Crveno na semaforu života

0

light-traffic-1450459

Vi vidite stvari i pitate – „Zašto?“, a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam- „Zašto ne?“ (George Bernard Shaw)

Hrabra je to izreka, zar ne? Tako moćno zvuči. Gotovo dječački sanjarska. Mogu zamisliti sliku dječaka koji sjedi zamišljeno i gleda u svemir s mislima u vremenu kada će obući na sebe astronautski skafander i poletjeti u raketi na put u ta nebeska prostranstva.   A svi smo mi imali i imamo velike snove. Pa opet, odvažnih priča o velikim uspjesima je tako malo. Uglavnom čitamo o nesretnim sudbinama nepoznatih ljudi koji su jednom svi imali velik i lijep san, ali nešto je pošlo po zlu i umjesto nasmiješenih lica na naslovnicama, vidimo mučne slike iz crnih kronika. Zašto je to tako? To me pitanje progoni svaki put kad se susretnem sa svojom ili nečijom ljudskom patnjom.

Iščekujući Uskrs, sa željom da u ovoj kolumni podijelim neku radosnu misao s vama koji ćete pročitati ovaj tekst, sjetio sam se jednog starca prosjaka, naborana lica, iznošene i neoprane odjeće, ali pogleda blaga poput djeteta. Već dugo ga nisam vidio,  ili se nije pojavio u vrijeme kad je meni koji putujem autom na posao,  na semaforu bilo crveno. Nije mi nakana „hvaliti“ se kako mu svaki put, kad me uspio „uhvatiti“ dok čekam zeleno, dam par kuna, želim vam prenijeti osjećaje koji mi se tada poput iznenadnog suputnika jave uznemirujući me ionako nervoznog zbog prometa.

Crveno je na semaforu. Sjedim i nervozno gledam – kad će već jednom to zeleno da stignem na vrijeme na posao! I eto njega. Sa štapom u ruci šepajući, i torbom na ramenu, dolazi i do moga auta. Otvaram prozor. Njegova staračka ruka s pjegama, ranicama i žuljevima, otvorena dlana ulazi u moj prostor. Tražim sitniš kojeg uvijek imam za kavu iz automata i stišćem mu ga na dlan jednim okom na semaforu, a drugim na njegovom dlanu. Čujem njegov umoran, ali nekako tugaljivo sretan glas – Hvala! Bog ti dao sreće! Zatvaram prozor, nasmiješim se. Eto, zeleno konačno. I nastavljam put. I tako je bilo često, no ponavljam, već dugo se nismo sreli. Gdje će on dočekati Uskrs? Je li uspio „uhvatiti“ još nekoga dok je ovome bilo crveno na semaforu? Je li mu taj netko ili neka dao koji sitniš?

Moram priznati, nedostaju mi te tugaljivo sretne oči starca prosjaka. Mogao bih ga baš pitati kako se zove? Mogao bih mu uputiti par riječi, pa i povećati „donaciju“ sad pred Uskrs. Da si mogne kupiti uz kruh i komadić šunke! A što ako ga više nema? Što ako su se njemu na semaforu života pogasila sva svijetla? Zašto ga barem nisam pitao za ime?

Naravno, najlakše je okriviti semafor i odgovornost da se na zeleno krene kako bi se izbjeglo nervozno trubljenje drugih sudionika na prometnicama naših života.  A što ako me je u tom starom prosjaku susretao sam Bog? Što ako je to bio Isus? Kako ću Mu se opravdati kada jednom stignem pred Njegovo lice i kad mi uputi one svoje tako strašne riječi – Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me? Hoću li se praviti lud poput onih iz Evanđelja pa reći – Gospodine, a kada te to vidjeh gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužih te? Neću moći kad znam što će mi odgovoriti – Što si god učinio jednomu od moje najmanje braće, meni si učinio.

Dragi čitateljice i čitatelji, dok se prisjećam svog prijatelja, starog prosjaka na prometnici mog života, usuđujem se upitati Vas – koje svijetlo svijetli na semaforu prometnice vašeg života? Jel’ možda crveno? Pritišću vas strahovi i tjeskobe za vaše danas i sutra? Osamljeni ste i tužni, bez tople ljudske riječi, prepušteni hladnoći daleko od toplog ljudskog pogleda? Patite od boli izranjena tijela i duše?

Ili vam je možda žuto? Slutite dolazak nečeg mučnog što će unijeti nemir i bol u vaš kutak svemira u kojem se osjećate spokojni i sretni? Ili se, već na rubu snaga, nadate zelenom i danima predaha, spokoja i mira? A možda je na semaforu vašeg životnog puta zeleno? Vi sami najbolje znate odgovor. I ne pitam vas to jer vam želim dati neki mudar savjet, moralizirati i docirati vam. Pitam vas to jer vam želim reći da nam svakome ta tri svjetla obilježavaju život, a da sam potpuno siguran da je u svakom tom trenutku s nama prisutan Bog. I nije On taj koji ih pali il’ gasi po nekoj svojoj želji, već to činimo mi u slobodi koju nam je upravo On dao. Jer nas kao svoju djecu bezgranično ljubi.

On je taj koji se s nama raduje kada nam je na semaforu života zeleno i kada smo sretni. On je taj koji s nama zabrinuto iščekuje promjenu koju nagoviješta žuto i On je taj koji s nama pati kada nam je sve crveno. I ono što nam cijelo vrijeme želi reći, a mi počesto ne čujemo, jesu riječi – ne boj se, neću te prepustiti smrti, neću te nikad ostaviti sama. Meni je to najljepša poruka Uskrsa. Stoga Vam to i želim – neka vaše živote ispuni uskrsna nada da je Bog, naš Nebeski Otac uvijek s nama!

Sretan vam Uskrs!

P. S. Ako vam na prometnici vašeg života zasvijetli crveno na semaforu i ugledate ruke starca prosjaka kako vam idu u susret, nemojte nervozno okrenuti glavu. Podajte mu dar od srca i pitajte ga za ime. Nemojte se iznenaditi ako vam odgovori – Ja sam, tvoj Bog, zar me ne prepoznaješ?

Napisano 25. ožujka 2013.

Foto: freeimages.com

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.