Zašto Bog dopušta da trpimo? Da bi nam otkrio smisao naše slobode i ljubavi!

U nedjelju 1. srpnja u župi Pohoda Blažene Djevice Marije na Vinagori, proslavljena je župna svetkovina. Misu je predvodio i propovijedao pomoćni biskup zagrebački mons. dr.sc. Ivan Šaško. Donosimo ovdje njegovu iznimnu propovijed u kojoj govori o otajstvu ljudskog života, otajstvu patnje u kojem Bog nije neki pasivni promatrač, nego Onaj koji jedini može dati odgovore na pitanja smisla ljudskog postojanja:

Liturgijska čitanja: Sef 3, 14-18a; Ps: Iz 12, 2-6; (Rim 12-16b); Lk 1, 39-56

1. Božja nas je riječ po proroku Sofoniji pozvala da se radujemo i da kličemo, da vičemo od veselja. Zbog čega? Koji bi bio razlog? Čini se da bismo lakše nabrojili teškoće zbog kojih bismo mogli plakati i biti nezadovoljni.

Ali, došli smo na hodočašće u ovu crkvu, uz koju su vezani toliki životi ljudi koji su ovamo dolazili prije nas. Zašto? Ovo nas mjesto na jednostavan i vidljiv način, baš u današnjemu slavlju, kada pratimo Mariju na putu prema Elizabeti i u susretu s njom, uči i daje odgovore na najvažnija pitanja.

U ovu crkvu dolazimo iz svojih domova, kuća, iz sela i mjesta uz koje je vezano naše rođenje, podrijetlo obitelji, poslovi; iz mjesta koja nam govore odakle smo, što nas obilježuje, od polja, šuma, jezika, briga… Tu se rađaju i prva pitanja o postanku svijeta, života, ljudi; pitanje o tome zašto smo baš tu rođeni, koji je smisao toga što radimo i ljudi s kojima živimo?

I svaki čovjek osjeća da nije gospodar svoga života; da nije u životu slučajno i da nije slučajno na određenome mjestu. Iza svega postoji plan Onoga koji nam je darovao život i u nas usadio čežnju koja vidi da je život ograničen, da smo prolazni i smrtni, ali u sebi osjeća da postoji u čovjeku više od prolaznosti; da život ima snagu koja ne nestaje smrću; da se život ne svodi samo na vidljivo.

2. Zato su ljudi, otkada postoje tragovi na Zemlji, pokazivali svoju upućenost prema onomu što ih nadilazi. Divili su se pojavama u prirodi, plašili ih se, jer su vidjeli da postoji nešto čime ne mogu vladati i zapovijedati. I oduvijek je čovjek želio ovladati tim silama, ali nije uspio.

I kada je djelomice uspio otkriti i koristiti ono što je ugrađeno u stvoreni svijet, otkrivao je sve šire i dalje, opet susrećući nepreglednost kojoj ne zna početak niti konačnu svrhu. U svemu su otkrivali počelo, stvoriteljsku snagu i shvaćali svoju ovisnost o Stvoritelju svijeta i njih samih.

Upravo to što ljudi nose u sebi u svakome su vremenu pokušali izraziti građevinama, likovima, zvukovima, pokretom. Oblikovali su svoja vjerovanja, načine komuniciranja s onim što ih nadilazi; oblikovali su obrede i molitve, slijedeći svjetlo svoga srca, pokušavajući otkriti do kraja tko je to uredio tako da ne uspijevamo obuhvatiti svu složenost života. Ostavili su tragove svoga traženja i vjerovanja, zapravo onoga što su nosili u srcu; za što znaju da postoji, ali im uvijek izmiče.

3. Doći do tih odgovora možemo samo ako nam se sam Stvoritelj objavi; da nam kaže na način koji je nama razumljiv tko je, tko smo mi i što želi, kakav je njegov plan. Kao kršćani tu objavu prepoznajemo u onome što je zapisano u Bibliji, što su nam prenijeli naraštaji u svome iskustvu susreta s Bogom. Ta Božja objava ima svoj prvi dio koji nam govori o Postanku svijeta, o darivanju života čovjeku, o pozivima i izabranju, o praćenju hoda jednoga naroda, iz kojega dolazi i konačna Božja riječ o nama i svijetu. Ta je Riječ Isus Krist. U njemu su svi odgovori, ali ti odgovori ponovno traže ljudsko srce. Zato se Bog nama objavljuje na najbliži način: rađa se kao čovjek od jedne žene – Blažene Djevice Marije.

Pred ovaj njezin Lik, star oko petsto godina, vjernici dolaze susresti tu istinu, čuti odgovor ponajprije kao razgovor u svome srcu, jer srce ne šuti. Ono osjeća. Ali tu je odgovor i drugih ljudi: onih koji su živjeli prije nas i otkrili isti smisao; ali i nas živih, koji – uz sve svoje poteškoće – jedni drugima govorimo: vjerujem, osjećam da je u toj istini i moj život.

Put od naše svakidašnjice u ovu crkvu, što je jasno pokazala i današnja procesija, govori da život nije bez cilja, a naša su svetišta slike vječnosti i neba. Nisu bez razloga kršćani, a među njima i naš hrvatski puk ispjevao pjesme koje govore o miloj Majci nebeskoj; o Kraljici neba. I naši su stari crkve gradili upravo kao uprizorenje vječnosti. Na svodu su slikani likovi Presvetoga Trojstva, anđela i svetih, onih koji su prošli smrtnim životom; u prostoru crkve nalazimo se mi koji putujemo, živimo zemaljsku stvarnost, zazivamo pomoć svetih i blaženih koji su prošli sličnim putovima. Ispod crkve koja se bori, koja moli i slavi, u kriptama, u grobovima u crkvi ili oko crkve naši su pokojni, koji nisu nestali, nego su dio istoga života, onoga koji ne završava smrću, nego uskrsnućem, novim životom u Bogu.

4. 4. Braćo i sestre, na ovome cilju nalazi se središte u oltaru na kojemu slavimo euharistiju, dar božanskoga života. Tu je smisao našega vjerovanja.

Naš Bog je Bog koji nas prati, koji nas jača svojom snagom, svojim Duhom, koji nam u svome Sinu daruje ljubav; pokazuje da nas je stvorio slobodne i ne želi nam oduzeti slobodu, jer samo slobodan čovjek može voljeti. I kada se u kušnjama pitamo zašto Bog to dopušta, zašto daje da trpimo, ne zaboravimo da je došao u Isusu trpjeti s nama, da bi nam otkrio smisao naše slobode i ljubavi. Ne postoji ljubav koja ne sadrži trpljenje.

Ovdje, na cilju jednoga zemaljskog hodočašća vidimo smisao sasvim običnih dana, naše svakidašnjice. I zato je lijepo razmotriti još jednu posebnost u ovoj crkvi. Ona ima dva stubišta, dva pristupa. To nam može reći da ulazimo jednim putom, noseći teret svoga života, a izlazimo preobraženi, olakšani Božjim oproštenjem i darom vječnoga života po svetoj pričesti, drugim putem ponovno se spuštajući u svakidašnji život, da bismo ga živjeli punije, s više smisla, onako kako nam piše sveti Pavao: da se klonimo zla, a promičemo dobro; da druge susrećemo s poštovanjem; da ne budemo ravnodušni i sebični; da se ne postavljamo kao vladari drugih ljudi nego da im pomažemo i služimo; da čuvamo nadu, radost; kada nam je teško da budemo strpljivi; da se radujemo u radosti drugih i da znamo imati sućuti u tuđoj žalosti; da nastojimo biti istomišljenici i gradimo slogu; da idemo i korak dalje: da nas ne zarobi mržnja, nego da znamo moliti i tražiti blagoslov za sve. Na kraju apostol Pavao kaže predivnu rečenicu: Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno.

5. Taj put o kojemu govori naše hodočašće, procesije u koje su ugrađeni ljudski životi, ali i naša kultura, ovdje govori o veličini duha onih koji su gradili ovo svetište, ali o poniznosti koja ih je nosila, a koju su gledali u Majci Božjoj.

Evanđelje koje ste baš ovdje puno puta čuli, donosi nam prikaz susreta dviju majki i njihovu radost, pjesmu, hvalospjeve. I jedna i druga osjećaju nedostojnost i u toj malenosti osjećaju radost. To puno govori i nama: radovati se susretu s drugim čovjekom, jer u svakome je čovjeku Božja slika.

Ali ne samo to. Od Marije danas učimo barem tri stava koje možemo ponijeti u život: Prvo – Marija sluša; sluša što joj Bog govori. Možemo slušati tako da samo čujemo riječi, ali slušati znači biti raspoloživ za prihvaćanje onoga što čujemo. Bog na razne načine govori u našemu životu; pokazuje nam znakove, ali mi često puta čujemo samo što želimo čuti. To slušanje važno je u našim međusobnim odnosima, ali je važno i u cijelome društvu.

Drugo: Marija se žuri, da bi podijelila radost i da bi pomogla svojoj rođakinji, ali Marija ne živi od žurbe. Ona čuva u svome srcu događaje, razmišlja, pita se i pouzdaje se u Boga. To je dovodi do ispravne odluke. Marija ne živi, kako kažemo ‘u oblacima’; ona je žena koja itekako poznaje stvarnost, ali u nju unosi razgovor s Bogom, svoje razmatranje, i ne bježi od odluke. Mi smo skloni odgađati; dopuštamo da nas ponesu trenutci, pa se u nečemu jako žurimo, dok nešto puno važnije čeka. Marija, uz Božju pomoć, ima hrabrosti donijeti odluku. To je dobra pouka za nas: da pred svim pitanjima i odlukama znamo moliti, unijeti svoje poteškoće u molitvu, provući kroz molitvu, da ne čujemo samo sebe niti samo savjete drugih, nego da stanemo pred Gospodina.

I treće: Marijin nas Pohod uči kako ona djeluje, kako se zauzima i uključuje u događaje. Ona kreće na put trudna i kreće „žurno“. U osluškivanju i odlučivanju zastaje, osluškuje, pita. Međutim, kada joj je jasno što treba činiti, ne oteže, ne kasni. Njezino postupanje je posljedica njezine poslušnosti Bogu koja ju ne koči, nego ubrzava hod, jer joj je stalo drugima donijeti Radosnu vijest, utjehu i pomoć. Marija nas uči da djelatna ljubav ne podnosi sporost.

6. Te tri odlike: slušanja, odlučivanja i djelovanja tako su važne i za naš povijesni trenutak. Njih smo, kao kršćani, pozvani ugraditi u hrvatsko društvo. Ponajprije: vjernički smisao! Sigurno da će postojati još snažniji pokušaji kojima se vjera obescjenjuje, proglašava zaostalom, a kršćanstvo nazadnim i suvišnim.

Ali, ako samo malo zastanemo, vidjet ćemo da je upravo kršćanski smisao davao snagu i ljepotu koja je uspjela izdržati najveće kušnje.

I na kraju: Marija koja drži u naručju Dijete Isusa – u tome je sažetak svega što bismo trebali učiti i slijediti u sadašnjim poteškoćama društva.

Nema za Hrvatsku većega programa ni proroštva. Narod koji zanemaruje dar života, koji ne vodi brigu o vrijednosti majke, o vrijednosti obitelji; koji ne stvara uvjete za život djece i za njihov ispravan odgoj; koji se zatvara u sebičnost i u čovjeku ne vidi trag vječnosti; ne prepoznaje Boga u ljudima i u stvorenome svijetu, ne može opstati.

Uvijek je na kraju potrebno imati smisao. Kršćanstvo ga nosi u sebi kao ljubav prema Bogu i bližnjima; kao ljubav koju nam daruje Krist po svome križu, objavljujući nam svoje uskrsnuće i u njemu naš vječni život. Sve što kao Crkva i kao vjernički narod činimo. stavimo pod svjetlo vječnosti. Njega nedostaje na puno mjesta: od odgoja i obrazovanja preko gospodarstva do političkih odnosa.

Pet stotina godina ovaj Vinagorski lik Marije i Isusa nadahnjivao je ljude, obnavljao nadu i smisao kada je bilo najteže. I nama govori i pokazuje oltar, kao izvor smisla svega što živimo i radost da smo stvoreni za vječnost. Do nje se dolazi živeći za druge, a ne u sebičnosti i oholosti.

Braćo i sestre, ovdje smo u zajedništvu vjere. U crkvu se može svratiti da bi se vidjelo nešto staro, lijepo, nešto što nas vraća u prošlost. Ali, danas smo tu, jer u vjeri znamo da je među nama Bog. Nema većega razloga našemu slavlju! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj!

Prorok nas ohrabruje i kaže puno više: Ne samo da se mi radujemo Bogu, nego se on raduje nama i obnavlja nam svoju ljubav, onu koju nam je darovao, onu od koje živimo. U toj radosti živimo i nakon ovoga slavlja. Nemojmo izaći s ovoga slavlja bez okusa vječnosti, bez prihvaćanja preobrazbe koju nam Bog daje na oltaru u euharistijskome daru vječnosti.

Amen.