“Iako Hrvati tvore manje od 1% stanovnika Crne Gore, oni baštine čak 60% kulturnog blaga na današnjem teritoriju te zemlje. Zato nisu samo tamošnji Hrvati meta nasilne asimilacije, diskriminacije, nesnošljivosti, a sporadično i otvorena nasilja, nego je i njihova kulturna baština izložena uzurpaciji i otuđivanju. Za sadašnje, prosrpske i (dijelom prikrivene) proruske vlasti u Crnoj Gori sasvim su očekivane pretenzije spram hrvatskoj kulturnoj baštini u Crnoj Gori, ali i onoj dubrovačkog kraja. No ovdje valja opet skrenuti pozornost na postupanje procrnogorskih vlasti pod vodstvom Mila Đukanovića, DPS-a i njegovih koalicijskih partnera prije gubitka vlasti 2020., naspram hrvatskoj baštini u Crnoj Gori.” – Tim aspektom crnogorsko-hrvatskih odnosa, s težištem na tretiranju Bokeljske mornarice, koja je vrstan primjer ‘internacionalizacije’ i time pokušaja realnog razvlaštenja i otuđenja uistinu hrvatske katoličke baštine, bavi se ovaj nastavak feljtona.

5. Crnogorska politika spram kulturnoj baštini hrvatskog naroda u Crnoj Gori: Bokeljska mornarica kao pokazatelj negativna odnosa

Iako Hrvati tvore manje od 1% stanovnika Crne Gore, oni baštine čak 60% kulturnog blaga na današnjem teritoriju te zemlje. Zato nisu samo tamošnji Hrvati meta nasilne asimilacije, diskriminacije, nesnošljivosti, a sporadično i otvorena nasilja, nego je i njihova kulturna baština izložena uzurpaciji i otuđivanju. Za sadašnje, prosrpske i (dijelom prikrivene) proruske vlasti u Crnoj Gori sasvim su očekivane pretenzije spram hrvatskoj kulturnoj baštini u Crnoj Gori, ali i onoj dubrovačkog kraja. No ovdje valja opet skrenuti pozornost na postupanje procrnogorskih vlasti pod vodstvom Mila Đukanovića, DPS-a i njegovih koalicijskih partnera prije gubitka vlasti 2020., naspram hrvatskoj baštini u Crnoj Gori.

Naime, nominacija Crne Gore za zaštitu Bokeljske mornarice pod nazivom „Kulturna baština Bokeljske mornarice, svečani prikaz sjećanja i kulturnog identiteta“ eklatantan je primjer otuđivanja kulturne baštine Hrvata katolika. Ta nominacija dobila je pozitivnu odluku za upis na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva g. 2021. Taj čin po mnogočem je paradigmatičan u procesu preuzimanja hrvatske katoličke kulturne baštine od pravoslavne većine (Crnogoraca i Srba) u Crnoj Gori. U toj nominaciji uz ostalo se navodi da je „Bokeljska mornarica kulturno dobro države Crne Gore, koje baštine dominantno katolici, Hrvati, a zatim i Crnogorci i pripadnici ostalih nacionalnosti na prostoru Boke, koji su sudjelovali u njenom očuvanju. Dakle, njezine vrijednosti su sastavni dio tradicije svih naroda na području Boke. Njezino članstvo uključuje pripadnike različitih religija, etničkih grupa i roda i mirno koegzistira sa drugim ritualnim ekspresijama u istom prostornom i vremenskom okviru.“

Upisom na popis svjetske nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a tê tradicionalne hrvatske i katoličke bratovštine bokeljskih pomoraca s takvom definicijom uspješno je dovršen dugogodišnji proces crnogorske institucionalne uzurpacije toga dijela kulturne baštine starosjedilačkog hrvatskog naroda u Boki kotorskoj. Naime, citiranim opisom baštinika Bokeljske mornarice poriče se temeljna činjenica da su Hrvati katoličke vjere u Boki kotorskoj jedini narod koji kao kolektivitet baštini tu bratovštinu te se i ostali narodi različitih religija, čak ne nužno kršćanskih, na području Boke lažno prikazuju kao subaštinici tog dobra. Činjenica jest da su u prošlosti bili, a i danas jesu pojedini pripadnici drugih naroda i kršćanskih crkava članovi Bokeljske mornarice, ali su oni samo malobrojni pojedinci u udruženju koje je bilo i ostalo većinski i kao kolektivno dobro – u svojoj srži i osnovi i u praksi – hrvatsko i katoličko, a ne ni crnogorsko, ni srpsko, ni albansko, ni bošnjačko, ni pravoslavno, ni muslimansko, ni ateističko.

Po modelu tog ’postignuća’, koje su upornim i dosljednim angažmanom ostvarile prijašnje procrnogorske vlade i prosrpska vlada premijera Zdravka Krivokapića, na međunarodnoj razini verificirano je načelno redefiniranje narodne i vjerske odrednice Bokeljske mornarice. Time su osigurani preduvjeti da u idućim godinama i desetljećima pravoslavci, tj. Srbi i Crnogorci, koji danas tvore veliku većinu stanovništva u Boki, postanu većina i među članovima te udruge te joj i faktički promijene narodni, kulturni i vjerski identitet. Taj je događaj zapravo poticaj pravoslavnom stanovništvu da se u većem broju uključi u Bokeljsku mornaricu. Pospješivanju procesa promjene identiteta Bokeljske mornarice pridonosi i tendencija daljnjeg smanjenja broja i udjela Hrvata u stanovništvu Boke.

Proces institucionalne uzurpacije Bokeljske mornarice formalno je započeo 3. srpnja 2013. godine, kada joj je Rješenjem Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore utvrđen status nematerijalnog kulturnog dobra od nacionalnog značenja. U Rješenju se navodi da nevladina organizacija „Bokeljska mornarica 809“ predstavlja „simbiozu ljudskog umijeća, vještine, jezika, govora, korištenja umjetničkih i zanatskih umotvorina, izvođačkih vještina, održavanja tradicionalnih obreda vezanih za kult ličnosti, mjesto i ambijent.“

Taj opis Organizacije pokazuje da je izvorno crnogorska strana odlučila ne navesti nijedan narod i nijednu vjersku zajednicu odnosno tradiciju s područja Boke kao njezina baštinika, što zapravo nije sadržavalo ništa bitno drugo od onoga što je uvršteno u definiciju koju je, osam godina poslije toga, prihvatio UNESCO g. 2021., a u kojoj se pripadnici svih naroda i vjerskih zajednica na području zaljeva proglašuju njezinim baštinicima. Pored toga, ta definicija do te je mjere općenita da se mogla odnositi na brojna nematerijalna kulturna dobra diljem svijeta. U njoj nije naveden čak ni sv. Tripun, zaštitnik grada Kotora i Bokeljske mornarice, bez kojega ta bratovština pomoraca ne bi ni postojala, već se umjesto njega spominje kult neke neodređene ličnosti.

Na Rješenje Uprave nitko nije reagirao u roku od 15 dana do kada se protiv njega mogla izjaviti žalba. To upućuje na zaključak da je utvrđivanje statusa Mornarice kao nacionalnog nematerijalnog kulturnog dobra Crne Gore provedeno uz znanje i sudjelovanje relativno nevelika broja osoba iz redova crnogorskih vlasti i Admiralata te Upravnog odbora Bokeljske mornarice, dakle onih osoba koje su – iz određenih osobnih razloga – bile sklone takvu Rješenju.

Dakle, prvi potez crnogorske strane u ovom višegodišnjem procesu bio je razbaštinjenje Hrvata Boke putem jednoga službenog akta crnogorske države, kako bi se potom moglo pristupiti potvrđivanju tog čina i na međunarodnoj razini, tj. upisom na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Godine 2014. predsjednik Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb, Ivo Škanata, reagirao je na Rješenje crnogorske Uprave za zaštitu kulturnih dobara u ime svih hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Pula, Split, Dubrovnik) otvorenim pismom znakovita naslova: „Zaustavite samodestrukciju Bokeljske mornarice“. Pismo je bilo poslano čelnicima Bokeljske mornarice u Kotoru. U pismu je vrlo argumentirano i opsežno obrazloženo neslaganje hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice s Rješenjem crnogorske Uprave. U pismu je iskazano neslaganje i sa sadržajem teksta prijedloga novog Statuta Bokeljske mornarice u Kotoru, koji je unatoč tomu prihvaćen g. 2016., a u kojemu također nije bilo spomena ni Katoličke crkve ni Kotorske biskupije ni hrvatskog naroda.

Godine 2015. reagirao je i kotorski biskup, mons. Ilija Janjić, rekavši da sv. Tripun nije bezimena kultna ličnost, već da ima svoje ime, mjesto rođenja, mučeništva i počivališta. Hrvatske državne vlasti također su reagirale. Naime, te iste godine, na zatvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, sastali su se tadašnji ministar kulture Republike Hrvatske, Berislav Šipuš, i njegov crnogorski kolega. Na inicijativu hrvatske strane postignut je načelan dogovor o zajedničkom nominiranju tradicije bokeljskih Hrvata u Hrvatskoj i Crnoj Gori za upis na popis zaštićene nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a. Kao preduvjet za nju Hrvatska je tražila od Crne Gore da prethodno izmijeni i dopuni Rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara na način da uvrsti formulaciju kako je riječ o kulturnom dobru autohtonog hrvatskog naroda u Boki kotorskoj i da se uz pojam ’kultna ličnost’ navede ime sv. Tripuna. Crna Gora hrvatski je zahtjev odbila te je, unatoč svim pokušajima hrvatske strane da putem službe vanjskih poslova i Ministarstva kulture realizira prethodno dogovorenu zajedničku nominaciju, krenula g. 2018. u samostalnu nominaciju.

Osim hrvatske države, bokeljskih Hrvata okupljenih u bratovštinama Bokeljske mornarice u Hrvatskoj i Katoličke crkve putem Kotorske biskupije protiv uzurpacije Bokeljske mornarice bili su i legitimni predstavnici hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Godine 2017. objavljena je „Izjava hrvatskih udruga Boke kotorske“, u kojoj je sedam hrvatskih udruga, uključujući i krovnu – „Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore“, s predsjednikom Zvonimirom Dekovićem na čelu, prihvatilo inicijativu tada [i sada] jedinoga hrvatskog zastupnika u crnogorskom parlamentu, Adrijana Vuksanovića, o Bokeljskoj mornarici u kojoj stoji da hrvatski narod baštini tu organizaciju. Potpisnici su na taj način još jednom poslali inicijativu Ministarstvu kulture Crne Gore da razmotri mogućnost da se u nominaciju „uvrsti i kult sv. Tripuna i hrvatski narod koji je stvarao, održavao i do dana današnjeg je baštinik nasljeđa Bokeljske mornarice.“ Od posebne je važnosti dio teksta Obrazloženja Izjave, u kojem piše da je g. 2009. Centar za očuvanje kulture manjina u sklopu promocije tradicijske kulture manjinskih naroda u Crnoj Gori u KIC-u Budo Tomović u Podgorici, u Domu Gracije Petkovića u Tivtu i u Dvorani Centra za kulturu u Kotoru predstavio odoru bokeljskog mornara kao hrvatsku narodnu nošnju, Katedralu i Kolo sv. Tripuna kao dio kulture hrvatskog naroda u Crnoj Gori u nazočnosti predsjednika Vlade Crne Gore, predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti te predstavnika diplomatskog zbora.

Potkraj veljače 2018. neimenovani visoki predstavnik Hrvatske građanske inicijative, tada jedine hrvatske stranke u Crnoj Gori, izjavio je za TV Kotor da crnogorska Vlada i pored brojnih negodovanja hrvatskih udruženja i Katoličke crkve i dalje inzistira na nečemu što je prekrajanje povijesnih činjenica, a što za posljedicu ima oduzimanje najsnažnije identitetske prepoznatljivosti autohtonog hrvatskog naroda u Crnoj Gori te da se zbog toga izlazak iz vlasti u tom trenutku čini sasvim realnim potezom. Međutim, HGI nije ostvario tu prijetnju.

Dana 27. siječnja 2018. oglasila se je i krajevna Katolička crkva u Boki, i to „Priopćenjem Kotorske biskupije povodom rasprave o upisu Bokeljske mornarice u UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine“. U priopćenju je uz ostalo izneseno mišljenje da je Bokeljska mornarica nematerijalno i duhovno nasljeđe Crne Gore, ali ne i crnogorsko nematerijalno kulturno i duhovno nasljeđe. Pored toga, u Priopćenju se navodi i da se „…time ne osiromašuje već obogaćuje kulturna baština u Crnoj Gori. U suprotnome, sintagme poput multikulturalnost, multikonfesionalnost i multietničnost gube svoj smisao i nemaju uporište, jer ako je sve crnogorsko čemu se pozivati na njih. One onda predstavljaju samo predmet političke igre, za prikrivanje drugih ciljeva.“

Ti drugi ciljevi bili su i jesu preuzimanje cijelog hrvatskog, rimokatoličkog kulturno-povijesnog nasljeđa od crnogorske nacije odnosno države bez obzira na predznak narodno-nacionalne pripadnosti onih koji njome upravljaju. Da je tome tako potvrđuje i „Istorijski leksikon Crne Gore“ objavljen u osvit obnovljene crnogorske države. U njemu uz ostalo piše: „Danas se na teritoriji Crne Gore nalazi više od 600 pravoslavnih crkava i oko 100 rimokatoličkih bogomolja.“ (https://www.montenegrina.net/pages/pages1/religija/crkve_u_crnoj_gori_istorijski_leksikon.htm) Nasuprot toj laži stoji podatak Kotorske biskupije o broju „bogomolja“ na njezinu teritoriju koji glasi: „Broj crkava i kapela: 145 (neke od njih u ruševnom stanju)“. (https://www.kotorskabiskupija.me/biskupija/sematizam-zupa/) Hrvatski književnik i publicist, Dražen Zetić, koji je prvi ukazao na tu prijevaru u svom članku „Gdje su netragom nestale Katoličke Crkve u “Istorijskom leksikonu Crne Gore”!?“, u svom tekstu ističe da se ne smije smetnuti s uma činjenica da tu nisu predočeni podaci o broju katoličkih crkava u Barskoj nadbiskupiji, što bi značilo da je razlika u stvarnom broju katoličkih bogomolja još manja.

Dana 20. svibnja 2019. u Zagrebu je osnovana nevladina organizacija „Zajednica bokeljskih Hrvata“, među čije primarne ciljeve ulazi promicanje i zaštita njihove tradicije i kulture u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. Ta organizacija, s njezinim predsjednikom Srećkom Đuranovićem na čelu, također je neprestano upozoravala javnost na opasnost da Crna Gora otme Bokeljsku mornaricu narodu koji ju je stvarao i koji ju baštini. Pritom je i u svojim priopćenjima i u medijskim istupima pozivala hrvatske institucije na još veći angažman kako u njezinoj zaštiti, tako i u zaštiti ostalih kulturnih dobara starosjedilačkoga hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Kad je 16. prosinca 2021. crnogorska nominacija za zaštitu Bokeljske mornarice prihvaćena od UNESCO-a, Zajednica bokeljskih Hrvata obratila se je javnosti priopćenjem u kojem uz ostalo piše: „Bokeljsku mornaricu naravno nitko neće otrgnuti njenim nositeljima. Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809 će nastaviti pradjedovsku vjeru proslavama i u čast nebeskog zaštitnika sv. Tripuna, postavljanjem (balanjem) Kola sv. Tripuna. Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809 će svakako i dalje poštivati instituciju Kotorskog biskupa, a bez čijeg se blagoslova te svečanosti ne mogu upriličiti niti se kolo može plesati (balati). Stoga se pitamo, gdje je uloga Biskupa u budućim svečanostima koje će se održavati u Kotoru, na koji će se datum kolo plesati (balati) i hoće li to biti ispred katedrale sv. Tripuna?“ (https://zbh.hr/obracanje-zajednice-bokeljskih-hrvata-u-povodu-vijesti-o-prihvacanju-prijedloga-crne-gore-za-uvrstenje-bokeljske-mornarice-na-listu-unesco-nematerijalne-kulturne-bastine/)

Na kraju ovoga sažeta osvrta na Hrvate i njihovo kulturno blago u Crnoj Gori valja ukazati i na neprovođenje od Crne Gore kao međunarodnog subjekta „Sporazuma između Republike Hrvatske i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj“. Sporazum je potpisan 14. siječnja 2009. u Zagrebu, a u njegovoj preambuli piše da je sklopljen „…s namjerom osiguravanja manjinama koje žive u Republici Hrvatskoj i Crnoj Gori najviše razine pravne zaštite te očuvanje i razvitak njihovih nacionalnih identiteta….“ U prvom članku Sporazuma uz ostalo piše: „Stranke će pripadnicima manjine jamčiti i osigurati pravo na izražavanje, očuvanje i razvijanje njihova nacionalnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta….“

Treba napomenuti i to da crnogorska strana ne provodi odredbe iz članka 5. Sporazuma, po kojima su države potpisnice dužne s posebnom pozornošću pratiti ostvarivanje kulturnih i obrazovnih potreba pripadnika manjina i u tu svrhu „…štititi kulturna dobra materijalne i nematerijalne baštine na svom području koja su vezana uz povijest manjina, odnosno podupirati takve aktivnosti manjina“ te „prepoznavati manjinsko kulturno naslijeđe kao integralni dio nacionalnog kulturnog identiteta i podržavati upoznavanje većinske populacije s tom manjinskom kulturom.“ Nije potrebno posebno istaknuti da su crnogorski postupci upravo suprotni duhu i slovu ključnih odredaba tog Sporazuma.

(Nastavlja se)

izvor: hrvatskonebo.org