Aleksandar Dender: ADIO MOJ KOTORE I NIKAD VIŠE

PRIČA O PJACI OD MUZEJA

1

 

Već smo ranije prošli Pjacu škaljarsku ili Pjacu od salate, zatim Pjacu Sv. Tripuna i Pjacu od pošte ili Pjacu od brašna i evo nas na Pjaci od muzeja.

Malo je koja pjaca u Kotoru moje mladosti odslikavala dalmatinski mentalitet i dalmatinski način života Kotora kao Pjaca od muzeja. Sigurno je Miljenko Smoje, kada je pisao nezaboravnu seriju “Naše malo misto” u kojoj su se Kotorani prepoznali jer su imali utisak kao da se odvijala u Kotoru, imao u vidu i Pjacu od muzeja u kojoj je bio sublimiran “genius loci”, onaj “duh mjesta” koji je činio Kotor tako mediteranskim. Tada, šezdesetih godina prošlog stoljeća, Kotor je još uvjek bio grad svojih građana, kulturan , tolerantan, duhovit, škercozan, brontuljav, ćakulozan u kome su se svi znali i u kome se o svakome sve znalo pa su tu i mogle nastajati i priče o gradu i njegovim građanima, svojevrsna hronika malog mista koju su ispisivali njegovi hroničari, Romeo Fiorelli, Vlado Mračević, Tomo Grgurević, Jovica Martinović, Ranko Borozan…

Nažalost, naš, dalmatinski, mediteranski Kotor nepovratno je nestao, građane su zamijenili turisti, njegove pločnike danas glačaju turistički kuferi, butige su zamijenjene suvenirnicama, a stanovi koji su u sebi čuvali toliko uspomena pretvoreni su u apartmane kroz koje teče bezlična masa turista nesvjesnih echa nekadašnjeg života koji odzvanja između njhovih zidova.

Kažu mi, griješiš, grad je i dalje živ, ali, ako je živ, kažem ja, volio bih da mi neko od vas ispriča bar jednu priču o današnjem gradu, o njegovim ljudima sa Pjace od muzeja ili sa bilo koje druge pjace, kao što su ih nekada pričali naši hroničari. Nema odgovora, ostaje mi samo pusta želja jer nema građana, pa nema ni priča. Nestale su nekako tiho iz naših života stare kotorske butige, kao što inače nestaju naši stari, kao što su nestali naši oriđinali, napušteni i sami, odnoseći zauvijek sa sobom djelić po djelić kotorskog duha, nestao je i posljednji odbljesak nekadašnjeg načina života građanskog Kotora, zauvijek je prekinut kontitiuitet života koji je stoljećima tekao u gradu sa svojim običajima, jezikom i prenošenjem tradicije sa naraštaja na naraštaj. Neko će reći, pa to su neminovne promjene, to je razvoj, ali, vjerujte mi, nema tih promjena ili razvoja koji mogu opravdati umiranje grada, nema tog interesa, nema te suvenirnice ili najluksuznijeg hotela sa 150 zvjezdica u gradu koji mogu zamijeniti stare butige iz prostog razloga što su butige bile tu, ne zbog turista, nego zbog građana grada koji je živio, a koji danas umire bez njih.

Pjaca je imala dušu, imala je sve što pjaca maloga mista treba da ima, frizeraj, muzej, postolare, šavca, butige od spize i od robe, mesara, fotografa, prodavnicu kruha, nekada se uz pjacu nalazilo i prvo kotorsko kino Vuković i đačka menza. I naravno, pjaca je imala i kafanu kod Đura Raškovića od koje je počinjao čuveni kotorski krug dvojkom koji je izmislio Jovica Martinović, kada bi on i njegovi pajtaši krenuli da obilaze ostale kotorske kafane, od Parila preko Pjace od Rive do Gurdića i nazad.

Čuvena je priča, kada su se jednom jedva vratili u matičnu kafanu kod Đura držeći se jedan za drugoga da ne padnu, Jovica je neoprezno istupio iz grupe jer ga je neko zvao i onda su se svi zajedno prosuli na pločnik kao vreće. Inače, cijela pjaca bi počinjala da bumbi već od jutra, Jovica ili neko od postolara poslao bi nekog mlađeg na Markat da kupi kod Tripa Balote slanih sardela i pamidora, bijeloga šibenskoga vina zvanog “Valvolin” nije nikada falilo, pa bi pjaca bila ingvazdana već oko podna. Štimung bi pojačali i bevanduri i izvanredni pjevači, Bato, Daga, Beri i Branko koji bi došli da zakantaju u frizersku butigu kod Marija Jankovića, a tu su bili da pomognu i brijači Pero Veselinović i Jozo iz Škaljara vazda u zepe. Butiga je bila dostojni nasljednik i opravdavala je svoj nekadašnji naziv “Crveni kantunić” jer su se prije frizerske butige u tom prostoru okupljali na bevandu obalski radnici, svi crveni od vina kao rombuni.

Kada se ulazilo na pjacu sa strane Pjace Sv. Tripuna, prvo bi prošli ulicom pored Božanine kavane i urarske butige Uzmijani, zatim pored mesare Andrije Franovića i onda bi na pjaci, sa lijeve strane, naišli na butigu od spize koju je držao šjor Mimo Porćeli sa svojim sestrama. Još se sjećam dugačkog banka sa vagom i staklenim teglama sa bonbonima, pedeset para komad. Kada je jednom neki mali došao kod Mima i tražio za dinar miješanih bonbona. Mimo mu je dao dva bonbona i rekao, evo ti ih mali pa ih miješaj koliko te volja Cukar, brašno i oriz držali su se rinfužo u drvenim škatulama ispod zadnjega banka i stavljali su se sa paljem u škartoc, a maslo se držalo u vodi da se ne pokvari jer nije bilo hladnjaka. Na plafonu su obavezno visile mosketijere, ljepljive trake na koje su se vatale muhe. Još čuvam u nosu onaj neponovljivi miris stare butige, mješavinu mirisa začina, hrane i špjanadure kada bi padala kiša.

Malo dalje bila je butiga od robe koju su držale Nada Moškov i moja školska drugarica Trifona Petrović. Iako se na pjaci nikada nije znalo što te može strefiti od galiota, Trifona se jednom neoprezno popela u vetrinu, onu pravu kotorsku “vrata na koljeno” koja se zaključavala sa zadnje bande i krenula da je sređuje. Kad je Jovica vidio u vetrini, zatrčao se i zaključao iznutra tako da je jadna Trifona ostala zaključana u vetrini više od po ure, na veliku radost prolaznika koje su postolari od preko puta pozivali da vide manekenku uživo.

Postolarii su bili posebna priča.vOdmah preko puta frizeraja bila je butiga postolara šjor Ilije Jelavića, predratnog komuniste i jednog od učesnika drugog kongresa KPJ u Vukovaru, inače velikog galiota koji je samo smišljao škerce. Odmah do njega bila je postolarska zadruga koju je vodio Niko Milošević, Niko “Zlatni” jer je imao zlatne zube, a tu su rabotali Tonko, Milo, Belan sa Prčanja… Izlog butige je uvijek bio otvoren kako bi, postolari, uz rabotu, gledali ko prolazi i od pašabroda njihove kužine niko nije mogao skapulat. Igrala se i dupla briškula, a naročito je bilo veliko rivalstvo između Jovice i Mila. Tu se čudo činjelo od vike i svađe jer su obadvojica lupežali pogotovo kod upisivanja crtica kad se pobijedi, a škerci su se činjeli i vanka butige. Milo je svakoga dana dolazio biciklom na rabotu a biciklo bi ostavljao na kantun od butige. Jovica je to pratio i jednom kada je Milo bio u velikoj raboti, odvezao je konope sa ona dva jarbola za bandijere na balkonu prvog sprata muzeja, vezao biciklo i podigao ga na vinć da visi, zaključao muzej i pošao doma. Kada je Milo izašao sa rabote nije mogao da vjeruje svojim očima. Prvo je skakao u vis, a onda su ga udvoje dizali da uvati biciklo uz veliko navijanje prisutnih, ali bez uspjeha, pa je ipak pošao pješke na Muo. Međutim, isti taj Jovica spasio mu je život. Kada je Milo dobio infarkt u butigi Jovica ga je na rukama odnio do Rive i taksijem odvezao u bolnicu. Veliko prijateljstvo i veliko rivalstvo u briškuli nastavljeno je sve do Milove smrti. Inače, znalo se, kada bi postolari udarali čekićima iz sve snage u onu gvozdenu ploču za ispravljanje brokava i stvarali nesnosnu buku na pjaci, da jedan od njih šega nekakvu u sobi pozadi pa bi na taj način prikrilvali ljubavne uzdahe ali i objavljivali gradu da je šteta u toku.

Pomorski muzej, bez obzira na sadašnji naziv, bio je i ostao riznica i čuvar povijesti i tradicije Kotora i Boke kotorske, sa naučnicima koji su rabotali u njemu, posvećeni istraživanju povijesti grada, kao što su bili Jovica Martinović, Ignjo Zloković, Milivoje Milošević i, Tonko Tomić. ili Slavko Dabinović. Osim što je davao uvid u povijest grada i Boke, muzej je bio i stjecište kulturnih aktivnosti, između ostalih, u sadašnjoj prijemnoj sobi, sa lijeve strane od ulaza, godinama su se pravili karnevali uz obavezne papalade, a u pravljenju karnevala pomagali su i muzejski meštri maranguni Vlado i Vijeko pod budnim nadzorom vazda brontulavog šjor Pera Bukilice. Muzej su vižitale mnoge važne ličnosti iz zemlje i svijeta kojima je muzej bio obavezna štacija u obilasku grada o čemu je ostao trajni senj zapisan u knjizi utisaka. Jedino se, od osamdesetih godina, više nikada, niko od državnika nije slikao ili primio odoru Bokeljske mornarice na balkonu muzeja, jer svi koji su se prije toga slikali na balkonu, nisu baš slavno završili svoju političku karijeru, a neki i život.

Naravno, Pjaca od muzeja dobila je ime po muzeju iako se meni više sviđa prvobitno ime Pjaca Gregorina po imenu palate u kojoj je smješten Pomorski muzej. Palatu, jedan od najljepših primjera barokne arhitekture u Kotoru, sagradio je konte Marko Gregorina, porijeklom iz Kopra, početkom XVIII. stoljeća iza velikog potresa iz 1667. godine, a palata je bila i sjedište kotorskog biskupa Marka Antonija Gregorine. Konte Marko je posredovao u dovođenju venecijanskog skulptora Franćeska Kabjanke koji je Kotoru ostavio relikvijarij u katedrali Sv. Tripuna u kome se čuvaju moći sveca i dva prelijepa mermerna oltara u crkvama Sv. Klare i Sv. Josipa. U palati je 1938. godine postavljena zbirka odora i oružja Bokeljske mornarice iz koje je 1952. gidine nastao današnji Pomorski muzej.

Kao i ostale kotorske pjace i Pjaca od muzeja pretrpjela je mnoge izmjene tokom stoljeća. Imala je strateško mjesto u planimetriji grada, na potezu između katedrale Sv. Tripuna i crkava Sv. Luke i dominikanske crkve Sv. Nikole i crkve Sv. Ane, a na neki način predstavlja i zamišljeni geometrijski centar grada. Stari planovi pokazuju nešto drugačiji oblik pjace nego što je danas, svakako je bila manja, a sadašnji oblik zaokružen je izgradnjom zgrade gdje se sada smješta konzulat republike Hrvatske, na mjestu stare ruševine, tokom druge polovice XIX stoljeća.

I da ne zaboravim naše Kotorane sa pjace.

U zgradi br. 353 poviše Mimove butige obitavali su, na I. katu Milan Kaliuđerović sa ženom i kćerkom Dudom, na II. katu Ivka i Neno Lazarević, zatim Ivkina majka i svekar, a na III. katu Joke i Bobe Bajković, saksofonista VIS “Bisera Boke” i profesor muzičke škole u Kotoru kojem mogu da zahvalim što sam kao dijete upoznao i zavolio bluz i gospel.

U zgradi do, br. 390 obitavao je Nikša Petković sa obitelji, a poslije njega Boško Kaluđerović, pekar. Na II. katu obitavali su Slavko i moja profesorica francuskog jezika Marina Mijušković, na trećem obitelj Bratičević, a u potkrovlju Zvonko Marinić.

U zgradi na kraju pjace, br. 387, obitavala je obitelj Milošević, Krsto, Mila, Tanja i Zoja i obitelj Moškov, Milenko i Ozana i sestra Milka.

U zgradi poviše frizeraja, br. 350 obitavali su supruzi Sterniša sa dvije kćerke, a iznad je obitavao stari kotorski frizer Tripo koji je imao butigu prije Tonća Šantića Preko puta, poviše svoje kafane obitavao je Đuro Rašković sa 4 kćeri i dva sina, Markom i Draganom, a poviše su obitavali Borozani, Slavka i dva sina.

U zgradi br. 393 obitavali su Ilija i Etica Jelavić, na I. katu Ignjo i Slobodanka Zloković sa kćerkom Jasminom, a na II. katu obitelj Vičić, Ivan i Vanda sa sinom Josipom i kćerkom Lidijom.

U zgradi br. 392, bivši Dom pomoraca, na I. katu obitavala je obitelj Ivanović, Anto i Jovanka sa kćerkama Elzom i Ružicom i sinovima Ivicom i Đenkom, a na II. katu obitavao je Pero Lubarda sa ženom Cvijetom i kćerkama Vesnom i Jasnom.

U zgradi br. 422 obitavala je na II. katu obitelj šavca Luke Miloševića, sa ženom Marijom i sinovima Markom, Zvonkom i Zdravkom i kćerkama Vjerom i Zdenkom, dok je na I. katu obitavala obitelj Palma, Anđelo –Tonći, sa ženom Tonkom sinom Antom i kćerkom Jadrankom.

U broju 394 obitavala je obitelj Đurović, zatim Trifona Kulari, a u neposrednoj blizini, u zgradi br. 421 živjela je obitelj Pećarić, Đildo i Ivanka sa sinovima Josipom i Emerđildom i kćerkom Teom, kao i obitelji Ulić i Đurašević.vTakođer, u blizini pjace živjele su obitelji Praci, Lučev, rodica moga djeda Vinćenca Ozana, zatim obitelj Cvekler, Đene i Tonćek i Nando sa kćerkom, zatim obitelji Veselinović, Radonjić i Zdaždil i obitelji Porćeli i Saulačić.

Sve u svemu , tih šezdesetih godina na pjaci i oko pjace je obitavalo preko 120 Kotorana, dok ih danas ima svega 12, dakle, dogodio se pravi urbicid. Neodgovorna državna i opštinska politika od ’45 naovamo i neodgovorni ljudi koji su vodili grad na kraju su ga i ubili. Onog momenta kada su iselili Kotorane iz grada i više ih nisu vratili, sudbina Kotora bila je zapečaćena.

Počeo sam ovu priču sa našim malim mistom, pa ću sa njim i zavšiti kao na odjavnoj špici u posljednjoj epizodi serije:

ADIO MOJ KOTORE I NIKAD VIŠE.

1 komentar
  1. Joso Lazanja kaže

    Gosp. Dender je na Narodnom jeziku lijepo opisao, umiranje svoga Kotora. Njeovo zivopisno sjecanje, cini se nije nikoga ostavilo bez malo spomena.
    Nazalost, sudbina Kotora je i sudbina nasih mnogih gradica i sela. Kao sto se i Aleksandar tjeskobno pita, kako je sve to nekud otislo, tako se i mi mnogi pitamo o nasim rodnim mjestima. I mi smo s ponosom govorili o ‘Nasem Malom Mistu’, ali danas su nam uglavnom Uspomene na usnicama.
    Cini se da u vecini nas, misljenja su razlicita o uzrocima umiranja nasih naselja.
    Misljenja sam da je to ocevidno. Hrvatska vec desetljecima odumire. Jos je ocitije da su nasi Djedovi imali po desetak djece, nasi Ocevi do petero, dok Mi, rodeni poslije II SV Rata tesko da imamo dvoje. Dakle promijenio se Demografski zov radanja.
    Na to se odmah nadovezuje cinjenica da su nasa primorska naselja, imala srazmjerno vrlo male posjede, koji se vise nisu mogli dijeliti na vise brace. Mnogi smo morali ili ‘preko granice ili putovnicom’ u inozemstvo. Dakako da su uzrocnici i u migraciji u vece gradove radi zaposljenja, potpomognuti zeljom za modernijim zivotom.
    Isto tako se mora spomenuti da nismo imali svoju drzavu, ali mnogi drugi narodi jesu, pa su isto odlazili. Danasnja Hrvatska nije nista drukcija u tom pogledu. Ljudi idu tamo gdje misle da ce njihova sanjarenja postati Java….
    JL

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.