Izvor: pixabay.com
https://www.facebook.com/rijekazivota1/videos/191920998282057/UzpfSTMxNTQwOTA4MTkyMDczNjoyMDExMjk4MTA4OTk4NDgz/
Izvor: https://www.facebook.com/rijekazivota1/videos/191920998282057/UzpfSTMxNTQwOTA4MTkyMDczNjoyMDExMjk4MTA4OTk4NDgz/
Izvor: pixabay.com
znanost, u najširem značenju, skup svih sustavno metodski stečenih i uobličenih znanja te djelatnost kojom se stječu takva znanja. U užem (i strožem) smislu, skup znanja dobivenih nekom od znanstvenih metoda, te racionalna djelatnost predviđanja i objašnjenja pojava u okolini (znanstveno znanje) koja se ostvaruje svođenjem pojedinih pojava pod univerzalne zakone. Predviđanje i objašnjenje omogućuje kontrolirano usmjeravanje i korištenje sličnih pojava u budućnosti. U antičkoj filozofiji nije bilo formalnoga razlikovanja znanosti i filozofije. U ranoj novovjekovnoj filozofiji (R. Bacon) izdvaja se jasan smjer unutar filozofije, temeljen na empirijskoj i matematičkoj metodi, ali inferioran drugim granama filozofije temeljenim na racionalnoj introspekciji i teološkoj kontemplaciji. Kasniji naglasak na iskustvenom sustavnom potvrđivanju i opovrgavanju matematičkog modela (G. Galilei, I. Newton) apstrahiranih iz sustavno prikupljenih podataka pokreće izdvajanje (prirodne) znanosti iz filozofije i njezino ustoličenje kao samostalne racionalne djelatnosti. U XX. st. takvo viđenje kulminira u pozitivizmu (Bečki krug), koji je zagovarao prvenstvo znanstvena objašnjenja u svim područjima ljudskog iskustva. Nešto poslije javlja se i pesimističnija kritika (J. H. Poincaré), koja upozorava na dozu konvencionalizma u znanstvenim pojmovima, te na ukupnu pododređenost znanstvene slike svijeta u odnosu na cjelokupno iskustvo (W. V. O. Quine).
Izvor: enciklopedija.hr