Virus serbiensis nad Dubrovnikom

Uz uvrštavanje Držića u ediciju Deset vekova srpske književnosti

0

Matica srpska iz Novog Sada (na slici) objavila je u ediciji Deset vekova srpske književnosti knjigu s dramama Marina Držića na ćirilici pod uredničkim cepterom srbijanske povjesničarke književnosti Zlate Bojović. Kad im nije uspjelo osvajanje koje su pokušali topovima, nadaju se da će uspjeti krađom tuđih književnika i njihovih djela

Nijedna osvajačka vojska tijekom stoljeća nije napala Dubrovnik i njegovu slobodnu republiku osim srpsko-crnogorske tzv. JNA. Zahvaljujući diplomatskoj spretnosti starih Dubrovčana Grad su poštedjeli Turci te nakon uspostavljanja bosanskohercegovačkih koridora kod Neuma i Sutorine Mletačka Republika više nije uznemirivala grad pod Srđem. U hrvatskom Domovinskom ratu Dubrovnik je junački obranjen u obračunu sa srpskom osvajačkom krilaticom Na vrh Srđa vila kliče, zdravo srpski Dubrovniče. Dubrovnik je bio i ostao hrvatski, ali nakon svih verbalnih prisvajanja i izgubljenih ratnih bitaka Srbijanci ne sustaju u svojatanju hrvatske Atene, što se ponovno pokazalo uvrštavanjem dramskog pisca svjetskih dimenzija Marina Držića, koji je pisao svoja velika djela prije engleskoga genija Shakespearea, u srpsku književnost, drugog po redu Hrvata po Srbima otuđena od dubrovačko-hrvatske literature nakon Ivana Gundulića. Matica srpska iz Novog Sada objavila je u ediciji Deset vekova srpske književnosti knjigu s dramama Marina Držića na ćirilici pod uredničkim cepterom srbijanske povjesničarke književnosti Zlate Bojović. Vjerojatno Matica srpska neće na tome ostati, ona će u srpsku književnosti zasigurno unijeti i ostale velikane hrvatske literature iz Dubrovnika. Kad im nije uspjelo osvajanje koje su pokušali topovima, nadaju se da će uspjeti krađom tuđih književnika i njihovih djela. Stara je to balkanska navada krađe tuđih vrijednosti koje se potom prikazuju svojima, od stada ovaca do književnih djela.

Incidenti članice SANU Zlate Bojović

Na tome odavno obilno i uporno radi članica SANU Zlata Bojović, s kojom je autor ovog članka imao neugodan susret na simpoziju Dalmacija kao prostor europske kulturne sinteze u Bonnu od 6. do 10. listopada 2003. Napisavši o tome osvrt u Vijencu (13. listopada 2003) izostavio sam taj mali sukob spomenuvši samo ono što je tada srbijanska slavistica pozitivo navela: „U Bonnu je profesorica Zlata Bojović govorila o odjeku povijesnih zbivanja u Europi u baroknoj književnosti Dalmacije, samorazumljivo upotrebljavajući naziv hrvatski jezik, i kritički se osvrćući na neke pjesnike tog doba iz Dalmacije koji su isticali svoju povezanost sa srpskim plemstvom zbog pomodnih, ali ne i stvarnih razloga. Ta povezanost jednostavno nije postojala. Još jednom se pokazalo da se hrvatski i srpski znanstvenici mogu opuštenije sastajati kad nestane bivših osporavanja hrvatskih kulturnih vrijednosti, koja su prije narušavala znanstvenost i međuljudske kontakte.“

Nakon predavanja prof. Bojović napomenuo sam u diskusiji kako nije točno govoriti o manastirima i kaluđerima na Pelješcu i Korčuli, jer ih tamo nije bilo, a ona je odgovorila da je to samo terminologija srpskoga jezika, na što sam dodao da se i u hrvatskim tekstovima koriste ti termini, ali samo kad je riječ o srpskopravoslavnim samostanima i redovnicima. Nisam gotovo ni dovršio tu kratku kritičku primjedbu, kad me žustro ukorio moderator diskusije, njemački slavist prof. Ludwig Steindorff riječima: „To nije važno, mi smo sretni što smo pridobili za sudjelovanju na Simpoziju barem jednu znanstvenicu iz Srbije.“(Prof. Steindorff je autor jedne od najboljih knjiga o Hrvatskoj na njemačkom jeziku Kroatien, naklada Friederich Pustet, Regensburg, 2001). U ocjeni djelovanja prof. Bojović prevarili smo se ja i profesor Steindorff jer u to vrijeme nismo opazili jednostranost njezina dotadašnjeg navodno znanstvenoga rada, kojemu je očito najvažniji cilj posrbljivanje hrvatsko-dubrovačke književnosti. Kad Srbi nisu uspjeli topovima učiniti Dubrovnik ljepšim i starijim (Vučurević), onda to pokušavaju preko povijesti (tuđe) književnosti.

Zgrada Matice srpske u Novom Sadu

Sadašnji incident prof. Bojović i Matice srpske nije jedini, ona je u sličnom duhu objavila Istoriju dubrovačke književnosti u izdanju Srpske književne zadruge o kojoj se burno raspravljalo i u Hrvatskom saboru pa ćemo u vezi s tim citirati izvješće beogradske Politike od 1. veljače 2015. da se vidi kako nismo jednostrani kao protivna strana: „U Hrvatskom saboru žučno se raspravljalo o knjizi prof. dr. Zlate Bojović ‘Istorija dubrovačke književnosti’, u izdanju ‘Srpske književne zadruge’, u kojoj se, kako je rečeno, dubrovačka književnost i njeni pisci Držić, Gundulić i ostali, proglašavaju srpskim. Prošle nedelje, poslanik Franjo Matušić zatražio je od premijera Zorana Milanovića da se izjasni da li je pročitao ovo delo, i da li je na sednici vlade reagovao povodom ‘imperijalističkih težnji srpske naučnice’… Istoričar književnosti, novinar, dugogodišnji predsednik Hrvatskog PEN-a Slobodan Prosperov Novak etiketirao je ovu knjigu kao smešnu i vrlo opasnu, zato što se, kako je rekao, ‘pojavljuje kao iredentistički, imperijalistički pokušaj uzimanja ne samo tuđe baštine, već i tuđe teritorije’…“

I onda Politika prebacuje lopticu na hrvatsku stranu spominjući izdavanje sabranih djela Ive Andrića, kojega je Slobodan P. Novak nazvao srpskim, hrvatskim i bosanskim piscem. Politika dalje nastavlja s opisom reagiranja premijera Milanovića u diskusiji o pripadnosti dubrovačke srpskoj književnosti: „Ako će me svaka bezvezarija, koju je objavio nekakav polupismeni provokator terati da u Vladi Republike Hrvatske o tome govorim, onda smo mi slabi u svojoj veri o tome ko smo i što smo. Đore Držić i Šiško Menčetić u 15. veku pisali su na čakavštini, e pa to je samo hrvatsko!“Ovdje je Milanović pokazao svu raskoš svoga neznanja, jer prof. Bojović nije nikakva bezveznakinja isto toliko koliko Srbijanci nisu šaka jada, kako je jednom govorio o njima na svoju sramotu.

Njega je u ovoj stvari podučio povjesničar Ivo Banac, kojega Politika citira: „Ona je cenjena autorka, a što se tiče dubrovačke književnosti, o toj oblasti napisala je više od šest knjiga. Nije dobro tako uvaženu osobu tretirati kao šibicara – prokomentarisao je Banac. On je osporio premijeru Milanoviću razumevanje problema čakavštine, jer kako je kazao, tako pada u zamku iste ideologije koju predstavlja profesorka Bojović. U Beogradu tvrde da je samo čakavština hrvatska. Prema tome Hrvatskoj pripada deo Istre, jedan deo priobalja i deo jadranskih ostrva. Što je jasna teritorijalna pretenzija. – Na delu je nešto izuzetno opasno u postjugoslovenskom obliku, nastojanje da se štokavsko narečje, kao što je bio slučaj kod nekih teoretičara u 19. veku, prikaže kao isključivo srpsko. Desetog decembra u Novom Sadu održan je okrugli sto povodom šesdeset godina Novosadskog dogovora. Jedan od zaključaka, važan za ovu raspravu, govori o tome da se srpska filologija i politika moraju držati načela srpskog filološkog programa – srpski jezički i kulturni prostor jeste nedeljiv, iz čega proističe da sva štokavska književnost pripada srpskom jeziku. Po teorijama koje dolaze iz Beograda mi sada razgovaramo na srpskom jeziku – rekao je Ivo Banac.“

Politika dalje spominje da je hrvatska javnost također žestoko reagirala i na knjigu prof. Bojović Antologija poezije Dubrovnika i Boke kotorske, koju ona smatra jedinstvenom. Po mišljenju srbijanskog akademika Mira Vuksanovića dubrovački i bokokotorski pisci u toj antologiju uvršteni su na osnovu njihove dvojne pripadnosti – srpskoj i hrvatskoj književnosti, što bi značilo da postoji nekakva srpskohrvatska literatura. Smiješno da nije opasno.

Srbi svi i svuda

Ali pustimo prof. Zlati Bojović da sama objasni svoje djelovanje glede svrstavanja dubrovačke književnosti, govoreći o tome u intervjuu na portalu Srbin.Info (18. travnja 2015): „Posebno vas je zanimala dubrovačka književnost. Šta je dubrovačka književnost danas, kome pripada? Dubrovačka književnost, koja se u najvećoj meri i na najbolji način ostvarila upravo u renesansi i baroku, a to je podrazumevalo ne samo literaturu, već i duh velikih epoha i radost života koju je posebno renesansa u sebi sadržala, bila je deo tog opšteg opredeljenja… Dubrovačka književnost, koja je prestala da postoji sa gašenjem poslednjih literarnih struja i tokova krajem epohe prosvetiteljstva, a to se poklapalo sa nestankom tada nekoliko stoleća stare Dubrovačke republike, na samom početku 19. veka, danas je istorijska kategorija. Dubrovačka književnost je celina, po mnogo čemu autohtona i posebna, koja u svojim jasnim okvirima postoji, poput mnogih drugih, kao vredni deo književne i kulturne istorije. Na kom jeziku je pisana dubrovačka književnost, i kojim pismom? Jedna od posebnosti dubrovačke književnosti je u tome što su dubrovački pisci pisali na tri jezika. Dubrovački humanisti su, u drugoj polovini 15. i prvim decenijama 16. veka, kao i u doba neolatinizma, u 17. veku pisali na latinskom. Postoje čitave generacije pesnika koji pevaju i na italijanskom, iako su retki, postoje pesnici koji isključivo pevaju na italijanskom. Jezik temeljnog, najvažnijeg dela dubrovačke literature, uključujući prozu i poeziju najvrednijih pisaca, Držića i Gundulića, bio je štokavski istočnohercegovački dijalekt ijekavskog izgovora kojim su govorili Dubrovčani.“Ovdje valja podsjetiti čitatelje da je istočna Hercegovina danas većinski nastanjena Srbima, no nije tako bilo prije. Po mišljenju hrvatskih jezikoslovaca, kao Dalibora Brozovića i drugih dijalektologa, dubrovački govor potekao je iz ijekavske zapadne štokavštine, a ne istočnohercegovačkoga narječja, pa stoga nije bila slučajna odluka iliraca da zapadnohercegovačko narječje i jezik dubrovačke literature ustoliče kao svehrvatski književni jezik, odustajući od kajkavskog i čakavskoga dijalekta, koji se ipak nalaze u zajedničkom korpusu hrvatske literature kao izbori pojedinih književnika.

U daljem dijelu intervjua prof. Bojović navodi kako je na teritoriju Dubrovačke Republike nakon što se ona ustalila „prevladavao… slovenski živalj, a samim tim i slovenski jezik. Pripajanjem poluostrva Pelješca sa Stonom, potom i dela Župe na srpsko-dubrovačkoj granici … proširio se prostor Republike na kome je živelo pravoslavno stanovništvo. Veliki deo tog stanovništva je pokatoličen, ali je do poslednjih decenija 15. veka bilo na teritoriju Republike i pravoslavnih. Tokom vekova bio je značajan priliv stanovnika iz hercegovačkog zaleđa i sa teritorija pod turskom vlašću, pa je u samom gradu postojala, i u kasnijim vekovima, pravoslavna crkva.“

Ovdje valja uočiti nekoliko činjenica: prof. Bojović govori o slavenskom življu koji je govorio slavenskim jezikom. To je neprecizno jer takav jezik nije postojao, samo je tako nazivan; bio je to jedan od više naziva sadržajno hrvatskoga, ali ne srpskoga jezika. Nigdje ne navodi koliko je u apsolutnim brojevima i u postocima bilo Srba u Dubrovačkoj Republici. Također ne spominje manju skupinu katoličkih Srba. Potom ističe da su u Dobrovniku tiskane knjige na ćirilici, što nije neobično, ćirilicom su se koristili i Hrvati ne samo tu nego i drugdje u Hrvatskoj pa nisu poradi toga postali Srbi.

Govoreći o jeziku Dubrovčana prof. Bojović ponovno se gubi u nejasnim pojedinostima: „Za podanike Dubrovačke Republike (skraćeno: Dubrovnika) nije bilo komplikovano imenovanje jezika. A nas zanima samo jezik kojim je ta literatura pisana. To je postalo komplikovano tek u vremenu kada je dubrovačka književnost zatvorila svoj krug, u prvoj polovini 19. veka i kada je o svemu počelo naknadno da se raspravlja. Dubrovčani su u pisanim dokumentima i objavljenim knjigama svoj jezik nazivali: dubrovački, naški, srpski (nekoliko vekova je postojao u dubrovačkoj vladi kancelar jezika srpskoga, jezika slovinskoga), slovinski, ilirski, hrvatski. Arogantno bi bilo misliti da oni nisu znali šta govore i da tokom nekoliko vekova ne umeju da odrede svoj jezik.“

Ako je bilo tako, zašto onda uvažena profesorica Bojović svodi svu literaturu i pismenu kulturu starog Dubrovnika na usku srpsku književnost i jezik? Očito se ona naveliko povela za opakom uzrečicom Vuka St. Karadžića, Srbi svi i svuda.  A on je samo čakavce smatrao Hrvatima, kajkavce je priključio Slovencima, a štokavce Srbima. Sve je to daleko od bilo kakve znanstvene vrijednosti. Posrijedi je politika u novije vrijeme proklamirana u drugom Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, prema kojemu Srbi moraju propagandom nadomjestiti sve ono što su izgubili u postjugoslavenskim ratovima, no u tome neće uspjeti.

 

Autor: Gojko Borić

Izvor: Vijenac, 684 – 21. svibnja 2020.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.