Samo da dobijem.

 Tiha nada i opasna ovisnost stranih radnika u zagrebačkom pothodniku

Kasno je poslijepodne. Sivi, užurbani beton poznatog zagrebačkog pothodnika Importanne Centra, koji spaja Trg kralja Tomislava s gradskim autobusnim terminalom, pulsira životom. Rijeke ljudi žure s posla ili na prijevoz, no jedna skupina stoji gotovo nepomično. Ispred prodajnog mjesta lutrije, pod oštrim neonskim svjetlom, pet muškaraca u radnim odorama – mrlje od boje na hlačama, teške čizme – stišću u rukama male papiriće nade. Oči su im prikovane za ekran na kojem se vrte brojevi.

Scena se ponavlja u tihom ritualu. Nekoliko trenutaka napetosti, zatim kolektivno slijeganje ramenima. Listići se gužvaju i bacaju u koš prepun sličnih, propalih snova. Očigledno, ni ovoga puta sreća nije bila na njihovoj strani. Bez previše riječi, utrčavaju natrag unutra, uplaćuju za novu igru, za novu šansu.

Glas s terena: “Samo da se vratimo kući”

Prilazim im po izlasku. Pozdravljam i pitam jesu li što dobili. Nevoljko odgovaraju, odmahujući glavom. Ne ide baš najbolje.

Započinjem razgovor s muškarcem od svojih tridesetak godina. Kaže da se zove Dipak. Svaki dan, priča mi, nakon posla svrati ovdje. Odigra kladionicu i loto, “u nadi kako bi dobio”. Njegova nada ima i točan iznos: 35.000 eura.

“Toliki su dobitci”, kaže tiho, kao da se boji da će naglas izgovorena želja nestati. “Bilo bi mi dovoljno da vratim pozajmicu koju je obitelj podigla da bih mogao doći u Hrvatsku raditi. Tada bih se vratio kući i pokrenuo malu trgovinu, nešto što bi mojoj obitelji osiguralo pristojan život.”

Pitam ga je li netko od njegovih kolega ikada dobio nešto značajno. Opet odmahuje glavom. “Malo… bilo je dobitaka od 90 do 150 eura, ali to je sve premalo.”

Koliko novca mjesečno potroši na igre na sreću? Dipak zastane, računa. “Oko 250 eura”, priznaje. “Nema se više. Veliki dio plaće šaljem doma, vraćam dugove za put, a obitelj mora preživjeti. Ono što ostane je meni za život ovdje, a tu je sve jako skupo.”

Nastavljam razgovor s njegovim kolegom, Sumanom. Na njemu je uniforma građevinskog radnika, a ruke su mu ispucale od teškog posla. Pitam ih idu li ikada u prave kockarnice. Suman potvrdno klima glavom. “Odemo, odemo. Ali to samo kad je plaća. Sad je već kraj mjeseca i nemamo baš novaca, moramo živjeti.”

Pitam gdje su bolji dobitci. Suman iskreno odgovara da ne zna. “Kad odemo u kockarnicu, tamo obično više potrošimo. Ovdje ispred lutrije možemo se nekako kontrolirati koliko ulažemo. Tamo nas ponese.”

Na moje posljednje pitanje, vjeruju li doista da će osvojiti novac na kocki, svima se u očima budi onaj isti sjaj s početka priče. “Da, vjerujemo”, govore gotovo uglas. “Onda ću se vratiti doma i pokrenuti svoj posao. Neću više biti odvojen od svoje supruge i djece.”

Pokušavam ih suočiti s drugom stranom priče – smatraju li da krivo troše novac i da je kockanje krivi put koji vodi ravno u ovisnost? Na licima im se vidi negodovanje. Brane se. “Pa mi pazimo koliko trošimo”, kaže Dipak. “Želja nam je samo da dobijemo. Samo da se vratimo.”

Kontekst i stigma: “Pojedinci blate sliku svih nas”

Za širu sliku, razgovarao sam s čovjekom koji je svoj život posvetio povezivanju dviju kultura. Joginder Singh-Nijjar, predsjednik Hrvatsko-indijskoga društva, rođeni je Indijac koji u Hrvatskoj živi već pola stoljeća. Bivši gospodarski ataše Indije u Jugoslaviji, a kasnije u Engleskoj, zbog ljubavi prema supruzi Zagrepčanki trajno se preselio u Hrvatsku. Za svoj rad na jačanju bilateralnih odnosa nagrađen je i visokim indijskim državnim priznanjem “Bharatiya Pravasi Samman”. Danas je ključna osoba za pomoć svojim sunarodnjacima koji dolaze raditi u Hrvatsku.

Rado se odazvao na naš razgovor o problemu kocke.

“U Indiji je kockanje zabranjeno”, objašnjava gospodin Singh-Nijjar. “I hinduizam i sikizam brane kockanje. Dozvoljeno je, primjerice, konzumirati alkohol, ali u umjerenim količinama. Nažalost, naši sunarodnjaci koji su željeli kockati, odlazili su u susjedne zemlje, posebice u Nepal, gdje kocka nije zabranjena.”

Problem koji je postojao tamo, sada je, čini se, uvezen i ovdje. “Nažalost, strani radnici koji kockaju ostavljaju izuzetno lošu sliku društva i stvaraju stigmu svim drugim radnicima koji su došli u Hrvatsku pošteno raditi kako bi sebi i svojim obiteljima osigurali bolju budućnost”, naglašava.

Zanimljivo je da mu se sunarodnjaci ne javljaju za pomoć oko ovisnosti o kocki. Njihovi problemi su, kaže, puno opipljiviji i često pravne prirode.

“Većina njih zove radi pomoći oko pravnih problema s poslodavcima. Moram reći, u Hrvatskoj je 90% poslodavaca korektno i pošteno. Ali postoji onih 10% koji se loše ponašaju prema stranim radnicima.”

Kao dokaz, pokazuje mi dokument. “Evo, pogledajte ovo. Zadužnica koju je jedna tvrtka iz Međimurja tražila da potpiše moj sunarodnjak. Na iznos od 5000 eura, uz kamatu od preko 6 posto godišnje, za nepostojeći dug. To im služi kao element osiguranja ako on ‘nešto napravi’. Grozno. Protuzakonito. S takvim problemima se meni javljaju.”

Vraćamo se na temu kocke. Gospodin Singh-Nijjar uzrok vidi u siromaštvu. “Što je veće siromaštvo u zemlji, to je veći problem s alkoholom, a i s kockom. Svi bi, nažalost, preko noći riješili svoj financijski problem, nesvjesni da samo dublje tonu u veće probleme ovisnosti.”

Spominje i situaciju u susjednom Bangladešu. “Bez obzira što su zemlja pretežno islamske vjeroispovijesti, i kod njih se prikriveno konzumira alkohol i događaju se stvari koje nisu sukladne vjeri.”

Za kraj, s vidljivim žaljenjem zaključuje: “Jako mi je žao da strani radnici novac troše u kockarnicama i kladionicama. Svoj teško zarađeni novac trebaju ulagati u sebe i svoje obitelji. Svi su oni došli ovdje kako bi osigurali bolji život. Ovako, pojedinci blate sliku svih stranih radnika koji su vrijedni i pošteno zarađuju za svoj život.”

Dok napuštam pothodnik, Dipak i Suman ostaju na istom mjestu, čekajući iduće izvlačenje. Njihov san o 35.000 eura i povratku kući topio se listić po listić, euro po euro, u nadi da će im baš iduća igra promijeniti život, nesvjesni da im ga možda već nepovratno mijenja – nagore.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti

Ivo KRIŠTIĆ