Vlč. Singbo: Bog nas toliko ljubi, da nam nikakvo zlo ne želi!

Braćo i sestre, da bismo razumjeli ove Isusove riječi potrebno je vratiti se onim trenucima čudesa koja je učinio subotom i zbog kojih ga njegovi sunarodnjaci optužuju da ne poštuje Mojsijev zakon subote, tj. odmora od svih aktivnosti. Farizeji ga žele osuditi i po mogućnosti uništiti. To je zabrinjavajuće je ovo zlo koje se želi nanijeti Kristu dolazi iz srca ljudi koji provode svoje dane proučavajući Božju riječ, ali nisu sposobni prepoznati milosni trenutak: Dolazak Kristov.

Vidite, za nas ovo znači da postoji opasnost da budemo obuzeti religioznim fanatizmom i raznim interpretacijama Božje riječi. Čovjek može ponekad doslovce shvatiti Božju riječ, umjesto da svjetlom razuma uđe u bit, u dubinu onoga što Bog od njega očekuje. Tada je sposoban vršiti razna zlodjela, i to u ime Boga. Ne mora nužno značiti neko fizičko djelo, može biti najviše verbalno nasilje u raznim oblicima. To je nije Božji put. Božje srce djeluje drugačiji. 

No, vratimo se na današnje prvo čitanje koje nam može služiti kao primjer krivog shvaćanja veličine Božjeg srca. Imamo jednu situaciju: Narod je odustao od Boga nakon što ga je izveo iz egipatskog ropstva. Pošao je naopako – kako nam kaže pisac. Što je ovdje posebno? Bog je bio dobar prema narodu. To je činjenica. A kako narod uzvrati? Nezahvalnošću. I to je činjenica. Nadalje, odustati od Boga zbog svojih grijeha i svoje nezahvalnosti, nije nužno drama, to je vjerojatno samo početak drame, jer uvijek postoji mogućnost povratka. Međutim, drama ovdje nastupa kasnije.

Naime, „Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice, žrtve mu prinijeli uz poklike: ‘Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!‘“ Narod je, dakle, i dalje imao potrebu za Bogom. To je činjenica. Ali je načinio Boga po svojoj mjeri. To je drama. Drama je kada i mi danas duboko u sebi nosimo potrebu za Bogom, ali nalazimo zamjenske bogove koji nas ne mogu spasiti. Sada je vrijeme kada smo pozvani pitati se: Što je Bog do sada učinio u našem životu, a za koje nismo mu zahvalili? Drugo, kakvim zamjenskim bogovima smo napravili dramu u svojem, ali i u tuđem životu?

Bog ponekad prijeti – to je istina – ali nikad ne uništava.

Nastavak teksta govori nam o Božjem gnjevu kojim je htio raspaliti i istrijebiti nevjerni narod. Ovdje oprez! Previše ovih dana interpretiramo tragedije kroz koje prolazimo kao znak Božjeg gnjeva. Ako je to stvarno naša interpretacija, onda možda nismo još sreli istinskog Boga. Bog ponekad prijeti – to je istina – ali nikad ne uništava. No, možemo se ipak pitati što ili tko uništava naš život i ovaj svijet? Ako znamo dobro promatrati svoj život i svoje navike; ako ponizno uronimo u svoje srce, da, u svoje, a ne tuđe srce, onda ćemo vrlo brzo naći odgovor.   

Ključni trenutak dolazi Mojsijevom intervencijom. Ovdje vidimo kako je naš Bog slab na nas. Mojsije se zauzima za nevjerni narod, nabraja i Bogu sva njegova obećanja. A na kraju što smo čuli? „I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.“ 

Braćo i sestre, to je naš Bog u koga vjerujemo! I kada nam je dobro i kada prolazimo kroz životne potrese, On nas toliko ljubi, da nam nikakvo zlo ne želi. I kada zaprijeti, poslije se ražali i oprašta. Ali, netko se mora poput Mojsija zauzimati za narod pred Bogom. Tu je naša zadaća. Najprije zadaća mene kao svećenika, tebe kao člana jedne obitelji. Stoga je danas najvažnije pitanje: Za koga se ti zauzimaš pred Bogom? Za koga živiš ovaj svoj život? Odgovor na to pitanje ne trpi odgađanje!