Kakva je budućnost Crkve?

0

Apocalypse_vasnetsov

Napisano 10. siječnja 2014.

„I tako malo po malo zlo postaje dobro, a dobro postaje zlo… Bog jest milosrdan i prašta i nikad se ne umara praštajući i tražeći čovjeka, kako to papa Franjo neumorno ponavlja, ali Bog je i pravedan, Bog je istina, Bog ima pravo kazniti i ne trpi zlo i grijeh! Oduzimanjem prava Bogu da kazni zle i zlo, čovjek zapravo niječe Božju svemoć, niječe Bogu da je Bog, a što je to onda ako ne ateizam, ako ne oholost kojom se i Lucifer suprotstavio Bogu? To je pristajanje uz sotonu i siguran put u pakao mržnje, zla, uništenja… Bojim se da i moja Crkva ne bi jednom krenula tim putem, putem dobrih namjera približavanja svijetu… Svijet ne želi Isusovu Crkvu, po mjeri Njegova Evanđelja, nego po svojoj mjeri, instituciju kojoj je čovjek mjerilo svih stvari. I nije to loše kad se čovjeka shvaća Božjom slikom, ali je razarajuće kada se Boga shvaća kao čovjekovu sliku. Najčešće je to onda slika pohlepe, pohote, mržnje, ukratko destrukcije. Barem ja imam takva iskustva, a potvrđuju mi to i iskustva ljudi s kojima sam se susretao, a od kojih mnogi izrazito pate.“

Napisao sam to kao komentar na svom facebook profilu uz vijest da se u Anglikanskoj Crkvi izmijenio obred krštenja. Kako prenosi jedan portal, prema tom novom tekstu, nema više onog pitanja u kojem se od nazočnih roditelja i kumova tražilo da se odreknu grijeha i sotone. Umjesto toga postavljaju se pitanja “Odričete li se zla i svih njegovih oblika?”. Nadalje, ne traži se više u obredu od vjernika da prihvate Krista kao Gospodina i Spasitelja, nego da se “okrenu Kristu i vjeruju mu”. Više nema deklaracije “pokoravanja” Isusu jer, tvrdi se, riječ pokoravanje nije u duhu vremena i izaziva negativne reakcije, posebice kod žena. Sve ove promjene odobrio je duhovni poglavar crkve nadbiskup od Canterburyja Justin Welby. Napravljene su, rekao je čelnik Komisije za liturgiju biskup Stephen Platten, jer je “postojao strah da je trenutačna verzija odbijala ljude da idu u crkvu radi krštenja, vjenčanja i sprovoda”. Biskup je dodao kako je spominjanje sotone u obredu teksta “teološki problematično”.

Da vijest nije istinita vrlo lako bismo je mogli objaviti u nekom satiričnom časopisu, ali kako jest, ja se pomalo bojim da su u pravu glasovi „proroka“ iz redova Katoličke Crkve koji upozoravaju da i Rimokatolička Crkva ide tim putem. A to je onda siguran put udaljavanja od Krista. Barem se meni tako čini, jer vjera koju su meni predali moji roditelji, ono što sam kasnije slušao na vjeronauku, i moje životno iskustvo vjere, jasno i bez ikakve zadrške zna o postojanju palog anđela koji mrzi Boga, i sve što je stvorio. Na prvom mjestu čovjeka kao krunu Božjeg stvaranja.

U evanđeljima nalazimo Isusov jasan govor i upozorenje o postojanju „oca laži“ koji pred Bogom optužuje čovjeka. Vjerujem da nije slučajno toliko opisa Isusove borbe protiv zla i zloga. Uostalom zar i sâm Isus nije bio kušan od đavla? Pa kako onda odjednom spominjanje sotone postaje „teološki problematično“?

Zašto ovo uopće pišem? Osjećam se isprovociran „evangelizacijom“ koja nas zadnje vrijeme sve više zasipa iz raznoraznih jutarnjih, večernjih i podnevnih medijskih napisa o tome kako nas Bog voli, kako smo svi braća i sestre, kako se moramo voljeti, grliti i ljubiti i sve će biti super. Raj zemaljski nam je nadohvat ruke. Povod je uglavnom neka Papina gesta ili riječi. Papine riječi o razornom djelovanju grijeha i zla, o postojanju sotone i njegovih slugu se prešućuju.

Čak i to mogu razumjeti s obzirom na to da mediji imaju sasvim druge prioritete i vrijednosti od onih koje imaju vjernici, ali pomalo se bojim šutnje o zlu, njegovu razornu djelovanju na čovjeka i njegov život, koji se u ne znam čije ime sve jače nameće kao norma i u Crkvi. Bojim se da taj medijski govor relativiziranja polako postaje norma, da se ljudi, katehete, svećenici, vjernici općenito boje jasno reći – zlo postoji, grijeh razara i čovjek se samo u Isusu Kristu može spasiti.

Bojim se da zbog nekog lažnog obzira, lažne ljubavi prema bližnjima postajemo žrtva najveće đavolske opsjene – da on ne postoji.

No, ono što mi je najzanimljivije je način na koji se ta operacija provodi. A čini mi se vrlo perfidnom. Izrazito perfidnom. Odjednom više nitko ne govori o pravednom Bogu, o Bogu koji kažnjava zlo i zle. Sve upornije i sve učestalije se samo govori da je Bog milosrdan, da nas voli, da nas grli, ljubi.

Iako i sam najčešće u kolumnama pišem upravo o toj dimenziji Božjeg očinstva – milosrdnosti, strpljivosti, ljubavi, Bog Isusa Krista kakvog sam ja upoznao, je Bog Otac pravedan, i svemoćan. Pa ako treba ponekad i kazniti dijete, Otac ima pravo na to kao odgojnu mjeru. To nimalo ne dokida Bogu svojstvo da čovjeka, svoje dijete, neizmjerno ljubi i trajno želi da se spasi. Baš naprotiv, ljubav pretpostavlja istinu i pravednost. Kao i sloboda.

Umjesto zaključka, donosim riječi pape Benedikta XVI., odnosno kardinala Ratzingera iz njegove knjige Vjera i budućnost. Riječi su to o budućnosti Crkve kako je kardinal Ratzinger vidi:

„Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom.

Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju. U mnogim manjim zajednicama ili samostalnih društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad.

No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.

Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.

Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskup mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.

No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve.

Muškarci u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.“

P.S. Ako bih morao birati između smjera moje Crkve, kakvim je pošla Anglikanska, i predviđanja o budućnosti Crkve kako ih iznosi papa Benedikt XVI., odnosno kardinal Ratzinger, ja bez imalo straha i razmišljanja odabirem ovo drugo pa i pod cijenu progona i svake kazne.

Foto: By Viktor M. Vasnetsov – http://lj.rossia.org/users/john_petrov/166993.html, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=2649874

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.