Višnjica je mjesto bogate povijesti. Na području Višnjice živjelo se još u doba neolita i eneolita o čemu govore mnogi pronađeni arheološki nalazi. No, prvi se put Višnjica spominje u 13 stoljeću. Nakon toga često se u povijesnim zapisima, posebice onima obitelji Drašković, može pronaći ime Višnjice. U nastavku možete poslušati radijsku emisiju Prstom po globusu, koja je emitirana na Uskrs 2017. godine u programu Radija Sljeme, u kojoj je o Višnjici, povijesti, ljudima i baštini govorio urednik ovog portala. A sve što on nije rekao, pročitajte u ovom opsežnom članku.
Područje Višnjice prostire se na 18 i pol četvorna kilometra u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u Varaždinskoj županiji, iza Ravne gore sve do Hrvatsko-slovenske granice. Cijelo je područje brdovito, s juga zatvoreno Ravnom gorom, a sa sjevera brdovitim predjelima Haloza. Čine je šest naselja: Donja Višnjica (542 stanovnika), Gornja Višnjica (271 stanovnika), Zlogonje (412 stanovnika), Zalužje (162 stanovnika), Bednjica (209 stanovnika) i Višnjička Jazbina (25 stanovnika) u kojima, po zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine, živi oko 1621 stanovnik.
Povijest Višnjice
Dokazi o najstarijoj prošlosti ljudske zajednice u Višnjici sežu u doba špiljskog čovjeka.
Zbog velikog broja nalaza koji spadaju u Retz-Gajary kulturu i zbog svojeg specifikuma ta kultura dobiva svoj tip i naziva se Retz-Gajary kultura tip Višnjica. Tako je ime Višnjice ušlo u europsku arheološku znanost obilježavajući materijalnu kulturu staru oko 5 000 godina.
Na području Višnjice, visoko na brdu Plat, iznad doline Velike Sutinske nalazi se Mačkova špilja koja je bila sklonište i stanište čovjeka od paleolitike pa sve do srednjeg vijeka.
O tisućama godina korištenja ovog prirodnog skloništa govore kameni i koštani artefakti, keramika, metalni nalazi, a sliku života fosilnog čovjeka upotpunjavaju i izuzetno bogati paleontološki nalazi.
Velik je broj nalaza iz Mačkove špilje – od musterijanskih kamenih artefakata, koštanih šiljaka mlađeg paleolitika i mezolitika, koštanih alatki (dlijeta, šiljaka, šila), koštanih vršaka za strelice. Arheološke nalaze upotpunjuju različiti ukrasni predmeti, odnosno dijelovi nakita – privjesci, igle i zrna ogrlica izrađeni od probušenih životinjskih zuba, kosti, rožine ili kamena.
Nalazi grubog, jednostavno ukrašenog keramičkog posuđa i fragmenti fine keramike dekorirane licen-ukrasom te tehnikom brazdastog urezivanja u maniri Retz-Gajary kulture daju sliku materijalne kulture bakrenog i ranog brončanog doba. Zbog velikog broja nalaza koji spadaju u Retz-Gajary kulturu i zbog svojeg specifikuma ta kultura dobiva svoj tip i naziva se Retz-Gajary kultura tip Višnjica. Tako je ime Višnjice ušlo u europsku arheološku znanost obilježavajući materijalnu kulturu staru oko 5 000 godina.
Nalazi s područja Višnjice čuvaju se u Gradskom muzeju Varaždina i Arheološkom muzeju Zagreba.
Ne samo u špilji, tragovi života u Višnjici nađeni su i na drugim mjestima. Obronci Ravne gore pokriveni šumama te mnogobrojnim bregovima i brežuljcima pogodnim za zemljoradnju, davali su uvjete za boravak i trajnu obradu zemlje tako da se za taj relativno malen geografski prostor s velikim brojem nalaza može reći da je već vrlo rano bio vrlo naseljen.
Svjedoče tome i nalazi koji govore o postojanju Ilirskog naselja na području Višnjice. Naselje se nalazilo na danas šumom prekrivenoj uzvisini Kukolj koja dominira ulazom u Višnjicu s južne strane. Naime, u vrijeme rimskih osvajanja Iliri su se sklanjali na uzvišenja te se utvrđivali, pa je tako i ova uzvisina pružala zaštitu toga tipa.
Prvi pisani spomen Višnjice datira u 13. stoljeće. Tada se spominje Zlogonje (danas naselje u Višnjici).
11.listopada 1244. godine kralj Bela IV. (1235-1270) darovnicom daruje Lobor, Veliku, Klenovnik i Zlogonje varaždinskom županu Mihajlu za uspješnu obranu područja oko Varaždina i Ptuja od provale Tatara. Te posjede je kralj Bela IV. oduzeo velikašu Pučini, jer je ovaj za provale Tatara 1242. godine ubio Okića, sina poznatog i moćnog Okića bana.
Prvi zapis u kojem se spominje upravo ime Višnjica nalazi se u povelji iz 1417. godine. U toj povelji navode se sela koja pripadaju području Trakošćana. U njoj se navode između ostalih Donja i Gornja Višnjica.
1483. godine Višnjica se spominje u zapisu koji govori o podmirivanju desetine Zagrebačkom kaptolu. U tom zapisu stoji “Emerik, svećenik u Višnjici”.
Crkva u Višnjici
Nad mjestom se uzdiže prelijepa crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije. Crkva je građena u etapama od 1640. do 1738. godine. Crkva ima zvonik uz glavno pročelje i u tlocrtu oblik križa, a okružena je niskim zidom cinktora.
Unutrašnjost je oslikana freskama poznatog baroknog freskoslikara i pavlina Ivana Rangera te članova pavlinske slikarske radionice koji su djelovali u pavlinskom samostanu u obližnjoj Lepoglavi, a koji su do ukinuća reda crkvu održavali. Među freskama se ističe Pieta.
Kraj barokne župne kurije nalazi se kameni kip sv. Ivana Nepomuka iz XVII. stoljeća. Župa Višnjica osnovana je 15. listopada 1705. godine, a osnivač je bio grof Ivan Drašković. Sve dotle, Župa Višnjica bila je u sastavu Župe Kamenica. Prije dobivanja vlastite župe u Višnjici je postojala kapela Pohođenja Marijina podignuta između 1640. i 1666. godine (kasnije dograđena postaje župna crkva).
Ove posljednje godine kapela je bila, kako potvrđuje kanonska vizitacija, cijela zidana i potpuno nadsvođena, te pokrivena hrastovim šindalom. Svetište joj je bilo popločeno ciglom, a lađa cementom. Sa strane svetišta bila je sakristija, a pred ulazom se nalazio zidani trijem.
U tornju, također zidanom, nalazilo se te godine jedno zvono, a drugo je kupljeno 1674. ili 1675. godine. U kapeli se te godine nalaze tri oltara: glavni oltar Blažene Djevice Marije, drveni i mjestimično pozlaćen, zatim oltar sv. Barbare te treći bez retabala. Svaki je oltar imao sve potrebno za bogoslužje. 1672. godine kapela dobiva četvrti oltar, oltar sv. Katarine i Margarete.
Oko kapele bilo je 1672. godine obzidano groblje, a taj cintor stoji još i danas. Prije zidane kapele na tom groblju postojala je mala drvena kapela, koja je po svojoj prilici bila vrlo trošna pa je sagrađena nova, zidana. Za gradnje te nove kapele, sveta misa se služila u drvenoj, koja je potom srušena.
1708. godine, tada već župnoj crkvi, sazidan je novi zvonik, a 1726. godine produžen je sankturij i crkva prema ulazu, gdje je bila kapela sv. Lovre.
1754. godine nanovo se pokriva kapela sv. Josipa koja je u spoju sa crkvom, a povisuje se i toranj. 1757. godine dodana je crkvi nova kapela sv. Valentina.
1757. godine crkvu je posvetio pomoćni biskup zagrebački Stjepan Pucz i taj za selo iznimno važan dogadaj je i opisao. Prevedeni opis posvećenja župne crkve u Višnjici donosi zanimljiv prikaz tadašnjih običaja.
Zanimljiv je detalj iz XVIII. stoljeća kad se vizitatoru Sigismundu Šcitarociju crkva tako svidjela da je rekao kako bi ona više služila da je u gradu nego na selu. Danas se u lađi lijevo nalazi oltar srca Isusova, desno oltar Marijin. U desnoj je kapeli oltar sv. Valentina sa kipovima sv. Ivana, Stjepana, Valentina i Ladislava.
U gornjem je dijelu majka božja, lijevo sv. Katarina, desno sv. Dominik. Osobito se ističu figure sv. Ladislava i Stjepana. U lijevoj starijoj kapeli oltar je s kipovima sv. Barbare, Josipa Arimatejca, Ivana Krstitelja, sv. Josipa, Ivana Evanđeliste i sv. Budimira, kralja hrvatskoga.
Župna crkva u Višnjici imala je tri zvona. Najveće je saliveno 1875. godine, drugo je preliveno početkom XX. stoljeća, a najmanje na kojem je pisalo: “MEDARDUS REIG IN GRAZ HAT MICH GOSSEN ANNO 1679.” bilo je rekvirirano.
Crkva danas spada pod Bednjanski dekanat. Crkva je nedavno uređena izvana tako da je poprimila novi vanjski sjaj, dok su joj unutarnji sjaj vratili restauracijski radovi. U Župi Višnjica pored crkve postoji i kapela Svetog Florjana koja se nalazi na samoj državnoj granici. Iz prošlosti kapele znamo da je kapela opisana u vizitaciji 1729. godine.
Vizitator ju spominje kao: “capellam s. Floriani in monte Ostarija ad metales Styriae”, opisujući njen položaj na brijegu Oštarije uz štajersku granicu. Bila je to novo zidana kapela sa tabulatom, drvenim tornjem i drvenim atrijem, koji je 1742. godine zamijenjen zidanim. Kapela je 1768. godine opravljena, a 1777. godine sasvim obnovljena.
Povijest školstva u Višnjici
Relativno rano, za tako malo mjesto, utemeljena je u Višnjici 1839. godine Niža pučka škola troškom Župne općine Višnjica. Gradu za školsku zgradu poklonio je trakošćanski grof Juraj Drašković koji je obavljao patronatsku čast nad školom.
Prve godine školu je polazilo 14 učenika, dječaka dobrovoljaca, a druge 27 učenika oba spola. Od početka rada pa do 1875. godine školom su upravljale crkvene vlasti, a tada je donesen prvi zakon po kojem škole postaju svjetovne. Prvi je učitelj bio Ferdinand Šic koji je ujedno obavljao i orguljašku službu u crkvi.
Zanimljiv detalj vezan je uz polaganje učeničkog završnog ispita u Višnjici. Naime, 23. ožujka 1892. godine član komisije bio je Josip Torbar, tadašnji predsjednik JAZU.
U noći 17/18. veljače 1866. godine, drvena školska zgrada sa slamnatim krovom, uništena je u požaru, no mještani Višnjice o svom su trošku iste godine podigli novu školsku zgradu.
1875. godine dotad trorazredna škola postaje četverorazredna, a 1887. godine uvedena je poludnevna nastava.
Zanimljiv detalj vezan je uz polaganje učeničkog završnog ispita u Višnjici. Naime, 23. ožujka 1892. godine član komisije bio je Josip Torbar, tadašnji predsjednik JAZU.
Rad u školi se najviše svodio na usmeno izlaganje budući da je bilo premalo klupa, a previše učenika. Uz to nije bio osigurana redovita opskrba pisaćeg pribora.
U razdoblju od 1875. do 1918 godine broj učenika je rastao i padao: 1875. godine bilo je 179 učenika, 1888. godine bilo je 149 učenika, 1890. godine bilo je 140 učenika, 1900. godine bilo je 114 učenika, 1910. godine bilo je 209 učenika, 1918. godine bilo je 180 učenika.
1906. godine izgrađena je nova školska zgrada s dvije velike prostorije, a dotadašnja se pretvara u stanove za učitelje. Prvi svjetski rat nije mnogo utjecao na rad škole samo se polazak smanjio zbog ostajanja učenika na poljskim poslovima. U toku rata učitelj se brinuo za hranu ljudi u Višnjici. Nabavljao je žito i živežne namirnice.
1940. godina je godina ratova. Rat se osjeća i u Višnjici. Veoma je slab odaziv na nastavu. Napadom Njemačke i stvaranjem NDH, nastava u Višnjici je prekinuta od 7. travnja do 12. svibnja. 1941. godine.
II. svjetski rat je u Višnjici zatekao 6 učitelja, ali se brzo sveo na dvije učiteljice koje su radile sve četiri godine ratovanja. Nastupili su najcrniji dani za školu. Polazak je bio slab zbog slabih materijalnih prilika i velike neimaštine. Mještani Višnjice odlaze u rat, a među njima i 4 učitelja, od kojih se dvojica ne vraćaju. Škola je na kraju rata opljačkana od mnogih vojska. Tijekom rata, 16. veljače 1944. u višnjičkoj školi formiran je prvi kotarski NOO Ivanec.
Poslije rata otvoreni su tečajevi opismenjavanja, a Višnjica je među najaktivnijim mjestima tadašnjeg kotara Ivanec. 1948. godine počinje izgradnja zadružnog doma dobrovoljnim radom koji je nakon završetka gradnje služio potrebama mještana (poljoprivredna zadruga i trgovina).
22. prosinca 1953. godine zadružni dom je adaptiran za potrebe škole koja prerasta u šestogodišnju školu.
1956. godine šestogodišnja škola u Višnjici postaje osmogodišnja. U radu škole učiteljima mnogo pomaže i školski odbor koji je osnovan još 1850. godine.
U razdoblju 1946.-1968. godine broj učenika u školi u stalnom je porastu ili je ostajao na istom broju od 410 do 430 učenika. Nagli pad broja učenika počinje početkom sedamdesetih odlaskom sve većeg broja mještana na rad u druga mjesta, u Sloveniju i druge inozemne destinacije, tako da je 1989/90. bilo upisano 232 učenika.
1. siječnja 1985. godine dolazi do organizacijskog i pedagoškog povezivanja Osnovne škole Višnjica i Osnovne škole Cvetlin u jedno školsko područje, tako da Osnovna škola Višnjica postaje Matična škola, o Osnovna škola Cvetlin Područna škola.
1990. godine OŠ Višnjica mijenja ime dobiva ime svećenika i pjesnika Izidora Poljaka rođenog u obližnjoj Bednji, a koji je zbog čestih boravak u Višnjici i pomoći koju mu je pružao u školovanju višnjički župnik, tu odlučio služiti Mladu misu, tako da je današnje ime škole – OŠ Izidora Poljaka Višnjica.
1991. godine školstvo u Višnjici slavi 150 godina postojanja. Početkom 2000. godine u Višnjici se ponovno gradi. Počinje izgradnja nove, moderne školske zgrade. Prvi put škola se gradi bez financijskog i radnog učešća mještana Višnjice. Školu gradi država Hrvatska uz manje učešće županije i općine.
18. svibnja 2001. nova škola otvara vrata svojim učenicima i učiteljima. Nakon mnogih godina rada u neadekvatnim uvjetima u Višnjici je napokon izgrađena škola koja svojim uvjetima osigurava standarde modernog školstva.
POSLUŠAJTE VIŠNJIČKU HIMNU:
IZVOR teksta i fotografija: dvdvisnjica.hr