Tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje njegova vazmena otajstva. Započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom. Kratak povijesni pregled i značenje Velikog tjedna daje nam mr. sc. Milan Dančuo, asistent na Katedri za liturgiku Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
- Veliki tjedan započinje Nedjeljom Muke Gospodnje, Cvjetnicom i traje do Uskrsa. Možete nam dati kratki povijesni pregled razvoja liturgije Velikog tjedna?
Blagdan Uskrsa u prvim kršćanskim vremenima slavio se na puno jednostavniji način nego danas. Nakon intenzivnog posta od jednog ili više dana slijedilo je noćno okupljanje kršćanske zajednice u molitvi i čitanju Božje riječi koje je završilo slavljenjem euharistije. Iako je u počecima naglasak bio stavljen na Krista kao pashalnog Jaganjca, koji svojom krvlju donosi otkupljenje svijetu, kasnije taj naglasak postepeno prelazi na Kristovo uskrsnuće. Pod utjecajem Crkve u Jeruzalemu koja je s dubokom vjerom obilazila mjesta Kristove muke i smrti, tijekom 4. stoljeća dolazi do procesa tzv. fragmentacije u kojemu različiti trenuci i događaji koji tvore Kristovo djelo spasenja postaju osnova za oblikovanje zasebnih liturgijskih slavlja. Liturgijsko slavljenje na taj način uz spomenčin pashalnog otajstva, dobiva i novu dimenziju obrednog oponašanja posljednjih događaja iz Isusova zemaljskoga života, i to dan po dan, a u Trodnevlju pazeći i na određene sate.
Slavlje Uskrsa se dakle kroz stoljeća proširilo na cijeli Veliki tjedan. Tako je danas Veliki ili sveti tjedan dio liturgijske godine koji započinje blagdanom Cvjetnice, a završava svetkovinom Uskrsa. Odvojeni događaji iz Kristovih posljednjih dana života slave se kroz zasebne blagdane i obrede. Stoga se Veliki tjedan od Cvjetnice s uključenim Vazmenim trodnevljem može promatrati kao proslava neposredne pripreme za Uskrs kroz konkretizaciju i uprisutnjenje povijesnih događaja Isusove muke i smrti. Iako su slavlja postala fragmentirana te se događaji pojedinih dana iz Isusova života slave odvojeno, ipak se cijeli Veliki tjedan promatra kao jedna cjelina Kristova otajstva, odnosno njegove muke, smrti i uskrsnuća.
- Koji je značaj Velikog tjedna?
Veliki tjedan je proslava otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Slaviti Veliki tjedan za vjernika postaje način življenja i prihvaćanja Kristova uskrsnuća od mrtvih i pobjede nad smrću kao vrata novog Kraljevstva koje je došlo s Kristom već ovdje na Zemlji. Cvjetnica je spomen na mesijanski Kristov ulazak u Jeruzalem. Čitanjem Muke uvodi se u sve ono što se slavi narednih dana i poseban je poziv svakom vjerniku na osobno raspoloženje i duhovnu pripravu za te velike dane. Na Veliki četvrtak Crkva proslavlja spomen Isusove posljednje večere, ustanovljenja Euharistije i ministerijalnog svećeništva. Obredi Velikog petka spominju se Isusove nepravedne osude, muke i smrti na križu te polaganja u grob. Mnogi vjernici se okupljaju u molitvi na mjestu u crkvama gdje je uređen Božji grob. Odsutnost zvuka orgulja i tišina zvona od Mise večere Gospodnje pa do vazmenoga bdjenja ispunjaju duh vjernika posebnim osjećajem promišljanja o posljednjim trenucima Isusova života na zemlji i o njegovoj smrti. Okupljanje na vazmenom bdjenju uoči uskrsnog jutra izraz je vjere da nepravedna osuda, muka, smrt, tišina i tama nisu posljednja riječ u Isusovu životu, ali i u životu Crkve i kršćana. Kristovo otajstvo postaje snažnije od smrti i tame, čak ga nije jednostavno niti smjestiti u koordinate ljudskih osjetila i iskustva.
- Dani od Velikog ponedjeljka do Velikog četvrtka, nemaju neki poseban liturgijski oblik. Na što bi vjernici trebali obratiti pozornost u ta prva tri dana Velikog tjedna?
Iako Veliki ponedjeljak, utorak i srijeda ne proslavljaju neki poseban trenutak posljednjih Isusovih zemaljskih dana, unutar Velikoga tjedna imaju veliku važnost i neposredna su priprava za Vazmeno trodnevlje koje započinje na Veliki četvrtak Misom Večere Gospodnje. U mnogim župama se tih dana moli pobožnost križnog puta i vjernici se imaju prilike ispovjediti. Na taj se način kroz intenzivnu duhovnu pripravu i promišljanje o Kristovoj muci i smrti na križu želi još više pročistiti srce i otvoriti se primanju dara Kristove svjetlosti u blagdanu Uskrsa. Potvrda važnosti tih dana jest i tablica liturgijskih dana prema redu prednosti. Dani Velikoga tjedna i vazmene osmine imaju prednost pred drugim blagdanima i svetkovinama. Ove godine je to posebno zanimljivo promotriti jer svetkovina Navještenja Gospodinova – Blagovijesti, koja se inače slavi 25. ožujka, ove godine pada na Cvjetnicu pa se proslavlja tek 9. travnja, upravo zbog činjenice da dani Velikoga tjedna, Vazmenoga trodnevlja i vazmene osmine imaju prednost pa se svetkovina Blagovijesti pomiče na prvi dan manje važnosti, a to je tek 9. travnja.
Prva čitanja Velikog ponedjeljka, utorka i srijede donose odlomke iz Knjige proroka Izaije gdje Crkva prepoznaje u Sluzi Gospodnjem koji pati Isusa, njegovu nevinu osudu, muku i smrt. Evanđelja pak kronološki prate Isusa u njegovim posljednjim danima: na Veliki ponedjeljak naviješta se Evanđelje o Isusovoj večeri u Betaniji gdje je posjetio Lazara, šest dana prije Pashe. Marija pomazuje Isusove noge dragocjenom pomasti, a Juda negoduje smatrajući zbog svoje pohlepe da se novac utrošen za pomast mogao bolje iskoristiti. Evanđeoski tekst donosi napetost i dramu posljednjih Isusovih dana jer svećenički glavari odlučuju da Isus treba umrijeti zbog javnog djelovanja, čudesa i same činjenice da se proglasio Sinom Božjim.
Odlučuju ubiti i Lazara, budući da su zbog njegova uskrsnuća mnogi Židovi povjerovali u Isusa. Na Veliki utorak i srijedu ponovno se proživljava drama Judine izdaje te se Isusove riječi s Posljednje večere urezuju u srce vjernika. Da se čistog srca uđe u proslavu Vazmenog trodnevlja, potrebno je riješiti se svih navezanosti ovoga svijeta i pogrešnih predodžbi o obećanom Mesiji i prihvatiti Kristovu muku i smrt kao sredstvo spasenje koje se u potpunosti ostvaruje na uskrsno jutro Kristovim uskrsnućem. Prva tri dana Velikoga tjedna nakon Cvjetnice imaju stoga zadatak duhovno pripremiti vjernike na Vazmeno trodnevlje, ali i na dramu izdaje Isusa Krista koja se ponavlja svakim čovjekovim padom i grijehom.
Mr. sc. Milan Dančuo:
Milan Dančuo rođen je 1985. u Zagrebu. Nakon završene osnovne škole u Vrbovcu, upisuje Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju gdje 2003. maturira. Iste godine započinje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 2005. nastavlja studij teologije na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu na kojem 2008. postiže akademski stupanj diplomiranog teologa. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 2011. godine.
Na Papinskom liturgijskom institutu Papinskog ateneja sv. Anzelmo postiže 2012. stupanj magistra liturgijskih znanosti kada pod mentorstvom prof. dr. Enrica Mazze brani magistarski rad pod naslovom: „La struttura bipartita del prefazio. Studio storico-teologico delle fonti occidentali“. Od 2012. upisan je na doktorski studij istog Papinskog liturgijskog instituta u Rimu. Od 2015. surađuje kao vanjski suradnik na Katedri za liturgiku Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je od 2016. zaposlen u suradničkom zvanju asistenta.