Osjetila i kultura

Postoji bezbroj glupih rečenica, a među najglupljima svakako je stara poslovica u današnjoj razgovornoj uporabi. Radi se o latinskoj sentenciji De gustibus non est disputandum – o okusima nema smisla raspravljati. Ona ima dugu povijest, a živi snagom tradicije, pa time potvrđuje iskustvo da neki oblici kulture sadrže različite, ponekad oprečne sastavnice. Neprijeporno je, međutim, da ta poslovica izvorno polazi od drukčije misaone osnove. Njezin potpun, autentičan tekst glasi: De gustibus et coloribus non est disputandum. Izostavljanjem boja mijenja se smisao i stvara tlo za različita tumačenja. Prvi tvorci sentencije imali su na umu samo osjetilne sadržaje – okus i vid. Na primjer, gorčinu ili zelenu boju. Tek je u kasnijim povijesnim razdobljima uslijedila značenjska promjena prema kojoj je iz okusa postao ukus, a to je vrlo krupan semantički pomak, koji je počeo izmicati kritičkoj provjeri. Na izvorima svakako je vrijedilo mišljenje da doista nema smisla sporiti se o tome da li je, recimo, osvit ljepši nego zalazak sunca, ili prija li med bolje od povrća.

Da je poslovica ostala na svom osjetilnom području, ona zaista ne bi bila disputacijski izazov. Jednome prija ovo, drugo drugome. Međutim, i na polju osjetilnosti mogu se raspoznati problemi, koji već upućuju na to da je današnja nerazumnost u tumačenju sentencije donekle posljedica nerazbistrenih kriterija u prošlosti. Predmeti osjetilnosti naime nisu svi iste kakvoće, pa se nameće kritička obveza prema razlikovanju – to jest prema diferencijaciji što je zahtijevaju osnove radoznalog odnosa prema predmetu. Drugim riječima, de gustibus… ne oslobađa nas potrebe da utemeljimo raspravu o odnosu između neke osobne sklonosti i stvarnoga svojstva objekta.

Aristotelov poučak

Teško je naime zamisliti osobu koja će primjerice prilikom kušanja odabrati, pokvarene ili loše pripremljene živežne namirnice, a zanemariti kvalitetnu hranu. De gustibus? Ne, nego očitovanje krajnje zbunjenosti. Drastičan primjer pokazuje da ni na tlu elementarne osjetilnosti opća relativizacija nije moguća. Da anticipiramo: u tom pogledu nema ni modernističke avangarde ni postmoderne otvorenosti.

Kadar iz filma Andaluzijski pas Luisa Buñuela i Salvadora Dalija iz 1929.

Prije potrebnih koraka prema analizi pojma ukus, u danas raširenu smislu, treba razmotriti historijske sastavnice individualnog odnosa prema percepcijskim sadržajima što se nude oku, uhu, njuhu, okusu i dodiru (ako pođemo od tradicijskoga kataloga od pet osjetila). Uzajaman odnos senzacija ima posebnu povijest, koja se može slijediti, od antičkih vremena do danas, dakle od epoha prvih sustavnih rasprava o preduvjetima čovjekova snalaženja u svijetu prirode. Autori kasnijih razdoblja antičke kulture i srednjeg vijeka pozivaju se pretežno na Aristotela. U epohama prije velikog sistematičara znanja bilo je doduše pokušaja da se broj osjetilnih sposobnosti smanji ili poveća, no Aristotelov autoritet bio je tako neupitan da se peteročlani sustav trajno učvrstio.

U povijesti osjeta najkrupniji je problem osmišljavanje uzajamnog odnosa između ljudskih organa orijentacije s jedne, a spoznaje s druge strane. Od antike do novodobnih epoha ne miruje pitanje stupnjevanja, odnosno vrijednosne hijerarhije. Koje su osjetilne sposobnosti na vrhu ljestvice, a koje na začelju? Konstante ali i pomaci u sustavima razvrstavanja pružaju doista vrlo dojmljiv i bogat uvid u misaona kretanja europske, a donekle i svjetske kulturne povijesti.

Bitna je uloga ponovno pripala izvorima europske duhovnosti, grčkoj misaonosti. Pokazalo se da je u raspravama o sklopu senzitivnosti Aristotelova riječ imala posebnu težinu i značenje duga odjeka. Razdoblja kasnijega srednjeg vijeka prihvaćala su osnove naučavanja filozofa-sistematičara. Ugled mu je i kasnije, u renesansi, ostao uvelike nenarušen; štoviše, otkrivale su se dotad nepoznate sastavnice njegova djela. Stoga ne iznenađuje da je njegova prosudba vrijednosnoga poretka zadržala dominantan položaj. Smatrao je da je vizualno usvajanje zbilje bez premca. (Najnovija obuhvatna studija o povijesti osjetila i osjeta, knjiga Roberta Jüttea Geschichte der Sinne, objavljena 2000. godine, sadrži mnoštvo podataka o tekstovima koji to potvrđuju.) Svakako valja relativizirati rašireno mišljenje da je tek Gutenbergovo doba, koliko god revolucionarno bilo, stvorilo uvjete za visok ugled vida. Točno je, međutim, da je Gutenbergov izum utemeljio kulturu ekstenzivnog čitanja i svojevrsnu vizualizaciju opće svijesti.

Jütte upozorava na reprezentativno značenje jednog odlomka iz prvog dijela Ovidijevih Metamorfoza, u kojemu pjesnik kazuje da je početak života na Zemlji čovjeka podario sposobnošću da pogled uputi u daljinu i visinu, dok su druga živa bića uvelike pritisnuta uz tlo. Stvoritelj je ljudima podigao glave i uputio ih da prepoznaju širinu svijeta, motreći nebo i zvijezde. Oko je dar kojim uočavamo, spoznajemo i prepoznajemo. Te Ovidijeve stihove možemo smatrati poetskom potvrdom Aristotelova nazora.

O dugotrajnosti pohvale vidne percepcije, u tijeku tisućljeća, svjedoči u osamnaestom stoljeću veliki enciklopedijski pothvat (Encyclopédie) francuskih prosvjetitelja. U mnoštvu članaka, od kojih su mnogi opsežne rasprave, nalazi se i tekst o kulturnom značenju osjetila. U razvrstavanju prema baštinjenom petosložju i kod pariških autora, Diderota, d’Alemberta i drugih, na vrh ljestvice dospijeva osjet vida, koji je po sudu pisaca „profinjeniji i obuhvatniji“ od drugih, među kojima ipak veliko značenje pripada i sluhu. Ta su dva osjetila srodna po tome što nam omogućuju osobito intenzivan i širok pristup zbiljskom svijetu. Miris, okus i opip (taktilnost, haptika) idealno upotpunjuju senzitivni repertoar, ali po važnosti zaostaju za prvim dvama. Niže mjesto zauzimaju zbog toga što su, napose okus i opip, lokalno ograničeni.

Vidim i čujem, dakle postojim

U obrazloženju francuskih enciklopedista još nije postojala kategorija bez koje danas ne možemo zamisliti procjenu osjetilnih fenomena. Suvremenom je diskursu mjerodavan prije svega pojam komunikacije odnosno komuniciranja. U načelu nema dvojbi oko toga kojim svojstvima pripada središnje značenje u semiotičkom činu uzajamne razmjene informacija između pošiljatelja i primatelja s pomoću sustava kodova. Iako u specifičnim situacijama nositelji obavijesti odnosno sadržaja mogu biti i niže stupnjevana osjetila, praksa uvelike potvrđuje da informacijskim sustavima vladaju vizualnost i auditivnost – od svakodnevnog razgovora do složenih elektroničkih operacija. „Vidim i čujem“, tako bi danas glasila kartezijanska formula o postojanju.

Ovdje nije mjesto opsežnom razmatranju psiholoških i društvenopovijesnih aspekata. Ipak treba zapamtiti znanstvenu spoznaju da je u dvojstvu vida i sluha bilo tumačenja kojima je apsolutan vrh Aristotelove klasifikacije bio sporan. Postoji, naime, i stara tradicija filozofsko-teoloških tumačenja koja su prednost davala slušnom organu i njegovu kulturnom i metafizičkom značenju. To su isticali osobito vjerski autoriteti, koji su smatrali da je „Božja riječ“ po svojoj naravi izgovorena riječ.

Novina devetnaestog stoljeća otkriće je sinestezije u dotad nepoznatu intenzitetu – to jest sprege različitih osjeta. Čari sinestezije osvojile su pjesništvo na najdojmljiviji način u Baudelaireovoj lirici. Danas klasik francuske književnosti, poput svog suvremenika Flauberta, pjesnik je u slavnoj zbirci Cvjetovi zla uspio dočarati posebnu senzualnu i psihološku snagu mirisa

Krajnje odvojenih mišljenja bilo je samo pojedinačno. Najzanimljivije udaljavanje od navedenog suglasja nalazimo u mislima Tome Akvinskoga, dakle osobito ugledna zastupnika kršćanskog univerzalizma u trinaestom stoljeću, koji je u nekim sastavnicama svoga svjetonazora katolički Aristotel.

U svojoj raspravi o naravi duše (De anima) okrenuo je ljestvicu i na njezin vrh stavio taktilnost. Obrazloženje je neobično napose zbog toga što se njegova apologija opipa doima gotovo materijalističkom. Taktilni je osjet, tumači on, bitan za čovjekovo snalaženje u zbilji koja ga okružuje: bez njega pojedinac ne bi mogao usvajati posve konkretna svojstva predmeta bitnih za preživljavanje u prirodi – na primjer u situacijama u kojima nema svjetlosnog elementa stvarnosti. Toma Akvinski ostao je, međutim, kao teoretičar osjetilnosti osamljen. Premoć auditivnih i vizualnih sposobnosti nitko nije uspio ozbiljno uzdrmati.

Čari sinestezije

Na povijesnom putu prema današnjici posebnu pozornost zaslužuje činjenica da je u devetnaestom stoljeću nagli uspon doživio osjet koji se prije svrstavao među niže. Razlog sam već naveo. Prevrednovanje tiče se osjeta mirisa, razlikovanja intenziteta i nijansi. Iskustva koja su posljedice mirisnih senzacija prastara su, dakako, i usto u najširem rasponu: od kulinarskih, iz blagovaonice, do opojnih mirisa cvijeća, no isto tako od prašine do smrada truleži. Većinu tih mirisa bilježe i najstariji spomenici ljudske pismenosti i pjesništva. Na primjer, bez poezije ruže ili ljiljana teško su zamislive cijele književne epohe.

Novina devetnaestog stoljeća otkriće je sinestezije u dotad nepoznatu intenzitetu – to jest sprege različitih osjeta. Čari sinestezije osvojile su pjesništvo na najdojmljiviji način u Baudelaireovoj lirici. Danas klasik francuske književnosti, poput svog suvremenika Flauberta, pjesnik je u slavnoj zbirci ­Cvjetovi zla (objavljenoj 1857, kao i Flaubertov roman Madame Bovary) uspio dočarati posebnu senzualnu i psihološku snagu mirisa.

U tome ga je na početku sljedećeg stoljeća slijedio Proust. Baudelaireova zbirka osebujan je vodič kroz magijsko asocijativno tlo sinestezije. Neki od njegovih najsnažnijih stihova svjedoče o tome. S tog motrišta antologijsko značenje pripada sonetu Suglasja. „Slivaju se boje, mirisi i zvuci“ u značenjskom su pogledu poetski stup teksta. Dvije tercine u cijelosti zazivaju posebne osjetilne doživljaje. „Mirisi su jedni ko put dječja svježi, / Ko polja zeleni, slatki, ko oboe, / A drugi pak bujni, razbludni i teži, // Po širenju slični svem što beskrajno je: / Tamjan, mošus, ambra opojstvom se jave, / Ushite nam duha i ćutila slave.“ (Preveo Ante Jurević.)

André Masson, Portret Andréa Bretona, 1941.

Ne začuđuje stoga što je u nizu pjesama osjetilnost posve očarana mirisima, tako prodorno da Baudelairea treba nazvati otkrivateljem novoga poetskog odnosa prema prirodi (Egzotični miris, Kosa, Miris, Večernji sklad). Teško je pak shvatiti okolnost da u većini antologija i izdanja odabranih djela nema jedne od najsugestivnijih pjesama sinestetske naravi. Strvina je pjesma koja, za razliku od stihova koji slave ugođajnost ljepote i sklada, na krajnje izazovan način (prema tadanjim mjerilima) očituje drugu stranu prirode: ružnoću, smrad, rasap. A upravo je ta pjesma, po Rilkeovim riječima, mlađim pjesnicima otvorila nove obzore, djelujući poput objave i poziva na poetska otkrića. Prvi mlađi francuski pjesnik koji je pošao tim putem je Rimbaud. Kasnije je u njemačkom ekspresionizmu Benn po drastičnosti nadmašio obojicu.

Srodnost s Baudelaireovim Suglasjima jedno je od obilježja glazbenog impresionizma na razmeđu stoljeća. Naslovi pojedinih Debussyjevih klavirskih Slika i Preludija evociraju sinestetske pojave, osobito u spoju oblika, boja i mirisa.

Tehnološka otkrića potkraj devetnaestog stoljeća i nagli rast velegradske civilizacije također su usmjeravali pozornost prema slušnim fenomenima. U dosljedno mimetičkim djelima pojedinih književnih naturalista lako je prepoznati tragove novih tehničkih naprava kao što su fonografska pomagala (koji su omogućili i razvoj gramofonske ploče). Kod radikalnih naturalista pripovijedanje (odnosno prikazivanje) i dramski govor postaju oblikom bilježenja, „oponašanja“, cjelokupne akustičke stvarnosti.

Pročišćen, stiliziran govor klasične literarne baštine ti su naturalisti smatrali ostacima konvencija. Zahtijevali su zbiljskost dramske riječi i pripovjednih dijaloga s pomoću bilježenja parajezičnih pojava, poput kašljanja, zamuckivanja i govorne zbrke.

„Od sviju tajna životnih mirisi su najžalosnija tajna“

Vraćamo se još jednom sinesteziji, ali već s primjerom iz trećeg decenija dvadesetog stoljeća. Slučaj je htio da je najsugestivnije i najopsežnije zazivanje višeosjetilnih doživljaja pripalo hrvatskoj književnosti. Riječ je o poglavlju Ulazak u Moskvu (O tajnovitosti mirisa, boja i zvukova) u Krležinu putopisu Izlet u Rusiju (izvorno izdanje 1926). Budući da je to djelo lako dostupno u – znatno izmijenjenoj – verziji (naklada Zora, 1956), izdvojit ću samo kratak odlomak, ali u izvornom obliku teksta.

„Od sviju tajna životnih mirisi su najžalosnija tajna. Miris prazne sobe u predvečerje, a sa ulice čuju se polutihi glasovi. Miris tvornice koža pred kišu, spaljeni pneumatik, vlažna drva u pivnici, svi ti mirisi kao zvuci glazbala rađaju u čoveku slike, zatalasavaju asocijacije i u nama nastaje grandi­jozno kretanje simbola, tonova, boja, melanholičnih i tužnih.“

Čini se da je danas sve manje ljudi koji se zamaraju razmišljanjima o tajnama i zagonetkama osjeta. Za rješavanje zagonetki nadležni su strojevi

Čini se da je danas sve manje ljudi koji se zamaraju razmišljanjima o tajnama i zagonetkama osjeta. Za rješavanje zagonetki nadležni su strojevi. Dvadeseto stoljeće povijest je uzmaka impresionističke osjetilnosti pred tehničkom komunikacijom, koja je u biti apstraktna; posredna je pa se iz nje gubi izvornost. Američki povjesničar kulture nizozemskog podrijetla Hendrik Van Loon objavio je 1932. knjigu The Multiplicated Man, u kojoj moderni svijet strojeva tumači kao „umnoženog“ i „produženog“ čovjeka. Telefon je produženo uho, dalekozor je produženo oko, a razne industrijske naprave na tekućoj vrpci produžena su ruka. Zanimljivo je, treba dodati, da su takozvana niža osjetila ostala izvan „multiplikacije“, iz razloga koji se mogu lako shvatiti. Širenje opsega njuha bio bi riskantan pothvat (pa stoga još uvijek nema „mirisnog filma“, o kojemu se neko vrijeme spekuliralo); gastronomska multiplikacija bila bi vjerojatno komercijalno uspješna, ali ona je tehnički isto tako teško provediva kao i taktilna.

Medijska revolucija posljednjih dvaju-triju desetljeća usredotočila se na oko i uho. Stara latinska poslovica kaže da „u prirodi nema skokova“. Za civilizaciju u znaku tehnologije to ne vrijedi. Njezini prevrati postali su u mnogočemu osovina svakodnevnoga života, praksa sporazumijevanja, znanstvenih a osobito prirodoslovnih tekovina, umjetničkih pokusa. U svemu tome središnja je uloga pripala, dakako, vizualnim i auditivnim sposobnostima.

Postoje, međutim, pokazatelji, koji upućuju na to da je vid osvojio još veću moć nego sluh. U tom sklopu pada mi na um jedna od najvažnijih Heideggerovih knjiga, Šumski putovi (1950), u kojoj su sadržane rasprave napisane poslije fundamentalnog filozofova djela, Bitak i vrijeme. Ključan esej, Doba slike svijeta, prodorna je dijagnoza novododobne kulture. (Usput rečeno, feljtonisti kojima je autorov jezik „težak“ neka pročitaju kako se jasno i pregledno može izreći misao, koja postaje pristupačna svakom iole pismenom čovjeku.) Autor polazi od glavnih stupova novovjekovne civilizacije, kao što su racionalizacija, tehnifikacija i autonomija pojedinih područja društvenog stvaralaštva. Ljudski subjekt osvaja posebno mjesto unutar sveopćeg bitka, oblikujući svoje predodžbe o svijetu. Subjekt shvaća totalitet kao objekt o kojemu se može stvoriti „slika“. Analitičko svrstavanje potvrđuje, doslovno, moć gledanja, motrenja. Te riječi nisu puke metafore; u njima je sadržana spoznaja da analitički um ne može djelovati bez predodžbe, dakle bez predočavanja. Smislen je i naziv metafizička vizualizacija.

Otad je prošlo osamdesetak godina, ali Heideggerova dijagnostika ostala je aktualna. Francuski filozof Derrida, jedan od reprezentativnih mislilaca postmodernog razdoblja, zastupa u svojoj knjizi Gramatologija (1967) tezu da u povijesti kulture prednost pripada pismu, dakle znakovima koji se obraćaju oku. Pisani tekstovi nadmoćni su govoru; osnove kulture tvore vizualni, a ne auditivni fenomeni.

Filozofi bliski tom načinu razmišljanja tad još nisu mogli slutiti kakve će biti stvarne posljedice tehnoloških izuma. Kulturolozi danas upozoravaju osobito na nadmoć vizualnih naprava. Tajne službe i policija služe se dakako i mogućnostima auditivnog nadzora, dakle praksom „multipliciranog“ uha. Ali takve su djelatnosti zbog složenosti aparature ograničene. Konkretno: ne može se svaki građanin – prema žargonskom izrazu – ozvučiti, jer su vrlo često praktičke teškoće nesavladive. Vizualni nadzor pak može se suvremenim tehničkim postupcima lako provesti. Videokamere, vidljive ili popraćene upozorenjem, mogu se postaviti u svim gradskim prostorima: željezničkim postajama, robnim kućama, bankama, pothodnicima. Ovdje nije mjesto moraliziranju, nego samo utvrđivanju, ali bi bilo nepravedno prešutjeti da su ovlasti policije s obzirom na terorizam sve opravdanije, dakle politički legitimne.

Mehaničko oko

Usto treba imati na umu da vizualni mediji udvostručuju bitne oblike videokontrole. Televizija na primjer prikazuje nadzorne snimke na svojim ekranima pa snimke o snimkama dupliciraju sve što kamere bilježe. Tehnika svakako demonstrira svoju moć, a građanima je prepušteno da odaberu svoj uzorak reagiranja. Jedni spremno prihvaćaju ili čak pozdravljaju nadzor, misleći na svoju sigurnost; drugi osuđuju primjenu mehaničkog oka smatrajući da im je ugrožena sfera takozvane privatnosti. Treba reći „takozvane“ jer se kritičari nadzora zapleću u protuslovlja. Kome je stalo do nedodirljivosti, ne bi se smio neprestano koristiti mobitelom, jer se na taj način automatski izlaže vjerojatnosti da bude lociran.

Sve su sastavnice tog stanja već petnaestak ili više godina prisutne u javnoj svijesti. Virtualnost je neodvojiva od postmodernoga povijesnog trenutka. Pritom se zaboravlja da tehnika nije ukinula bitne ljudske egzistencijalije. Jedan od najvećih suvremenih europskih pjesnika i esejista, Nijemac ­Enzensberger (građanin tehnološki najrazvijenije zemlje na našem kontinentu) narugao se na svoj sarkastičan način u jednom eseju iz godine 2003. civilizaciji koja virtualnost slavi kao posebnu tekovinu. Kao da svakom razumnom čovjeku nije jasno da životne bitnosti još uvijek pripadaju konkretnoj, osjetilnoj zbilji .

„Tko cybersex brka s ljubavlju zreo je za psihijatriju. Možemo se i nadalje pouzdati u žilavost stvarnosti. Zubobolja nije virtualna. Gladan se čovjek neće zasititi simulacijama. Smrt se ne zaustavlja pred medijima. Doista, nema dvojbe, postoji život neovisan o digitalnom svijetu: jedini što ga imamo.“

Autor se ne osvrće posebno na napore tehnike da gospodarske i manualne probleme riješi s pomoću sve bržeg razvoja robota. Usput rečeno, ni najzaneseniji zastupnici robotizacije vjerojatno ne znaju da su i riječ i stvar robot stari stotinjak godina i da je tvorac naziva češki pisac Karel Čapek u utopijskoj drami R.U.R. (1920).

Kako god, negativna utopija postala je stvarnost, kao i mehanizmi nadzora iz Orwellova romana 1984. Samo što su se u jednom dijelu svjetske javnosti promijenili vrijednosni predznaci: negativno se pretvorilo u pozitivno. Velik dio industrijske proizvodnje povjerava se sve složenijim robotima, koji su usto prikladni i za uslužne djelatnosti. San domaćinstva u kojemu robot poslužuje stroj za usisavanje prašine kako bi članovi obitelji našli više vremena za televiziju i internet nije više daleko od ostvarenja, barem u društvima s luksuznim standardom.

Futurolozi nisu suglasni u svojim predviđanjima. Roboti bude i nadu i strah u isti mah. Slažu se samo u tome da je robotizacija neodvojiva od pitanja budućnosti, osjetilnih funkcija. Hoće li osjetilnost posve otupjeti ili će naći svoje mjesto pod kibernetskim vodstvom, to je tlo nagađanja. Ali s velikom se vjerojatnošću može očekivati, zaključuju analitičari, da će moć virtualnosti pospješiti infantilizaciju „vrloga novog svijeta“.