Vladimir Nemet: Katarza u glazbenoj umjetnosti – skladatelj Steve Reich

Čovjek Starog doba, bespomoćan i nesiguran, glazbu uglavnom koristi za utjehu. Tada je glazba sredstvo povezivanja elemenata osobnosti u smislenu cjelinu, sigurnu od neprestanih kriza i katastrofa koje prijete raspadom. Tek čovjek modernog doba, sigurniji od čestih katastrofa, može sebi dozvoliti glazbeni eksperiment u kojem glazba ne stvara povezanost, jedinstvo, već stvara agoniju i tjeskobu. Agonije i tjeskobe čovjek Starog doba ima i previše. On svakodnevno obitava na pragu raspada, stoga je glazba podrška, oslonac, nipošto nova kriza.

No kako svaka promjena znači manju ili veću krizu, odnosno, kako nema promjene bez manje ili veće tjeskobe i agonije, čovjek prošlosti nije mogao doživjeti preobrazbu. Stoga je njegov život utemeljen u tradiciji, a njegova osobnost trajno poistovjećena s roditeljem. Smisao glazbe Starog doba vidim kao potvrdu stopljenosti s roditeljem, dokaz jedinstva koji glazba stvara kroz mističnu ekstazu stapanja. To je tzv. duhovna ili ritualna glazba kojoj je cilj spriječiti krizu, tjeskobu, agoniju. Ta glazba govori – Ti si savršen, a ja sam dio Tebe.

Razvojem civilizacije osobnost se doživljava stabilnijom, glazba ne mora više izraziti posvemašnje jedinstvo i stopljenost. Tako glazba pomalo tumači i krizu, katastrofu i agoniju, znakove odvojenosti, ali i temelja emotivnog razvoja. Glazbeni se jezik mijenja, elementi harmonije nisu više savršeni višekratnici, ritam postaje nepravilan i teže predvidljiv. No još je uvijek zadatak glazbe dati odgovor na vječno pitanje – Gdje si? Na što slijedi odgovor – Tu sam, za tebe!

Doživljaj jedinstva uvijek je prisutan.

Sve do dvadesetog stoljeća glazba nastoji zadržati linearnu formu pitanja i odgovora, rastanka i sjedinjenja sa svijetom, s Majkom. Unatoč prividnoj složenosti glazbene forme, odmaku od osnovne teme, kraj svake skladbe uvijek završava jedinstvom Majke i djeteta.

Do dvadesetog stoljeća glazba ima svoj cilj, ona tumači priču, ona oponaša život. Cilj životne priče uvijek je isti – unatoč svim avanturama i katastrofama, privremenoj odvojenosti, dijete se ipak vraća kući, svom utočištu. Glazba je tako predvidljiv, linearan put od ekstaze jedinstva, rođenja i prvih kriza i agonija, te natrag u jedinstvo. Smisao je takve glazbe u slušatelju stvoriti dojam kako je opet dijete nerazdvojno stopljeno s Majkom koja tješi i smiruje, štiti od krize. Ideja da je život neprestana kriza, niz manjih ili većih promjena, još je uvijek opasna, subverzivna. Perspektiva života bez čvrstog uporišta, bez autoriteta, Kralja, Boga, Oca, još je uvijek nezamisliva.

Glazba dvadesetog stoljeća

Kao što znamo, dvadeseto stoljeće vrijeme je modernizma i postmodernizma, nove paradigme doživljaja osobnosti. Doživljaj osobnosti sada je relativno stabilan, osobnost se ne treba organizirati isključivo stapanjem s autoritetom i tradicijom, već kroz uzajamni emotivni odnos, usklađenost sa svijetom. Ta nova paradigma u filozofiji, znanosti i umjetnosti počinje gotovo istovremeno, i ima isti cilj – novo određenje osobnosti. Nova, autentična osobnost smije si dopustiti promjenu, čak i krizu. Ideal više nije posvemašnja stabilnost već posvemašnja usklađenost.

Tako se i umjetničko djelo nastoji drugačije odrediti. Ono nije više objekt za sebe, odvojen od promatrača, već ga promatrač velikim dijelom i stvara, utječe na njega. To više nije objektivna i predvidljiva “linearna umjetnost”, izraz umjetnikove svijesti ili podsvijesti, već je to zajednički projekt umjetnika i publike. Umjetnik i promatrač usklađeni su u stvaranju umjetničkog djela, a umjetničko djelo nešto je više od samog zbroja umjetnika i promatrača. To je “nešto treće” što ne možemo predvidjeti. Tako i glazba postmodernizma nije više usmjerena prema “uzvišenom” cilju i idealu kao utočištu i zaštiti, već je zanima proces stvaranja, usklađivanja. To nije “uzvišena” glazba koja stremi uvis poput stabla, već je splet sitnog korijenja, rhizoma, što se širi vodoravno na sve strane. Okomita je hijerarhija glazbenog jezika dekonstruirana. Ono čega se čovjek Starog doba najviše plaši – kaos, danas je dijelom života.

Postmoderna umjetnost ne boji se kaosa. Možda je povjerenje u ljudski rod ipak doseglo razinu na kojoj si čovjek može dopustiti i kratkotrajni raspad, izlet u kaos, s vjerom da će mu Drugi pomoći da se opet sakupi, sabere. Takav je oblik povjerenja u Drugoga posve nepoznat ljudima prošlih vremena. Njihov je ideal – stabilnost, odnosno, bivanje u tradiciji bez potrebe za promjenom.

No ta ideja da je dijete preslika svojih roditelja danas je uglavnom odbačena.

Kako umjetnost može izraziti kaos, a da pri tome ostane u svijetu ljudi i ostvari preobrazbu, katarzu?

Minimalizam Stevea Reicha

Steve Reich jedan je od pionira postmoderne umjetnosti kaosa. Njegova je glazba uvijek na rubu nereda, ali je istovremeno i veoma ljudska, afektivna. Kaos u njegovoj glazbi počinje već od početka skladbe, dekonstrukcija forme prisutna je od prvog takta i traje do završetka. Mnogi umjetnici i glazbenici dvadesetog stoljeća pokušali su izraziti kaos, nered, ali taj se pokušaj često pretvara u iživljavanje, acting out, u destrukciju. Kaos kod Reicha nikada ne prelazi u iživljavanje, već vodi u katarzu.

Kako Reich stvara kaos? Metodu koju koristi Reich u svojim skladbama možemo nazvati – “fazni pomak”. Izvedba obično uključuje dvije grupe glazbenika koje sviraju isti ritmički ili melodijski obrazac u istom tempu. Posljedica je doživljaj savršenog jedinstva. No od samog je početka jedna grupa glazbenika brža u tempu od druge.

Dolazi do faznog pomaka, jedinstvo je narušeno. Unatoč tome, ljudsko uho nastoji zadržati doživljaj cjelovitosti po svaku cijenu. Ipak, u jednom trenutku fazni pomak stvara prevelik nesklad i skladba gubi svoju cjelovitost, tone u kaos. No kako se fazni pomak nastavlja ljudsko uho već za kratko vrijeme opaža nove obrasce i novu cjelovitost skladbe. Taj se postupak ponavlja iz trenutka u trenutak. Cjelovitost smjenjuje kaos i obratno. Glazba se pretvara u neprekidnu katarzu.

Zanimljivo je primijetiti kako svaki promatrač organizira elemente skladbe na svoj način, ne postoji način da se unaprijed odredi reakcija i perspektiva promatrača. Novo slušanje iste skladbe neće stvoriti isti doživljaj i perspektivu jer je promatrač uvijek drugačiji. Ta se glazba sluša bez sjećanja i bez cilja, svaka je izvedba novi, drugačiji svemir. Tu skladbu ne možemo spoznati, ne možemo razumjeti. Zato je ne možemo ni svesti na poznato, ne možemo je kolonizirati. To je vječna Drugost.

Steve Reich

Steve Michael Reich rođen je 1936. g. u New Yorku. Od malena pohađa tečaj klavira, a s četrnaest godina otkriva glazbu dvadesetog stoljeća i namjerava se baviti jazzom. Na sveučilištu Cornell studira glazbu i filozofiju. Diplomirao je 1957. g. na temu filozofije Ludwiga Wittgensteina. Kasnije se bavi Wittgenstainom u svojim skladbama “Proverb” i “You are” iz 1995. i 2006. godine. Godine 1958. pohađa sveučilište Julliard, a 1961. odlazi na Mills College u Oaklandu, California, gdje studira s Lucianom Beriom i Dariusom Milhaudom. Kasnije surađuje sa skladateljima Terryem Rileyom i Phillipom Glasom. Prvi radovi Stevea Reicha bave se magnetofonskom vrpcom i pomakom u fazi. Temom pomaka u fazi kao i sinkronog i asinkronog ritma Steve Reich bavi se cijelog života. Kasnije svoju metodu faznog pomaka koristi i na glazbenim instrumentima. Tako nastaju skladbe “Piano phase” i “Violin phase” iz 1967. godine, na koju je Anne Teresa De Keersmaeker 2011. g. napravila poznatu koreografiju.

Reich 1970. g. odlazi u Ghanu studirati afričke bubnjeve, a studira i Balinezijski gamelan. Godine 1974. nastaje djelo “Glazba za 18 glazbenika”, prva skladba za veći ansambl. 1981. godine nastaje “Tehillim”, djelo inspirirano Reichovim židovskim podrijetlom. 1988. godine stvara “Different trains” u kojem uspoređuje vožnju vlakovima svog djetinjstva s transportom Židova u nacističke logore smrti Drugog svjetskog rata. Godine 1990. ta je skladba u izvedbi Kronos Quarteta proglašena za najbolje djelo ozbiljne glazbe i Reich prima nagradu Grammy. 1993. godine u suradnji sa svojom suprugom, video umjetnicom Beryl Corot, Reich sklada operu “The Cave” u kojoj uspoređuje tri religije – kršćanstvo, židovstvo i islam, u kojima vidi iste korijene. 1994. godine sklada djelo “City Life” u kojem koristi semplirane zvukove života velegrada. 2010. godine nastaje djelo “WTC 9/11” za gudački kvartet i magnetofonsku vrpcu. 2013. godine sklada “Radio Rewrite” za ansambl od jedanaest glazbenika inspiriran glazbom grupe Radiohead.

Minimalizam i psihoanaliza

Minimalistička glazba naziv je za glazbeni stil šezdesetih godina prošlog stoljeća kojeg neki zovu i “New York Hypnotic School”.

Pojam “minimalistička glazba” prvi je upotrijebio skladatelj Michael Nyman 1968. g. nakon izvedbe video umjetnika Nam June Paika i suradnika, a kasnije je taj pojam elaborirao u svojoj knjizi iz 1974. g. “John Cage and Beyond”.

Minimalizam je glazba usmjerena na proces njenog izvođenja. Estetika minimalizma nije narativna – ne tumači priču, nije teleološka – nije usmjerena cilju, i nije reprezentacijska – ne oponaša i ne predstavlja nešto drugo. Ipak to nije tzv. konkretna glazba jer poštuje sva pravila glazbenog jezika. Kako ćemo povezati usmjerenost na proces, manjak naracije, cilja ili oponašanja, sa suvremenom, Novom psihoanalizom?

Posljednjih je pola stoljeća u svijetu teorije ljudskog uma prisutna nova paradigma. Svijest se, barem u društvenim znanostima, tumači tzv. – “teorijom nelinearnih dinamičkih sustava”. Po toj je teoriji svaki sustav kvalitativno više nego zbroj osnovnih elemenata. Svaki je sustav samoorganizirajući, odnosno, svaki je element sustava usmjeren ka povezivanju s drugim elementima. Kretanje, putanja takvog sustava ne može se predvidjeti, po čemu nelinearni dinamički sustav ima “slobodnu volju”. Sustav se organizira prolaskom kroz različite krize ili katastrofe. To su tzv. bifurkacije, kratkotrajni raspadi ili fragmentacije na osnovne elemente. Bez tih kriza organizacija sustava po novom obrascu, odnosno, promjena u sustavu ne bi bila moguća. Sustav se organizira oko svog središta, tzv. atraktora. Primjere takvih nelinearnih sustava možemo naći u tzv. fraktalnoj umjetnosti, fraktalnim slikama i glazbi. Posebno je zanimljiva pojava da svaki sustav svoju cjelovitost postiže kroz odnos sa svojom okolinom, odnosno, cjelovitost se postiže kroz usklađenost dvaju nelinearnih sustava.

Kod linearnih sustava, npr. “linearne glazbe”, mala promjena glazbenog jezika stvara i malu promjenu u doživljaju glazbene strukture. Kod nelinearnih dinamičkih sustava, npr. “nelinearne glazbe”, mala promjena u glazbenom jeziku stvara velike promjene u doživljaju glazbene strukture, koja se posve raspada i iznova strukturira po novom obrascu.

Ako kažemo da je temeljni element osobnosti percepcija, tada je osobnost organizacija percepcije i njeno stavljanje u kontekst koji traje u vremenu i prostoru. Percepciju u kontekstu nazivamo – afekt. Po tome je ljudska svijest afektivna usklađenost dvaju sustava koji se uzajamno određuju. Ljudska svijest nije samo zbroj dvaju sustava već nešto kvalitativno drugačije od svojih elemenata. Za usklađivanje je važno da su oba sustava otvorena za promjenu, otvorena utjecaju Drugog, odnosno, da se žele izložiti krizi, katastrofi, bifurkaciji. Izložiti se promjeni ovdje znači biti spreman za bivanje u kaosu, što je uvijek neka vrsta agonije. Ako jedna strana dijade nije otvorena promjeni, odnosno, kaosu, sustav se ne može uskladiti. To “nešto treće”, što je više od zbroja svojih elemenata, što posjeduje svijest i slobodnu volju, nikada neće izroniti iz kaosa. Bez obzira o kojoj se vrsti sustava radi, društvu, obitelji ili psihoanalizi, važno je da su roditelj i analitičar otvoreni za usklađenost, odnosno, otvoreni za tuđi utjecaj.

Kako je osobnost nelinearni dinamički sustav, mala promjena u odnosu sa svijetom vodi velikoj, katastrofalnoj reorganizaciji sustava. To je kriza, katastrofa, bifurkacija. Neki je puta dovoljna jedna riječ da se osobnost raspadne, fragmentira, te da se iznova strukturira, na posve novom obrascu. Dobar primjer je tzv. “bipolarni poremećaj” ili “manično depresivna shizofrenija” kada se zbog relativno malog utjecaja okoline organizacija osobnosti iz temelja mijenja. Elementi osobnosti se raspadaju i preslaguju na posve novi način. No bez krize, katastrofe ili bifurkacije, promjena i razvoj osobnosti nisu mogući.

Wilfred Bion

Jedan od prvih psihoanalitičara veoma blizak teoriji nelinearnih dinamičkih sustava je i engleski psihoanalitičar Wilfred Bion, predsjednik Britanskog psihoanalitičkog društva od 1962 – 1965. g. kao i londonske klinike Tavistock. Poznata je njegova misao kako analitičar treba biti slobodan od sjećanja i cilja, odnosno, kako treba zaboraviti sve što zna i biti prisutan – ovdje i sada. Tek kada analitičar odustane od svega prije naučenog, od svake predrasude, on je zaista otvoren za promjenu i utjecaj izvana. Dok je vezan uz predrasudu, možda psihološku teoriju, psihoanalitički status ili klijentovu dijagnozu, on prestaje biti nelinearnim dinamičkim sustavom i nije sposoban afektivno se uskladiti s klijentom.

Po Bionu, elementi osobnosti klijenta, tzv. beta elementi postaju afektima, odnosno, tzv. alpha elementima, tek kad prođu kroz tzv. alpha funkciju koju za dijete obavlja roditelj, a za klijenta analitičar. Možemo reći kako su beta elementi “sirove” percepcije koje trebaju biti “probavljene” kroz perspektivu Drugog. Ako se alpha funkcija iz nekog razloga zaustavi, tada beta elementi ne postaju osjećaji već su samo osjeti. Drugim riječima, alpha funkcija metabolizira osjete koji time postaju osjećaji. Bez alpha funkcije osjećaji se somatiziraju, pretvaraju u tjelesne senzacije, glavobolju, probavne smetnje, astmu i slično. Kao što već znamo, to što je za Biona alpha funkcija, za Kohuta je empatija, a za Stolorowa afektivna usklađenost. Alpha funkcija uvijek je vezana uz Drugog, ona je Drugost.

Zato spominjem postmodernizam u psihoanalizi gdje svijest nije više linearan sustav zatvoren u sebe, već otvoreni nelinearni dinamički sustav koji se iz trenutka u trenutak mijenja, uzajamno određuje prema Drugosti. Takav je sustav uvijek više od zbroja svojih elemenata, stoga pojmovi Ja i Ti gube smisao, a jedino što ostaje jest – usklađenost. To je usklađenost o kojoj govori Heidegger kada spominje pojmove Dasein i Mitsein, a koju ja prevodim kao – zajedništvo.

Na što mislim kada kažem kako je minimalizam usmjeren na proces, a ne na cilj? Dobar je primjer Bostonska grupa za istraživanje procesa preobrazbe (The Boston change process study group). Po njima je odrastanje, kao i psihoanaliza, neprestani proces preobrazbe. Psihoanalitičar Daniel Stern, jedan od osnivača Grupe, razlikuje tri razine tog procesa. To su – trenuci jedinstva, trenutak “ovdje i sada” i trenutak susreta. (Moving along moments, Now moments, Moments of meeting.) Trenutak “ovdje i sada” posljedica je pukotine, reza u prostoru jedinstva Majka – dijete ili analitičar – klijent, kada se doživljaj stopljenosti dovodi u pitanje. No kada se jedinstvo uspješno dekonstruira, a afekti usklade, slijede trenuci susreta, odnosno, trenuci zajedništva i afektivne usklađenosti.

Minimalizam Steve Reicha neprestano je preispitivanje odnosa glazbenih obrazaca i njihovog jedinstva, dekonstrukcija tih obrazaca, te istovremeno stvaranje novih cjelina. Međutim, taj se proces ne odvija linearno i predvidljivo kao kod “klasične” glazbe, već nelinearno, nepredvidljivo. Male promjene stvaraju ogromne krize, katastrofe, agonije. Sve tri faze, ekstaza, agonija i katarza događaju se istovremeno. Tako minimalizam vidim kao glazbu koja bolje izražava susret s Drugim, jer Drugi nije predvidljiv, nije shvatljiv, već je slobodan, on izmiče našoj kontroli i kolonizaciji.

“Nije mi važno razumije li publika sve što radim. Samo želim da ljude moja glazba pokrene, da ih trgne. Jer ako ih glazba ne pokrene sve ostalo nije važno…”

Steve Reich

Izvor: psihoterapija.com.hr