Između vjere i znanosti

0
Molitva, foto Bernard Čović.
Molitva, foto Bernard Čović.

Piše: Akademik Ivan Supičić

„Spremnost za samo-transcendenciju može biti prepoznata širom svemira. To je zapravo pokretačka sila života i evolucije. Samo oni koji mogu održavati svoj identitet dok usporedno transcendiraju sami sebe imaju izgleda da prežive u procesu evolucije.“ Willigis JÄGER

Zaron u sebe – izron k drugome

Mnogim ljudima koji se smatraju religioznima i nastoje bolje razumjeti i produbiti vlastiti duhovni život često nisu jasne razlike i granice između njega i psihičkog života, kao i između moralnosti i religioznosti, a pogotovo ne između mistike i znanosti. Takva pitanja sebi uostalom najčešće ni ne postavljaju. Štoviše, ne znaju jasno ni za razlike između (vlastite) duhovnosti i religioznosti. Pa ipak, vrlo je važno upoznati te razlike i granice, kao i bît tih područja, kako radi samih sebe, tako i radi njihova boljeg razumijevanja općenito. Tom upoznavanju i razumijevanju mogu između ostaloga pridonijeti i dvije knjige, a osobito prva (pod naslovom: „Val je more. Mistična duhovnost za moderna vremena”), istaknutog benediktinca i kontemplativca Willigisa Jägera, odnedavno dostupne i na hrvatskom jeziku.* Zbog vrijednosti, dubine, modernosti i originalnosti pojedinih elemenata u njima one zaslužuju posebnu pozornost baš u pitanjima duhovnosti i duhovnog života.

Autor tih djela potekao je iz istoga benediktinskog samostana u Münsterschwarzachu (u Njemačkoj) kao i Anselm Grün, s kojim je dugo prijateljevao i surađivao. Zajedno su napisali i jednu knjigu u kojoj su izložili i usporedili svoja gledanja, kako ona u kojima su se slagali, tako i ona u kojima nisu. Dok je Grün ostao trajno u svojem samostanu postavši svjetski poznati i ugledni duhovni učitelj, čije su brojne knjige prevedene u oko 15 milijuna primjeraka na niz jezika (pa tako mnoge i na hrvatski), Jäger je krenuo drugačijim putem, proveo je niz godina u Japanu, studirao i prakticirao zen te naposljetku samostalno osnovao poseban Centar za duhovne putove Benediktushof u Holzkirchenu kraj Würzburga, gdje djeluje kao učitelj kontemplacije i zena. Ovdje je dakako nemoguće, pa ni u najkraćim crtama, sažeti cjelokupno bogatstvo i raznolikost autorovih misli i stajališta, duhovnih, filozofskih, teoloških i drugih, niti se upustiti u njihovu dublju kritičku analizu, što nipošto ne znači da takva analiza nije potrebna. Zadovoljit ćemo se kratkim informativnim prikazom dijela tematike kojom se autor u ovim svojim knjigama bavi, napose u prvoj.

U njoj je (u prijevodu Marine i Zdravka Botića) riječ o nizu tema o teoriji i praksi kontemplativne, mistične duhovnosti. U osam poglavlja, u formi dijaloga s filozofom Christophom Quarchom, autor iznosi jasno i prodorno svoja gledišta o duhovnosti i božanskom karakteru ljudskoga bića, stvorenoga na sliku i priliku Božju. Živim jezikom, na snažan i inovativan način, on progovara nekonvencionalno i uvjerljivo o bîti mističnog iskustva, o odnosu religije i mistike, o jednoj svježoj, modernijoj i mentalitetu suvremenog čovjeka bližoj interpretaciji kršćanskoga nauka, o tome kako znanost današnjice potkrepljuje iskustvo mistične duhovnosti, kao i o tome što se može poduzeti duž duhovnog puta da bi se na njemu plodnije napredovalo, te kako duhovna iskustva utječu na naše postupke i zašto mistika služi i dobrobiti današnjih ljudi; na kraju je riječ i o ulozi duhovnih učitelja.

Iz mnoštva autorovih misli izdvojit ćemo neke posebno vrijedne. Autor, kako ističe, ništa u svojoj knjizi ne promiče kao „apsolutnu istinu“. Nije mu ni namjera obezvrijediti ikoje tradicionalne religijske ideje, nego jednostavno pokušati vidjeti stare istine u drukčijem svjetlu. Danas se traži „ponovno artikuliranje religioznog iskustva, kako bi se iznova otkrila drevna duhovnost na prihvatljiv, razumljiv i realističan način. To nije odbacivanje institucionalne religije, već namjera da se osuvremeni način iznošenja njezinih temeljnih uvida“ (str. 12). A „mistično iskustvo je iskustvo jedinstva našega vlastitog identiteta s Prvotnom stvarnošću… Osobe koje ga dožive nikada više neće biti iste… Napraviti ovaj korak u mistično je osjećaj umiranja u sebi.

I upravo je iz tog razloga u mističnoj tradiciji poznat kao ‘smrt ega’.“ (43) A „ta spremnost za samo-transcendenciju može biti prepoznata /i/ širom svemira. To je zapravo pokretačka sila života i evolucije. Samo oni koji mogu održavati svoj identitet dok usporedno transcendiraju sami sebe imaju izgleda da prežive u procesu evolucije.“ (108) „Postoje djela i ponašanja koja idu protiv života i njegova razvitka… Prema mističnom stajalištu grijeh zapravo nije ništa drugo do odbijanje samo-transcendencije, odbijanje otvaranja sebe prema ljubavi.“ (126) „Jednom kad iskusimo jedinstvo i međusobnu povezanost svih stvari, ljubav više neće biti predmet zapovijedi već prirodan izraz naše vlastite suštine.“ (128) Samo-transcendiranje je zapravo alfa i omega cjelokupnog duhovnog života, nadilaženje uskoće i isključivosti ega, otvaranje i izlazak prema drugome, Bogu i čovjeku, u povjerenju i ljubavi, iskorak iz puko psihološkog prema izrazito duhovnom.

„mistika nema ništa protiv razuma ili intelekta. Naprotiv, mnogi su mistici bili obrazovani ljudi svoga vremena. Mistika nam samo pokazuje kako se stvarnost ne može dokučiti u svojoj potpunosti samim razumom.“ Willigis JÄGER

Ruđer Bošković, svećenik i znanstvenik (foto: Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=549257)
Ruđer Bošković ili punim imenom Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.), hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar i filozof; isusovac. (foto: Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=549257)

Duhovnost – između znanosti i mistike?

„Pravo mistično iskustvo neizbježno nas vodi natrag u svakodnevni život. Mistika jest svakodnevni život; za nju je svakodnevni život taj u kojem susrećemo Prvotnu stvarnost.“ Willigis JÄGER

Jäger smatra da će temeljni poticaji za budući razvoj ljudskoga duha dolaziti iz prirodnih znanosti te da će fizičari i biolozi u tome odigrati važnu ulogu: „ti ljudi svojim istraživanjima, utemeljenim na načelima znanosti, sve više dolaze do granica mišljenja“ (131). Dakako, „mistika nema ništa protiv razuma ili intelekta. Naprotiv, mnogi su mistici bili obrazovani ljudi svoga vremena. Mistika nam samo pokazuje kako se stvarnost ne može dokučiti u svojoj potpunosti samim razumom.“ (136) A sve veći broj znanstvenika, kao npr. Max Planck, drži da je izvor materije „oživljavajući, nevidljivi i besmrtni duh“.

„Nematerijalni duh pokreće mozak“ kaže australski istraživač ljudskoga mozga nobelovac John Carew Eccles: „Dokazao je da su naše misli i naša volja ono što aktivira neuroproteine u mozgu, što znači da se duhovni procesi reproduciraju materijalno“ (137- 138).
Na planu pak konkretnog života „svaka mistika koja traži stalan bijeg od svijeta je pseudomistika. To je slučaj regresije; pravo mistično iskustvo neizbježno nas vodi natrag u svakodnevni život. Mistika jest svakodnevni život; za nju je svakodnevni život taj u kojem susrećemo Prvotnu stvarnost. Jedino u tom trenutku života, živeći puninu života, može se pojaviti odnos s Bogom.“ (178) „Mistično iskustvo je združeno s osjećajem beskrajnog milosrđa i ljubavi prema svemu stvorenom.“ (180) „Kršćanska mistika govori o umiranju našega ja. U mjeri u kojoj umire naše malo ja – taj strašljivi, očajan, agresivan, oportunistički, manipulacijski i rijetko zadovoljan konglomerat psihičkih procesa – u toj se mjeri vjera, radost i nada mogu pojaviti.“ (228-229)

Iz ovih netom navedenih misli razvidna je njihova dubina i utemeljenost. Ako se s nekim pojedinačnim mišljenjima autora o određenim pitanjima netko i ne bi uvijek mogao složiti, ostaje neupitna vrijednost njegove osnovne duhovne orijentacije. A svaku se pozitivnu vrijednost mora uvijek nadasve cijeniti i poštovati. To je kršćanski. I sâm Krist je uvijek ponajprije uzimao u obzir sve pozitivno u čovjeku i na njemu je gradio dobro u čovjeku, čovjeka pridizao. I to svakog, a napose baš marginaliziranog, stranog, od društva i njegovih civilinih i religijskih institucija zanemarenog ili čak odbačenog i osuđenog.

Faust Vrančić (tal. Fausto Veranzio, lat. Faustus Verantius, mađ.: Verancsics Faustus; Šibenik, 1. siječnja 1551. - Mletci, 20. siječnja 1617.), hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup. (Foto: By Original uploader was Presbite at it.wikipedia - Transferred from it.wikipedia; transfer was stated to be made by User:Theirrulez., Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=10438275)
Faust Vrančić (tal. Fausto Veranzio, lat. Faustus Verantius, mađ.: Verancsics Faustus; Šibenik, 1. siječnja 1551. – Mletci, 20. siječnja 1617.), hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup. (Foto: By Original uploader was Presbite at it.wikipedia – Transferred from it.wikipedia; transfer was stated to be made by User:Theirrulez., Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=10438275)

Akcija i kontemplacija

„Mentalne sposobnosti ne predstavljaju granicu mogućnostima čovjekova duha. Postoji još jedna dimenzija koja ovu nadilazi, a to je dimenzija nadracionalnoga. Ta nadracionalnost nema ništa s iracionalnošću; ona nadopunjuje fizičko, psihičko i racionalno u čovjeku.“ Willigis JÄGER

Druga knjiga Willigisa Jägera (u prijevodu Ljerke Jovanov i Marine Botić) nosi naslov: „Kontemplacija. Kršćanski put mistične duhovnosti” i različita je od prve. Dok u ovoj pršte blistave ideje s raznih područja, slobodno i spontano, druga je knjiga više sustavno izlaganje na temu kontemplacije. U povijesnom uvodu riječ je o pustinjskim ocima te Meisteru Eckhartu i sv. Ivanu od Križa. U drugome poglavlju se iznose učenja i iskustva ovoga posljednjeg, kako ih je sâm predstavio. U trećem se, najopširnijem, dijelu knjige pak govori o kontemplaciji i susretu s Bogom danas. Obrađena su i „tehnička“ pitanja poput onih o tijelu u vezi s kontemplacijom, o njegovu držanju i položajima, o pravilnom i zdravom disanju te o buđenju pozornosti i svijesti tijekom kontemplacije. Raspravlja se i o spoznaji vlastitoga bitka i o spoznaji Boga te o raznim aspektima dubinskog duhovnog iskustva. Autor poklanja osobitu pozornost pitanjima personalizacije iskustva i promjena osobnosti u onih koji se posvećuju kontemplaciji, pitanjima njezinih raznih oblika i stupnjeva, kao i pitanjima produbljenja poimanja grijeha, pročišćavanja osjetila i duha, askeze i kontemplacije, kontemplacije i društvene odgovornosti, vjere i religije u odnosu na kontemplaciju, a tako i pitanjima psiholoških aspekata kontemplacije.

U zaključnom odsjeku knjige, pod naslovom”„Pogled u budućnost“, autor ističe kako stvaranje svijeta nije završeno. „I ljudska svijest se dalje razvija. Mentalne sposobnosti ne predstavljaju granicu mogućnostima čovjekova duha. Postoji još jedna dimenzija koja ovu nadilazi, a to je dimenzija nadracionalnoga. Ta nadracionalnost nema ništa s iracionalnošću; ona nadopunjuje fizičko, psihičko i racionalno u čovjeku.“ (str. 243) Sve se više utvrđuje mišljenje da je sposobnost mistične spoznaje čovjeku urođena te da ju on, kao i racionalnu sposobnost, može postupno produbljivati i širiti. Sigurno, i „mistično iskustvo jošuvijek zaostaje za potpunom spoznajom konačne stvarnosti, Boga. Međutim, ono nam nudi mnogo jasnije poruke nego razum.“ (243-244) „Čini se da je mistično iskustvo jedina nada za ekumenizam svjetskih religija… Ista istina svijetli kod svih.“ (247) Dobro je prisjetiti se i duboke, krajnje izazovne i dalekosežne misli Karla Rahnera da će kršćanin budućnosti biti mistik ili da ga neće biti. Ta bi se misao mogla shvatiti ujedno i kao poziv na daleko veću autentičnost i produbljenost života velikog broja današnjih kršćana, religioznost i duhovnost kojih su često previše površinske i površne, pa i neautentične.

Na to produbljenje pozivaju i knjige Willigisa Jägera tako da ih treba najozbiljnije uzeti u obzir te shvatiti bît njihovih poruka, koje su na tragu istinskih poruka i bitnih poziva Kristovih kao i u skladu sa svim onim što je najautentičnije, najvrjednije i najbolje (a ne najslabije) u duhovnom životu Njegove Crkve. Prijeko je potrebno sve to praktički živjeti. Jer, kao što kaže Jäger, Bog ne traži da ga slavimo nego da ga živimo. Jedino ga tako, samim životom u ljubavi i otvorenosti, možemo zbiljski slaviti. Autor ide dotle da kaže kako je religija život, a život religija. Sve mora biti u funkciji jedinoga Boga i Njemu na slavu: ad maiorem Dei gloriam… A to je neodvojivo od služenja čovjeku, od poštovanja i ljubavi prema njemu. Praksa kontemplacije čini nas više ljudima, duhovno nas produbljuje. U tome se slažu ljudi raznih i mnogih duhovnih putova i usmjerenja. A naš nas sve produbljeniji duhovni život sve više približava mističnom iskustvu, koje je najviše, transracionalno iskustvo čovjeka koje nas vodi k samome Praiskonu, Praizvoru, Pratemelju ili Prasmislu svega stvorenoga, kako ga god ljudi s raznih duhovnih horizonata i u okviru svojih vjerovanja zamišljali i nazivali (Ocem, Bogom, Duhom i sl.), kao što nas k Njemu vodi i istinska praksa konkretne i svakodnevne ljubavi prema čovjeku. Tko ljubi čovjeka, ljubi i Boga. A tko ljubi Boga ne može ne ljubiti čovjeka. I u tome je među ostalim sveza akcije i kontemplacije.

* Willigis Jäger, Val je more. Mistična duhovnost za moderna vremena, Zagreb – Sarajevo, Synopsis, 2014, str. 244; Kontemplacija. Kršćanski put mistične duhovnosti, Zagreb – Sarajevo, Synopsis, 2015, str. 256. Objavljeno u suradnji s Centrom duhovnih putova, Zagreb.

** Članak je objavljen u elektroničkom glasilu “Novi krug”, br III/2-2016. od 10. veljače 2016. kojeg uređuje akademik Ivan Supičić. Ovdje ga prenosimo uz Autorovu dozvolu.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.