Miroslav Krleža: Srce

0
S  r c e
Srce u čovjeku kuca i kao kucaj ure
iz srca kucaji krvi po krvavim žilama cure.
Od djeinstva našeg, ko nevidljiva sjena,
prati nas naše srce:
na sprovodu i u zagraljaju žena.
Srce u nama kuca pred zavjesama laži,
u molitve strahu, u stravi na noćnoj straži,
i onda kad smo se peli na tamne drvene stube
gdje se ljudi za srebrnu škudu ljube.
O, kucaji srca davni,
pred sjenom Žene, nadstvarne pojave, Ljube,
kad smo u žensko meso zagrizli svoje zube.
Dobro te čujem, suputniče stari, svjedoče tihih
samotnih minuta,
kada sam sam sa sobom, a ti se u meni mičeš.
Ti često iz mene iza glasa vičeš
na tužnom putu našeg križnog puta.
Ti mi se javljaš mudrim polutihim glasom
u grlu, prstu, radosti i suzi,
kad sjaju svijetla i u mračnoj tuzi
tvog glasa glas se glasa glasnim glasom.
I tako ćeš jednog predvečerja stati
pred putokazom našeg posljednjega puta,
lubanja će moja ispijena, žuta,
ostati bez pratnje što je od početka prati.
Ti ćeš ostati negdje gdje stoji siva nepoznata soba,
a ja ću se odvesti sam bez tebe
ulicama gradskim do mokroga groba,
a bit će suton: kišno jesenje doba.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.