Moramo svojim ponašanjem i ljubavlju za druge svjedočiti da smo Kristovi apostoli. Nije dovoljno sklapati ruke, moliti, obavljati devetnice, trodnevnice, duhovne obnove ako to obavljamo samo onako formalno nego je potrebno otvoriti svoje srce za Boga, Isusa, za svakog čovjeka… TO JE POSLANJE.
Iščekujući Uskrs, sa željom da u ovoj kolumni podijelim neku radosnu misao s vama koji ćete pročitati ovaj tekst, sjetio sam se jednog starca prosjaka, naborana lica, iznošene i neoprane odjeće, ali pogleda blaga poput djeteta. Već dugo ga nisam vidio, ili se nije pojavio u vrijeme kad je meni koji putujem autom na posao, na semaforu bilo crveno.
Tematski sakralni opus Mirjane Nikolić dokazuje da umjetnost može biti ekumenizam. On ekumenizmu daje konkretnost, čini ekumenizam vidljivijim, omogućuje mu da bude cjelovitiji, svestraniji i obuhvatniji, dariva mu emocionalnu snagu da oslovi čovjeka, da ga posredstvom kolažnih ikona svetaca kao nositelja Božje stvarnosti u svijetu oslobodi od tragične ravnodušnosti prema vlastitome Stvoritelju, koja, čini mi se, poput epidemije zahvaća suvremena društva.
Zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac imao je velike planove s Marijom Bistricom, želeći da to hodočasničko mjesto u Zagorju postane mjesto duhovne i moralne obnove hrvatskoga naroda. „Moja je želja da svetište Majke Božje Bistričke postane hrvatsko narodno svetište“.
– E, gospon slikar, vaš anđelek ima zamazane noge! – nije mogao ne primijetiti župnik Govedić, zagledajući mala stopala koja su s grušta mahala u dubinu.
Rodonačelnik baroknog stila u kiparstvu sjeverne Hrvatske pojavljuje se krajem 17. stoljeća u Zagrebu, a po brojnosti sačuvanih djela i kvaliteti oblikovanja zauzima vodeće mjesto na kiparskoj ljestvici tog vremena. Uz djela iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt, koji ima najveći broj Komersteinerovih djela, te drugih muzeja, postav izložbe čini ukupno 90-ak izložaka.
Kotor počiva u ljušturi zidina s masivom modrikastih planina iza leđa i čuva misao o vrijednosti prošloga. O tome je veliki Tin rekao: pjesnici su povjesnici. Zar umjetnici fotografije to nisu? Kotor na dubokoj zaljevskoj usni kao kruna prostora sakralnoga i profanoga hrvatskoga sjećanja glavni je lik na ovim likovnim zapisima.
Knjiga je namijenjena: učenicima osnovnih i srednjih škola, studentima, nastavnicima i profesorima, ribičima, planinarima, raftingašima, izletnicima, putnicima i avanturistima, svima kojima ljepota i značaj hrvatskih rijeka leži na srcu, za sve ljubitelje prirode, ekologe i biologe.
Što je to sreća, to je pitanje na koje postoji onoliko odgovora koliko je ljudi, a u ovom tekstu to ni nije bitno. I žaba Lucija iz naše priče je imala cilj, njezino srce je čeznulo za nepresušnim izvorom svoje sreće. Kako je izgledao njen put, njene misli, ponašanje na tom putu?
“Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.”
