da se radi o ozbiljnoj bolesti, a kada sam shvatio da je to hematološka priča koja može završiti i dobro i loše, počeo sam se pripremati za najgore. Nisam paničario, već smireno porazgovarao s mojom predivnom suprugom, pripremajući ju za sve moguće ishode. Previše smo toga u životu prošli i odlučili smo i ovo rješavati zajednički.

Na sreću, terapija je bila brza i vrlo uspješna, ponajprije zahvaljujući dragim kolegama hematolozima, koji po stručnosti spadaju u sam svjetski vrh. Svoje veliko znanje svakodnevno primjenjuju na velik broj bolesnika i takvi kvalitetni stručnjaci nadoknađuju sve nedostatke našeg zdravstvenog sustava. Pripomogla je i moja brza reakcija na pojavu prvih znakova bolesti i to je ono što preporučujem svima: čim nešto primijetite, ne gubite ni dana. Sada je moj limfom pretvoren u kroničnu bolest s kojom se mogu nositi godinama.

U medijima su me neki nedavno htjeli brzo pokopati, demantirao sam to i živjet ću u inat njima. Svatko tko se je borio za našu Hrvatsku, u njoj danas ima brojne protivnike.

Vjerujem kako je hrvatsko iseljeništvo mislima uz Vas. U prilog tome govore brojne poruke podrške koje su pristigle na redakcijski E-mail Fenix-magazina nakon što smo objavili pismo dr. Jure Burića kojeg je uputio Vama. Je li Vam drago zbog saznanja da je velik broj Hrvata kako iz Domovine, tako i izvan Domovine uz Vas?

– Naše iseljeništvo upoznao sam još prije rata, pošto sam puno putovao po svijetu držeći predavanja iz svoje struke. U ratu, kada je tijekom srpsko-crnogorske agresije naše iseljeništvo pružilo ogromnu pomoć domovini, još smo se više zbližili. Drago mi je da među njima ima još onih koji podržavaju moje političke stavove, a među njima sam uvijek imao velik broj glasača.

To je zato jer njihove sredine nisu stigle zatrovati sile duboke hrvatske države. To su oni koje smo pobijedili na Prvim demokratskim izborima, ali su odmah prešli u redove pobjedničkog HDZ-a i tako poništili rezultate prvih izbora. Danas njihovi pripadnici i nasljednici drže sve pore života u Hrvatskoj, od kapitala, medija do politike. Potpuno su promijenili svijest hrvatskoga naroda te ga dugoročno uspavali.

Kako ste doživjeli pismo dr. Jure Burića?

– Pismo mog ratnog prijatelja dr. Jure Burića duboko me je potreslo. Prvenstveno zato jer dolazi od čovjeka koji je veliki domoljub i koji se nije štedio za Hrvatsku. Svjedok sam njegove uloge u obrani hrvatskoga juga, ali i političkoga djelovanja čiji je cilj uvijek bila hrvatska sloboda, demokracija i suverenost države. Usto je humanist, medicinski stručnjak i borac za prava hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

Kao ratnom ministru zdravstva, pomagao mi je u organizaciji saniteta u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, gdje smo spasili tisuće života. Njegovo pismo svjedoči koliko mu je teško što sam predsjedničke izbore izgubio baš zahvaljujući glasovima Hrvata iz BiH. Nedostajalo mi je dva posto glasova za drugi krug. Uzburkao mi je sjećanja na dane kad smo još bili optimisti i vjerovali da ćemo zajednički moći zaštiti interese Hrvata u toj susjednoj državi.

Nažalost, Hrvati kao autohtoni narod tamo je danas sve malobrojniji. Nakon dr. Tuđmana i našeg ratnog ministra obrane Gojka Šuška, nitko više nije brinuo o njihovim interesima. Šteta, jer smo imali velike planove koji su propali mojim porazom na izborima. No, kao uvjereni demokrat, uvijek prihvaćam mišljenje svoga naroda.

Hvala dr. Buriću na svemu što je napravio za Hrvatsku i Hrvate u BiH, zbog čega je nažalost i sam uklonjen iz politike.

U odgovoru dr. Buriću ste napisali „Naš nas je narod odbacio, ali glavno da je opstao“. Možete li to pojasniti?

– Da, naš narod je odbacio sve iskrene domoljube porazima na izborima. Želite li za to dokaze? Pa, vidite, nikada ni jedan branitelj nije mogao postati predsjednik države, predsjednik Hrvatske vlade, Sabora, niti jedne važne državne ni pravosudne institucije…

Branitelja nema ni na odgovornim mjestima u medijima. Pogledajte, najgori je primjer HRT, na čije su čelo dolazili čak i bivši predsjednici Izvršnog komiteta Saveza komunista! Narod, barem onaj dio koji izlazi na izbore, a ti se jedini računaju, uvijek je birao bivše komuniste (Mesić, Josipović, Račan, Milanović, Bandić…). Svima izabranima poslije Tuđmana zajedničko je još jedno: nitko od njih nije bio branitelj protiv srpsko-crnogorske agresije!

Danas je na redu već druga generacija, potomci komunističkih moćnika, a priprema se i treća. Poučen takvim iskustvima odmah na početku svoje predsjedničke kampanje, shvatio sam da čak ni kao jedini kandidat HDZ-a nemam nikakve šanse za pobjedu. Naime, među kandidatima sam bio jedini koji nije nikada bio član Komunističke partije i jedini koji sam bio branitelj od prvoga dana – najprije kao član specijalne policije, a kasnije kao šef ratnog saniteta. U prvom krugu pobijedili su Josipović, bivši i današnji komunist, i Milan Bandić, bivši komunist i član SDP-a. Usput, ni jedan nije bio u ratu za slobodu Hrvatske.

Iako manji, ali važan dio glasova birači su dali Vidoševiću, koji se već godinama bori s hrvatskim pravosuđem i dr. Draganu Primorcu, koji je kao liječnik pobjegao iz Hrvatske u USA u kolovozu 1991. godine, a vratio se nakon Oluje.

Niste dobili izbore ni u BiH, iako ste tamošnjim Hrvatima pomogli u najtežim trenutcima?

– Među Hrvatima u BiH sam izgubio, iako sam jedini kandidat koji je u toj državi proveo veliki dio rata organizirajući sanitet, dovodeći liječnike dragovoljce, ali i dajući kompletnu financijsku potporu obrani Hrvata. Tamo me je pobijedio Bandić, koji nije nikada tijekom agresije na hrvatske prostore stupio nogom na svoju rodnu grudu, kao i Josipović koji nikada prije izbora ondje nije ni bio. Čak je i ratni bjegunac dr. Primorac bolje primljen od mene.

Tada sam shvatio da me je moj narod odbacio i počeo sam povlačenje iz politike. Imao sam se kamo vratiti, jer nikada nisam ostavio svoju struku u kojoj mi je život uvijek bio ljepši i lakši nego u politici.

Kako Vam je bilo kada ste spoznali tko upravlja Hrvatskom?

– Spoznaja da bivše strukture upravljaju politikom bila je bolna, isto kao i spoznaja da su duboki korijeni, kao i stablo države još uvijek u Jugoslaviji. Ima i onih u komunističkim redovima koji su doživjeli preobrazbu, ali ih je malo. Sličnu političku sudbinu mojoj imali su i drugi hrvatski domoljubi, pa i dr. Burić. No, nismo važni mi koji smo bili u politici. Pogledajte hrvatske branitelje, danas potpuno zanemarene i često u medijima negativizirane.

Kakav im je status, govore podaci. Svaki dan prosječno umire 12 hrvatskih branitelja u preranoj dobi, više no što ih je umiralo u ratu! Umiru od bolesti uzrokovanih stresom koji su doživjeli u ratu, ali još više nakon rata kada su vidjeli da se gaze njihovi ideali. Svaki drugi dan jedan branitelj izvrši samoubojstvo!

O njihovim sudbinama odlučuju oni koji rata nisu ni vidjeli, ili pak oni koji su kupljeni za unosne položaje. Danas, kada se forsira pomirba bez istine i bez kažnjavanja agresorovih ratnih zločinaca, branitelji doživljavaju dodatni stres koji će sigurni rezultirati pogoršanjem njihova psihofizičkog zdravlja.

Nismo procesuirali zločince koji su samo u Hrvatskoj pobili 7.263 civila, od čega 400 djece?

Najnoviji udar na branitelje je i novi Zakon o hrvatskim braniteljima, u kojem je dragovoljcima zdravstvenim djelatnicima ukinut status branitelja i dodijeljen status sudionika Domovinskog rata. Tako su medicinski djelatnici dragovoljci, koji su u rat ušli dok još nismo ni oformili Hrvatsku vojsku, ostali bez prava na braniteljski pokop. Pogažena je Odluka kojom smo im ministar Šušak i ja dodijelili status branitelja. Prosvjed protiv takve odluke odbila je čak i dr. Vesna Bosanac, vječna ravnateljica bolnice u Vukovaru! Svaka pozicija ima svoju cijenu.

Postavlja se pitanje možemo li kritizirati nositelje takve politike izjednačavanja agresora i žrtve, jer takvi su izabrani na slobodnim izborima. U demokraciji odlučuje većina, bez obzira na to koliko bila zatrovana dezinformacijama. No, protiv svoga naroda nećemo i ne možemo! Zato mi je drago da među našim ljudima izvan Hrvatske ima onih koji to razumiju. O tome kako će oni odgajati svoju djecu, te da li će ju oteti protuhrvatskoj propagandi, ovisi budućnost hrvatske države.

Jedan čitatelj je nakon pisma dr. Burića u poruci napisao – citiram: „Generalno, ne mogu zamisliti veću štetu Hrvatskoj, kao što je šteta nanesena Lijepoj našoj, a to je neizbor Andrije Hebranga za predsjednika Republike Hrvatske. Želim mu pobjedu i nad ovom bolešću“. Kako se osjećali dok to čitate?

– Ovakva mišljenja me tješe da sam bio na dobrom putu, iako to razumije samo manjina. Takvi ljudi su klica nekog drugog puta koji će Hrvatska morati kad tad izabrati. No, bilo je i drugačijih komentara, kada su lažno i zlonamjerno objavili moju skoru smrt.

U komentarima sam pročitao toliko zlih želja, punih mržnje i najdubljih krvoločnih stavova, da mi je bilo jasno kako to dolazi od hrvatskog lijevog ekstremizma koji nas je toliko puta u povijesti stajao žrtava. Veselili su se još jednoj, ali će morati pričekati. Digli su glave, jer ih nikada nismo kaznili za zločine. Propustili smo barem obznaniti imena počinitelja krvavih zločina bez suda 1945. godine.

Ponavljamo grešku i sada, jer nismo procesuirali zločince koji su samo u Hrvatskoj pobili 7.263 civila, od čega 400 djece. Iako smo u Glavnom stožeru saniteta identificirali i registrirali svaku civilnu žrtvu, taj podatak se već trideset godina propitkuje samo da se ne bi morao objaviti. S tim bi podatkom odmah zatvorili usta bivšim agresorima, a sada čelnicima Srbije.

Isto vrijedi i za nametanje krivnje Oluji u kojoj smo, kako lažno kazuju, protjerali srpske civile. Objavili smo dokument koji pokazuje da je zapovijed za odlazak civila potpisao Mile Martić prije početka Oluje! Isto tako, taje i dokument da su Srbi protjerali 260.000 Hrvata s okupiranih područja. Ali ne, naši političari ne izlaze s istinom, jer bi tada pomirba zahtijevala najprije ispriku, kažnjavanje zločinaca i plaćanje ratne odštete, što naši izabrani političari ne žele. Mirimo se s agresorom bez iznošenja tih istina, što će nas u budućnosti opet koštati žrtava.

Nedavno ste izjavili kako se osjećate mirnim jer ste ispunili sve svoje životne ciljeve. No, mnogi Hrvati žale što niste izabrani za predsjednika države koju ste stvarali. Što Vi na to kazete?

– Miran sam, jer sam u svoje 74 godine života ostvario sve što sam si zacrtao. U borbu za Hrvatsku unio sam svu svoju životnu energiju. Na stručnom planu postigao sam najviše razine. Stvorio sam divnu obitelj, što ponajviše zahvaljujem svojoj supruzi Danijeli koja me je zamijenila tijekom dugih ratnih izbivanja.

Ponosan sam na djecu, jer ni jedno ne živi kao parazit države, nego mukotrpno rade u svojim strukama, dijeleći sudbinu svoga naroda. Ni ja nisam ništa uzeo Hrvatskoj, čak sam odbio Saborsku mirovinu, iako sam dvadeset godina bio zastupnik. Sretan sam i zato, jer iako me godinama maltretiraju s provjeravanjem imovine i povlače me po poreznim inspekcijama, mogu dokazati svaku zarađenu lipu. Miran san i čista savjest najveća su mi nagrada za život koji sam vodio. Zato sam miran i pred smrću, s obzirom da znam kako sam ispunio sve Božje zahtjeve.

Cijeli razgovor sa dr. Andrijom Hebrankom, u kojem je i njegova poruka Hrvatima u domovini i iseljeništvu da “otvore oči, izađu iz mraka i izabere između sebe one koji su se dokazali kao domoljubi, stručnjaci i suverenisti” objavljen je u tiskanom izdanju hrvatskog iseljeničkog mjesečnika Fenix Magazin.  

(R. I. / Fenix-magazin/ Stjepan Ivan Mandić/Foto:Lucija Bušić)

Izvor: maxportal.hr