Vedran Obućina: Obnova suverenih nacionalnih sila

U samo nekoliko tjedana nova pandemija koronavirusa pokazala je koliko je važna snažna vladina intervencija u ekonomiji, kao i suradnja nacionalnih država u duhu solidarnosti. Posljednjih desetljeća postalo je moderno među zapadnim ideolozima odbacivati ​​ulogu vlade kao socijalističkog priloga koji ometa učinkovitost privatnog kapitala i pretpostavljenog slobodnog tržišta. Naravno, ako ne gledamo na Europsku Uniju kao zapravo komanditno društvo, u kojemu se određuju kvote i planovi, a većina je velikih tvrtki u državnom, a ne privatnom vlasništvu. No s ekonomijama i tvrtkama u neredu zbog globalnog širenja COVID-19, ono što vidimo sa spektakularnom jasnoćom jest bitna uloga vlada i državne intervencije u održavanju stabilnosti i društvenog poretka.

Mnoge će zapadne države, uključujući Sjedinjene Države, za koje se tvrdi da su kapitalistička država par excellence, pružiti besprijekornu pouku o tome kako privatni kapital ne bi preživio bez sveobuhvatne intervencije državnih i javnih financija, kao i ulaganja u javnozdravstvenu skrb. Vjerojatno bi epidemija novoga koronavirusa mogla biti daleko adekvatnije usporena na globalnoj razini da su države imale i snažne javnozdravstvene sustave. U Italiji i Španjolskoj, gdje su javne usluge desetkovane godinama ekonomske štednje diktirane neoliberalnim kapitalizmom, širenje COVID-19 bilo je pogubno. Nedostatak opremljenih bolnica i medicinskog osoblja iz godina kroničnog nedovoljnog financiranja pogoršao je utjecaj bolesti, što je Europu učinilo epicentrom pandemije. Kina i Rusija pohvalile su se da Italiji i drugim europskim državama pružaju medicinsku pomoć, pokazujući tako vitalnu važnost internacionalističke solidarnosti u vrijeme krize. Sjedinjene Države pripremaju se za eksploziju u infekcijama i smrtnim slučajevima, gdje su zdravstveni sustavi još krhkiji nego u Europi zbog ekonomije koja određuje da oni koji su siromašni imaju manje mogućnosti zdravstvene skrbi. Zapravo, milijuni Amerikanaca nemaju ni osnovne zdravstvene skrbi.

Djelotvornost državne intervencije

Kina, gdje je COVID-19 izbio u prosincu, ali koji je, ako vjerujemo kineskim državnim vlastima, stavljen pod kontrolu, ilustrirala je učinkovitost i djelotvornost snažne državne intervencije. Mobilizaciju države u početku su zapadni liberali odbacivali kao kineski komunistički „autoritarizam“. Ali tko može prigovoriti načinu na koji su se predsjednik Xi i njegova vlada nosili s epidemijom? Autor ovih redaka proveo je prva tri mjeseca ove godine u Kini susjednoj državi, na Tajlandu. Boraveći tjednima u megalopolisu Bangkoku, postalo je jasno kakva razlika postoji u suočavanju s izvanrednim situacijama u Aziji i u Europi, s time da se pod Azijom podrazumijeva sve istočno od Indije. Na svakom koraku mjeri se tjelesna toplina, kod uličnih prodavača nudi se tekući sapun za pranje ruku. Disciplina je besprijekorna. Tajland, kao i sve druge zemlje Jugoistočne Azije, vojna je diktatura. O zapadnim demokratskim idejama može se samo sanjati, ali ta se diktatura brine o svojim ljudima. Bolnice su besprijekorno uređene i, baš kako je zamislio Andrija Štampar, domovi zdravlja spremni su djelovati i u najdaljem selu. Azijski stoicizam, međutim, dovodi do pasivnosti tih društava kad je riječ o gospodarskoj učinkovitosti. Taj dvosjekli mač tjera suze na oči građanima koji nemaju više izvora zarade, ali šutke prihvaćaju svoje stanje.

Sada i zapadne vlade donose pakete sa sličnim drakonskim mjerama izolacije i javnog financiranja. Čini se da preko noći zapadne takozvane kapitalističke države poduzimaju intervencionističke mjere kako bi preživjele. Ipak, priča o COVID-19 i njegovim globalnim posljedicama još se razvija. Postoji opasnost da bi neka država mogla iskoristiti krizu da prikrije uspostavljanje zloćudne državne kontrole nad stanovništvom. S druge, pozitivne, strane rezultat sadašnjeg izazova mogao bi biti prilika za napredovanje demokracije na globalnoj razini. Kako bismo ostali na terenu odakle se proširila pandemija, na kineskom jeziku kriza i prilika izražene su istim piktogramom i to ironično dvojno značenje odnosi se na današnju globalnu krizu kao i sve drugo. Razlog je taj što se vodi utrka između snaga koje zastupaju legitimne nacionalne države svijeta u obrani građana protiv neoliberalnih tehnokrata, odlučnih da upravljaju ovom krizom u obranu sebe.

Kriza se može odvijati na više načina. U našem sadašnjem kontekstu, privatni kapital i njegovi državni dužnosnici mogu iskoristiti situaciju za koncentriranje moći nad javnim i demokratskim potrebama. Taj ishod govori o autoritarnoj vlasti, a opasan je za države koje su pokazale sustavnu podčinjenost privatnom kapitalu. S druge strane, moral benigne državne intervencije i pravilan duh solidarnosti mogu pobijediti. Vizija jakih država koje djeluju u službi većega javnog dobra i rade u suradnji s drugim državama obostrano su obilježje multipolarnog svjetonazora koji su izrazile Kina, Rusija, Južna Koreja, Japan, pa i Njemačka i Francuska.

Duh solidarnosti može pobijediti

Briga prije svega svake države za sebe pokazatelj je i mogućega drukčijeg trenda u srednjoročnoj budućnosti. Vlade zapadnog svijeta najavile su i nacionalne intervencije u bankama i privatnoj industriji kako bi ostvarile proizvodne kvote vitalne opreme poput respiratora, maski i ostalih medicinskih potrepština i zadovoljile povećanu potražnju. Banke u Španjolskoj nacionalizirane su (iako samo privremeno) kako bi financijske elite natjerale da djeluju u skladu s potrebama društva. U Americi dva zakona u sektoru obrane koje je donio predsjednik Trump daju široke izvršne ovlasti da preuzmu vitalne djelatnosti ako je potrebno kako bi mobilizirali naciju da odgovori na krizu.

Obnova suverenih nacionalnih sila razbija sve monetarne „zakone neoliberalnog poretka“ i s tim prkosom globalizaciji vidljiv je istinski potencijal promjene paradigme. No nastavlja se opsesija novcem jer su nova jamstva propadajućih spekulativnih banaka sada porasla na trilijun dolara dnevno. S masovnom panikom i ekonomskim zatvaranjem koje je pokrenuo COVID-19 tržišta su izgubila više od trideset posto vrijednosti, a strah od nove velike depresije proširio se nadaleko i naširoko. Milijarderi zahtijevaju da ih vlade uključe u spašavanje, a kako su milijarderi financirali karijere uspješnih političara koji su osvojili mjesta u zakonodavstvima svojih zemalja, tim se zahtjevima gotovo sigurno mora udovoljiti. Samo će se najmanje korumpirane nacije moći potpuno oporaviti od trenutne krize. No vlade i središnje banke moraju biti svjesne da će same morati potaknuti gospodarstvo nakon završetka stroge faze obuzdavanja gospodarske djelatnosti. To će sada učiniti politike suzbijanja učinkovitijima. Znajući da dolazi do poticaja, banke će biti spremnije pozajmljivati, uvjerene da će budući prihodi biti veći nego inače. Radnici, posebice samozaposleni, spremnije će ostati kod kuće kako bi spriječili prijenos virusa ukoliko imaju povjerenja da će biti dosta posla nakon što izvanredno stanje završi. A tvrtke mogu čak iskoristiti vrijeme privremenog zatvaranja za ulaganje u posao. Mnoge će države imati znatno veći javni dug nakon faze obuzdavanja, a vlade će biti u iskušenju da smanje ulaganja.

Hrvatska kao uzor

Ako se vlade odluče za dugoročni program većih javnih investicija nakon ove krize, tvrtke ovisne o ugovorima iz javnog sektora znat će da mogu održati – ili čak povećati – kapacitet. U tom smislu valja pozdraviti mjere koje je poduzela Hrvatska vlada, kao i sustavnu pripremljenost za javnozdravstvenu krizu, koja bi mogla biti uzorom za mnoge druge zemlje.

Ukoliko želimo da se stvari vrate u prijašnju normalu, treba slijediti ove upute: dokapitalizirati zdravstvene i epidemiološke sustave; mobilizirati sve makroekonomske poluge: monetarnu, fiskalnu i strukturnu politiku; ukinuti postojeća trgovinska ograničenja, posebno za prijeko potrebnu medicinsku robu; pružiti potporu ranjivim zemljama u razvoju i zemljama s niskim prihodima; dijeliti i provoditi najbolje prakse za potporu radnicima i svim pojedincima, zaposlenima i nezaposlenima – posebno onima koji su najranjiviji; držati tvrtke održivima, posebno male i srednje tvrtke, s posebnim paketima potpore u najteže pogođenim sektorima kao što je turizam.

Povratak u normalu ovisit će o tome koliko egoizma može popustiti u financijskim elitama. Sada, s vladama koje pokušavaju poduzeti veće sigurnosne mjere u nastojanju da obuzdaju širenje virusa, život u glavnim urbanim područjima može se promijeniti na načine koje je trenutno nemoguće zamisliti. I kao što već znamo, ništa nije trajnije od privremenog. U takvim okolnostima ideja o posjedovanju malog komada zemlje, vikendice na Velebitu ili Vukomeričkim goricama, nikada se nije činila privlačnijom i potrebnijom. Kao što je pokazala prisutna pandemija koronavirusa, bilo bi pogrešno misliti da će supermarketi – koji su ranjivi za paniku gomile gladnih ljudi – uvijek moći nahraniti sve u doba krize. U takvoj situaciji nema previše mjesta za arogantne međunarodne financijske oligarhije, ali ni za komanditna društva komunističke diktature. Riječ spasa je, čini se, solidarnost.