Zašto je usporavana deblokada Sarajeva?

Da su srpske snage 1992. godine zauzele bosanskohercegovačku prijestolni­cu, BiH kao država više ne bi posto­jala. Također, neospoma je povije­sna činjenica da su vojna blokada i kasnija opsada Sarajeva promijeni­le tijek rata u BiH i to u korist srpske strane.

Zahvaljujući opsadi Sarajeva srpske su snage spriječile da oko 60 000 vojnika Armije BiH bude anga­žirano negdje drugdje gdje su srpske snage bile nedostatne u ljudstvu. Ta­koder, činjenica da je glavni grad bio blokiran četiri godine otežavala je su­stav obrane i na drugim slobodnim područjima BIH.

Posebna su priča za sebe neuspješne vojne deblokade Sarajeva. One su po pravilu izvođe­ne bez prethodne logističke pripre­me i podrške, uz lošu koordinaciju snaga u i izvan opsadnoga prstena. Od početka opsade Sarajeva nikada nisu bile koordinirane akcije deblo­kade Sarajeva zajedničkih snaga Ar­mije BiH i HVO-a Kiseljak.

Dijelom zbog sporazuma Karadžić-Boban iz Graza 1992. godine u kojemu se po­sebno isticalo nepotrebno sukoblja­vanje srpskih i hrvatskih snaga u BiH gdje su naselja etnički čista, pogoto­vu nakon teških i krvavih borbi JNA i HVO-a na kupreškom platou.

Naravno, moraju se spomenuti kri­minal i anarhija koji su vladali na planini Igman, toj ključnoj žili ku­cavici Sarajeva tijekom opsade. Sla­ba koordinacija vojnih zapovjednika, bezvlašće, bahato ponašanje Jusufa Prazine na Igmanu, njego­vo maltretiranje viših oficira Armije BiH te njegovo protjerivanje s Igmana, uhićenje generala Jovana Divjaka, nikada do kraja rasvijet­ljeno ubojstvo jednoga od organi­zatora obrane Igmana Fadila Đoze i teško ranjavanje Mirsada Ćatića – Čuperka te avanturizam nekih za­povjednika (viditi kopiju naredbe Mate Šarlije – Dajdže), sve su to či­nitelji koji su otežavali i usporava­li akcije deblokade Sarajeva.

Uz sve negativno nabrojeno, unutar obrambenih snaga Sarajeva posto­jala je još jedna barijera, a to je ot­por i nepovjerenje prema svim ofi­cirima koji su došli iz JNA pa makar oni bili i najsposobniji za obranu deblokadu Sarajeva.

Po skromnom sudu autora ovoga teksta, Glavni stožer Armije BiH njegovi zapovjednici početkom su napada na Sarajevo u proljeće 1992. godine podcijenili jačinu srpskih snaga oko Sarajeva, što će se kasni­je ispostaviti kao ključno za opsa­du Sarajeva. Od svih vojnih efektiva koje je JNA imala u BiH, u Sarajevu je bilo smješteno najviše vojarni, čak njih osam u urbanom područ­ju Sarajeva s najviše ratne opreme, oružja i strjeljiva.

Ovome treba pri­dodati i činjenicu da je postojala nepovoljna prirodna konfiguraci­ja terena oko Sarajeva na koju su se vezala naselja s većinskim srpskim stanovništvom (Neđarići, naselja na padinama Trebevića, Pale, Sokolac, pojas planine Romanije i Jahorine).

Na kraju, kada se uzmu u obzir svi gore navedeni razlozi, dolazimo do zaključka zašto je opsada Sarajeva trajala gotovo četiri godine. S druge strane, srpska strana, iako je nadzirala život i smrt u Saraje­vu, na opsadi je Sarajeva doživjela svojevrsni medijski poraz jer je či­tav svijet zahvaljujući stranim izvje­stiteljima (Christiane Arnanpour sa CNN-a, Allan Little s BBC-a i Arnot van Linden sa Sky Newsa) mogao vidjeti razmjere zločinačke opsade Sarajeva i ubijanje njegovih žitelja.

O razmjerama ljudskih tragedija za vrijeme opsade Sarajeva, patnja­ma desetaka tisuća Sarajlija, o sto­tinama Sarajlija koji su izgubili svo­je najmilije, roditelje, djecu, braću, sestre, susjede, o tisućama ranjenih Sarajlija, o Sarajlijama koji su bili primorani napustiti svoj rodni grad te su sada rasuti po cijelom svijetu, o tome je malo napisati na tisuće stranica teksta. Zbog toga ovaj tekst i završavam jednom pričom od ti­suća ratnih priča. Priča seže u ratnu 1994. godinu, teš­ku i hladnu zimu na Novu godinu kada je Sarajka Irma Kolar, koja je ne­kako preživljavala pakao okupirane Grbavice, dobila na poklon za Novu godinu od prijatelja kod kojih se sa­krila predivnu monografiju M. Prsto­jevića „Zaboravljeno Sarajevo”. Po­svetu u monografiji citiram: „Ovo je Sarajevo kakvo je bilo i kakvo će biti. Zatvori ga u srce da se ne raspline, dok se samo sebe ne sjeti i ponovo počne postojati.” Tako je i bilo. Zato se 6. travnja 2012. godine trebamo svi sjetiti opsade olimpijskoga ljepotana na Miljackoj podno Trebevića, a ako netko i zaplače, nije sramota pustiti jednu suzu za Sarajevom.

Pročitajte više na: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/zasto-je-usporavana-deblokada-sarajeva-1051906 – vojnapovijest.vecernji.hr

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=5-nSgvSFmYk