Izbor pjesama iz bogatog pjesničkog opusa Vesne Parun načinjen je iz zbirki objavljenih između 1947. i 1969. godine (Zore i vihori, Pjesme, Crna maslina, Ropstvo, Vidrama vjerna, Pusti da otpočinem, Koralj vraćen moru, Ti i nikad, Jao jutro, Vjetar Trakije, Gong i Ukleti dažd). Sve su pjesme donesene prema zadnjim inačicama objavljenima za života autorice.
***
(…) Ljubavna lirika Vesne Parun nesumnjivo djeluje kao ljubavno zavođenje: navodi nas da se zaljubimo u šarm njezinih riječi, u čar figura i privlačnost tropa, a onda potiče pitanja i slutnje, nuka na odgovore koji nisu laki, traži stalnu pažnju te nas suočava s vlastitim odlukama za koje ne daje nikakva jamstva.
(…) Ona nas nagovara da se suočimo s ljubavnom retorikom čije je značenje upravo rasipanje značenja u ljubavnim porukama. Nastojati odrediti smisao ljubavi, ljubavi prema književnosti, razumjeti način na koji se u književnost zaljubljujemo, znači riskirati da nas u svakom času preplavi besmisao. Kao što je jednom prilikom govoreći o ljubavi istaknula Vesna Parun: “Nema novog iskustva bez rizika da te na startu sačeka i usmrti staro”.
(…) Njezin pjesnički opus (…) transformirao je društveni poredak barem u onoj mjeri u kojoj je u njemu otvoreno mjesto za profesionalnu književnicu, prvu ženu u Hrvatskoj koja je živjela isključivo od spisateljskog rada. Pjesnička poetika Vesne Parun jest i emancipatorska politika i stoga što je omogućila da patetična fraza o pisanju kao sudbini postane zbilja. Od prve zbirke Zore i vihori do zadnje zbirke Taj divni divlji kapitalizam [knjiga] 2 (2010), opsjednuta pisanjem, odbijajući prestati pisati, pisanjem čini to da “riječi oblikuju povijest”; pisanjem do zadnjeg daha odupire se pjesnikinja predestiniranim društvenim ulogama.
(…) Prihvati li se, barem za ovu priliku, definicija modernizma kao nastojanja da se “izvede umjetnost […] koja prekoračuje granice umjetnosti i misli o sebi kao izravnom čimbeniku potpune transformacije zajedničkoga života”, može se ustvrditi da je pjesnički projekt Vesne Parun istinski modernistički projekt. Kada je pisala o ratu, ljubavi, dnevnoj politici, starenju, prirodi ili književnosti, ona nije naprosto išla za tim da predoči vlastito iskustvo ili znanje o temi, nego je nastojala preraspodijeliti uvriježena iskustva i znanja ne bi li neka nova zadobila pravo postojanja. (Tvrtko Vuković)
Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 149, urednik knjige Krešimir Nemec, redaktorica i izvršna urednica Nataša Debogović, likovni urednik Željko Podoreški, grafički urednik Neven Osojnik, tisak Denona (Zagreb). – Knjiga je opremljena s 15 c/b ilustracija, uvodnom studijom priređivača, kronologijom života autorice, bibliografijom njezinih djela i izabranih tekstova o njezinu radu, napomenom priređivača o izboru, Tekstološkom napomenom redaktorice, Tumačem imena i izraza te Rječnikom (sastavio Tvrtko Vuković). – Naklada: 600 primjeraka
Vesna Parun – Pjesnikinja i prevoditeljica (1922–2010), jedna od najznačajnijih i najprevođenijih hrvatskih pjesnikinja XX. st. Osim poezije pisala je drame, igrokaze, basne, aforizme, epigrame, autobiografsku prozu, eseje, kritike i kazališna djela. Autorica je iznimno bogata opusa za djecu. Objavljivala je i pod pseudonimom Pave Versa. Slikarica je i autorica više samostalnih izložbi.