Zoro Zoran Filipović: Istina o Vesni Parun!

U nedjelju 10. travnja 2022. godine navršilo se točno 100 godina od rođenja, usudio bih se reći, naše najveće pjesnikinje Vesne Parun. Za života prešućivana – u smrti slavljena, rezimirao bih ukratko! Eto, ovih dana nema tko se sve nije o nju očešao. Nema tko sve nije svjedočio o svome susretu s njom. Javljaju se mnogi koji su je, jednom, navodno, u tramvaju sreli, ili su je vidjeli preko ulice, na drugoj strani, i slično. Čak je dobila, nećete vjerovati, i nekoliko emisija na našoj dalekovidnici, onako, u paketu, jedna za drugom, čak njih tri. Gledao sam.

A za života nije mogla nigdje ni primirisati. Prezrena i odbačena, godinama je umirala u bolnici u Stubičkim Toplicama, gdje sam je upoznao i gdje sam je i posjećivao, sve dok sam imao snage za to. Nije tada nigdje bilo ni ovih sadašnjih brojnih svjedoka, ni sljedbenika, ni rodbine ni prijatelja, koji sada tako uspješno čerupaju svoje navodne uspomene na nju. Samo rijetki, na prste jedne ruke ih možeš nabrojati, pa i manje od toga.

Ja sam tada vodio svoju nakladničku kuću Zoro d.o.o. i Vesna Parun je, zamislite, poželjela da joj mi objavimo knjigu!!! Tu mi je vijest donio Denis Derk, jedan od njenih rijetkih i vjernih prijatelja. Usput, nigdje nisam ovih obljetničkih dana vidio neka njegova sjećanja ili svjedočenja o njihovim brojnim susretima i druženjima, kojih je bilo nebrojeno i imao bi štošta reći na tu temu. Puno više i puno sadržajnije od svih ostalih ali,… Tako to rade pravi prijatelji. Čuvaju te i kada te nema.

I napravili smo tu knjigu, na koju sam jako, jako ponosan. Nakon gotovo godine dana rada, objavljena je u listopadu 2009. Naravno, uredio ju je Denis Derk, a Vesna joj je, nakon puno zajedničkih mentalnih vratolonija, sama dala i ime. Rekla je, pa zašto ne, ja imam puno pravo na to, nakon svega: “Ja koja imam nevinije ruke”. To je knjiga njenog života, njena nikada napisana autobiografija sada je napisana u fussnotama na stranicama ove kapitalne knjige, na punih 544 stranice. To je knjiga koju, gledam s ekrana dalekovidnice, ovih dana svi koriste, ali nitko da je spomene i posvjedoči njenom postojanju. Kao da je neki književni Jetty, nad tu se knjigu nadvio neki prešutni zavjet šutnje, kao uostalom i nad cijeli moj rad. Znam da ovoj knjizi nema premca u cijelome opusu Vesne Parun. U toj smo knjizi izumili i patentirali novu književnu formu – napisanu u formi fussnota, ako nije pretenciozno to od mene reći. Ako jest, neka netko to i pobije.

I eto, dok ovih dana pokušavam bezuspješno pobjeći od sve sile svjedočenja njenih navodnih mnogobrojnih “prijatelja”, ne mogu se oteti dojmu da se sve, nekako sablasno perverzno, odvije po nekom možebitnom promidžbenom sloganu nekoga pogrebnog poduzeća: “Vi samo umrite, a sve ostalo je naša briga!” Živjeli !!!