Vanda Babić: Linija po moru, linija po krvi

Ove sedmice navršilo se pola godine od kako nas je napustila pjesnikinja Maja Perfiljeva. Divan tekst o Maji napisala je njena prijateljica i pjesnikinja iz Zadra dr Vanda Babić.

Onoga srpanjskog dana kada nas je Maja napustila jedna nesretna djevojčica nije izdržala vrelinu i zaboravljena u automobilu, umrla je. Obje vijesti su bile teške i mučne no kao da me umirila pomisao kako je to malešno dijete srelo Maju i umotalo se u svilu njezine duše. Jer, ona je bila svilena, nježna pjesnikinja, slikarica, profesorica, pletilja riječi, rođena u mom rodnom grad Tivtu, tik na obali rive po kojoj smo obje trčkarale kao djevojčice, sanjale kao žene i iz plavetnila mora i neba tamo gdje najdalje pogled seže u modropoljinu crpile snagu za dalje. Svaka u svoje vrijeme, jer dijelile su nas godine. Maja je bila godište moga oca tako da su nam se putevi sreli tek zadnjih godina njezina života. No, dovoljno da ostane ono nešto što nas je povezalo kao dvije Bokeljke, zaljubljenice u Zaljev, more i sve što Boku čini posebnom.Izmijenile smo brojeve mobitela i dogovorile kako ćemo…, ali nismo stigle, preteklo nas vrijeme. No, postoji i bezvremevlje, poezija koja odolijeva i to ona njezina pisana rodnoj Boki ili Indexima, po čemu je danas mnogi i prepoznaju,ali i stihovi koje maestralno pjevaju Radojka Šverko, Gabi Novak, Zdenka Kovačiček…i drugi.

Bokeljka noć himna je Boke i nema fešte ni Bokelja koji je nije zapjevao, ne pjeva i koji u njezinim stihovima nije prepoznao vlastitost u bokeljskoj životnoj lepezi.

A na uglazbljenim stihovima Sanjam te ili Da sam ja netko ljubilo se, sastajalo i rastajalo, pilo i radovalo se, točnije živjelo! Danas još uvijek rado slušane njezine pjesme žive su poput svile kojima je ukrašavala šešire ili na kojoj je slikala more kada do njega nije mogla.

Čak i brak s poznatim glazbenikom Hrvojem Hegedušićem povezan je s Bokom, jer mu je majka bila Bokeljka pa ju je sljubljenost sa zavičajem nekako prirodno pratila gdje god bi se našla. A živjela je u Zagrebu, dugo, plodno i nježno upravo onako kako je izgovarala svoje stihove, podučavala djecu ili bojala more. Uvijek volim reći kako je Boka stara dama kojoj treba prilaziti s pijetetom i poštovanjem. Maja je Perfiljeva bila pravo dijete te dame pa se u svojim životnim nedaćama uvijek vraćala majci, svojim uvalama i ocu koji je svojom životnom pričom i tragedijom na nju ostavio poseban pečat.  Ruski emigrant, rođen na dalekom istoku te zemlje, otisnut u nepoznato brodom koji ga je doveo do Dubrovnika potom i do Tivta gdje je ugledao njezinu majku na istom onom prozoru s kojeg je kasnije Maja ispraćala sunce i upijala onu crtu gdje se spaja nebo s morem. Sve je to stihom isplela u pjesmi Jedna lađa ide svijetomi Balada o mladiću i ruži gdje je urezala svoju bol u stihove: Ode on da nikad, nikad se ne vrati, ode on i dugo će ga majka zvati, ode on, zbog čega, nikad neće znati…, gdje je pokušala shvatiti očevu bol i očevu bolest koja ga je shrvala baš u godinama kad joj je bio najpotrebniji, što je prema njezinim riječima na nju ostavilo duboka traga.

Maja Perfiljeva, po moru i po krvi bokeljska je diva, koja nas je napustila tek da zaokruži svoju putanju no pjesme, svila i ono more, uvale su gdje čujemo njezin glas. Nježan, dostojanstven i pun ljubavi kojom je voljela nas i svoju Boku. Zato ovdje neću citirati stihove poznate himne koju je nama Bokeljima poput žiga utisnula u srce nego stihove iz pjesme Moja zemlja kao podsjetnik kako je samo to malo ono što nam treba da bismo bili ispunjeni i mirni.

To malo zemlje i to malo mora

Te gole stijene pokraj modrih voda

I sivi kamen nekog starog dvora –

Taj leptir s mape – to je zemlja moja… (Moja zemlja)

Nažalost, nismo uspjele graditi zajedno, no u mojim koracima dah je Perfiljeve, kao putokaz i nježna ruka u dobrim i onim lošim danima koje imamo pred sobom. Hrvatska kulturna scena ostala je bez velike umjetnice. Srećom da one žive u pjesmama svojim. Pa kad je više ne bude, napisala je, kad dođu drugi, ljubit će nas u pjesmama svojim. A mi nju u pjesmama našim:

MAJI P.

Djevojčica koju su zaboravili u automobilu

ugledala je poetesu

i pronašla mir na obrubu njezina šešira.

Srele su se slučajno u hodniku Sv. Duha

između stropa i čela dežurnog liječnika.

I kiše su se slile u latice svile

Djevojčica se osmjehne i pruži ruku

poetesi

Da sam ja netko – reče i namjesti sunce

Sanjam – reče i ugasi dan.

Vanda Babić

Izvor: radiotivat.com