Ovu stranicu pokrenuo sam iz želje da ona bude promotor dobra, lijepoga, plemenitoga i istinitoga. A lijepoga, istinitoga, dobroga i plemenitoga ima puno oko nas. Kao i takvih ljudi koji daleko od svjetla medija žive takvim životom doprinoseći svijetu da bude mjesto radosti i života, a ne zla i patnje. Jedan od takvih ljudi je i Darko Fiket, suradnik Kustodije čija razmišljanja imate prilike čitati. On kao medijski djelatnik nije posve nepoznat, no zašto ga ne bismo upoznali malo bolje?
Darko Fiket je rođen 11. ožujka 1977. godine u Zagrebu, a živi u Grabrovcu, u Zaboku.
“Nomen est omen” – ime je znak – stara je poslovica. Jesi li pitao svoje roditelje zašto su ti dali to ime? Iz našeg višegodišnjeg poznanstva, mogu samo potvrditi da ti posvema pristaje, no, zasigurno i tvoji roditelji imaju zanimljivu priču zašto su ti dali to ime.
Da slažem se s vama… jesam pitao sam ih, no zapravo su mi rekli da mi je ime nadjenuo pokojni djed Matija, kojeg nažalost ja nisam upoznao. Kad malo razmislim, imao je i neku “proročku” ulogu u odabiru mojeg imena kao i Zaharija u vrijeme rođenja Ivana Krstitelja. Moji roditelji su s radošću potvrdili djedov prijedlog pa su me tako i upisali u maticu rođenih, a kasnije i u Maticu krštenih zabočke župe 21. svibnja 1977. godine.
Svijet si ugledao sa šest i pol mjeseci. Bilo je određene bojazni da se nećeš izboriti za život. Kako gledaš na tu činjenicu svog života?
Točno. Očito sam već tada u samom začeću bio “komplicirano” dijete, jer je majka provela čitavu trudnoću u bolnici i dosta se mučila sa mnom. Korijen mog imena dolazi od riječi DAR… Kad gledam na proteklo razdoblje mojeg življena zaista mogu potvrditi smisao svoga života, a to je: da sam od Boga darovan svojim roditeljima kako bih im bio radost, a istovremeno svima ostalima koji me okružuju. Bog mi je namijenio određenu zadaću i ulogu te nije dopustio da postanem anđeo na nebu, već da, kako mi neki znaju reći, postanem njihov „anđeo“ ovdje na zemlji koji ih hrabri u svim radosnim i nesretnim situacijama. To je očito moje poslanje.
Htio si biti svećenik. Bio si i u sjemeništu. Život te ipak odveo drugim putem. Nisi zaređen, ali gledajući tvoj angažman u župi i Crkvi, dojma sam da živiš taj poziv i dalje. Kako gledaš na vjeru, na Crkvu, što ti one znače?
Ja sam već negdje u petom razredu osjetio da sam “malo drugačiji od drugih” i u tom svom traženju želio sam biti samo jedno, a to je svećenik. Doduše, nisam odmah shvatio dar poziva. Postao mi je sasvim jasan tek negdje potkraj sedmog razreda kada sam svojim roditeljima i župniku izrazio želju da bi htio biti svećenik. Prvo sramežljivo, a onda kasnije s žarkom željom da idem u sjemenište. Život u sjemeništu nije bio nimalo lak i naučio me jako puno. Najviše o ljudskim, moralnim i duhovnim vrijednostima koje bi trebale svima nama biti na prvome mjestu, a koje su u ovo užurbano vrijeme današnjice narušene mlakošću i sebičnošću, kao i činjenicom da uvijek samo „JA“ mora biti na prvom mjestu. No, dogodile su se neke nepredvidive okolnosti u kojima sam morao prekinuti školovanje. Nisam očajavao već nastavio dalje svoj hod, kako u društvenom životu tako i u životu Crkve. Ja želim biti Isusov svjedok, nasljedovati Njegov stil života u potpunosti. Nije lako, ali svojim životom želim davati drugima primjer da se isplati živjeti za Krista. Ima nerazumijevanja, pljuvanja kao i Isusovo vrijeme, no Božja ljubav i milosrđe uvijek donose radost u našim životima pa tako i u mojem. Ne očajavam već hrabro idem dalje bez obzira na te kušnje. Bog nam je dao vjeru da mu se možemo približiti, da ga možemo upoznati i ljubiti. U vjeri je potrebno svakodnevno rasti kao što raste čovjek. Postoji izreka: “Reci mi kako moliš i reći u kakva je tvoja vjera!” Što više moliš, to vjera postaje čvršća. Isus je u molitvi razgovarao sa svojim Ocem nebeskim kao Sin. Tako smo i mi pozvani u molitvi zauzeti stav maloga djeteta koje sjedi u krilu svoga oca ili majke. Dijete osjeća da je tako najsigurnije i najzaštićenije. Takav stav trebali bismo i mi zauzeti. Biti djeca Božja. E to je moj poziv, moj dar za druge. Kroz molitvu prije svega jačam sebe, a onda i druge. Život bez Boga i Crkve meni osobno bio bi prazan i pust. Mnogi su znali uperiti prst u mene i reći evo onog „crkvenjaka“, meni to nije smetalo već je to bio moj odabrani i pravi put, ne iz običaja već iz ljubavi. Znam kome vjerujem i tko je za mene Isus. Naša nebeska majka Marija uvijek mi je molitvena potpora u životu da bi drugima mogao biti svjetionik i putokaz na ovozemaljskom putovanju. Molitva koju prati iskrena vjera, može biti duhovni lijek za ozdravljenje od mržnje, osvete, duhovne sljepoće. Po molitvi Bog daje novu snagu u borbi protiv zla i grijeha u svijetu. Zato ja volim razgovarati s Bogom kroz molitvu, tražiti, pitati i slušati. To je ujedno poziv i svima da u ovo teško vrijeme današnjice kroz molitvu i zajedništvo budemo usko vezani za Crkvu.
Aktivan si na mnogim poljima života, ne samo župe, nego svog grada pa i šire. Vatrogasac, novinar, glazbenik, član Matice hrvatske, predsjednik dviju udruga – Svete Marte za očuvanje kulturne baštine i Obiteljskog kluba za promicanje kulture Života… Kad sve to stigneš?
Iskreno, ponekad se i ja to pitam, a i čudim se kad sve to uspijem posložiti. S obzirom na to da nisam oženjen možda je malo lakše uskladiti te obveze, no, napominjem – ako ima ljubavi sve se može. Ponekad je nešto teret, poneka obveza dosadna, posebno one vezane uz papirologiju koju sad sve udruge moraju voditi, ali sve se može kad se hoće. Mnoge su neprospavane noći, dani ispunjeni u jurnjavi, ali ne žalim za time, srce mi je ispunjeno radošću tako da mi ništa od svega navedenog ili nametnutog nije teško izvršiti. Tu su i tri web stranice koje uređujem i koje se redovito ažuriraju čitavu godinu. Već sam rekao – sve je lako i sve je moguće ostvariti ako imaš potporu obitelji, prijatelja, članova i članica udruga, župnika i drugih institucija.
Predstavi nam Udrugu sv. Marta. Zašto to ime?
Udruga “Sveta Marta” Zabok, osnovana je s ciljem promicanja kulture, starih zaboravljenih zanata, ljudskih prava, mira, svijesti o zajedništvu, zaštiti okoliša, solidarnosti te jačanja volonterizma. Podsjetivši se starih običaja, članice Udruge su, za početak, izrađivale papirnato cvijeće. Svoje djelovanje nastojale su proširiti te tako nastaju ručni radovi različitih tehnika (vezenje, štrikanje, slikanje, izrada adventskih vijenaca, jaslica…), a poniklih iz bogate zagorske tradicije. Pokrenuli smo Večer duhovnog pjesništva sv. Jelena koja se već održala drugu godinu za redom. Sudjelujemo na raznim kulturnim manifestacija u organizaciji grada Zaboka, prisutni smo na svim župnim proslavama blagdana, na raznim aktivnostima koje se organiziraju na području Krapinsko zagorske županije (Tjedan kulture Zabave i športa – Sveti Križ Začretje, Tjedan kajkavske kulture – Krapina, Zahvala jeseni – Klanjec, Zagorje u Rosesu – Sveti Križ Začretje, Branje koruze i lupitva – Gornja Stubica, 100 % Zagorsko u Zagrebu, Zagorski Gospodarski zbor – Krapina itd….), a po prvi puta smo se 2015. godine predstavili u Zagrebačkoj županiji na manifestaciji “Dragi naš Kaj” u Svetoj Nedelji. Naravno, tu su i naši redoviti susreti kao i kreativne radionice. Udruga broji 16-ak članica, a ima i počasnog člana, župnika Marijana Culjaka, koji je inicijator i osnivač Udruge. Zajednički cilj Udruge je oplemeniti Zagorje i promovirati, prije svega grad Zabok i župu Sv. Jelene Križarice. A zašto ime sv. Marta? Pa mislim da to ne treba posebno pojašnjavati, osim napomenuti da Ime Marta potječe iz aramejskoga i znači “gospodarica”. Zaštitnica je domaćica, kuharica, radnica, ugostitelja, sluškinja, pralja, umirućih, slikara i kipara pa mislim da je time sve rečeno.
Zašto Obiteljski klub? Kao jedan od osnivača znam da je cilj udruge promicati vrijednosti i dostojanstva ljudske osobe, života od začeća do prirodne smrti, no ponekad imam osjećaj da gubimo bitku za čovjeka i njegovo dostojanstvo?
Obitelj je prva škola života, ljubavi, molitve, učenja, žrtve; neizmjeran je Božji dar čovjeku. Obitelj je sakrament – Božja oporuka. Razarajući obitelj, čovjek razara svoj temelj, a bez temelja ni jedna građevina ne može opstati. Kad pogledamo kroz povijest obitelj je uvijek bila na meti raznih Heroda, moćnika i silnika zla. I zato baš Obiteljski klub. Osnivanje Obiteljskog kluba izazov je nama osnivačima u temelju kojega leži naša želja i spremnost da bližnjima budemo Šimuni Cirenci u ovom užurbanom vremenu u kojem “nemamo vremena” ni za sebe, a kamoli za drugoga, za bližnjega. Osnovni ciljevi našega rada i djelovanja usmjereni su ka promicanju kulture Života, zaštititi ljudskoga života od začeća do prirodne smrti s posebnim fokusom na obitelj kao kolijevku života koja je uvijek kroz povijest bila napadana, ali je unatoč svemu preživjela i nadživjela svoje neprijatelje. U kulturu Života svakako spada i promicanje te zaštita kulturne baštine, kulture u svoj svojoj kompleksnosti. Važno je to, jer kultura, kao i obitelj, doživljava krizu u kojoj kultura destrukcije, rušenja, desakraliziranja svodi kulturu na običnu karikaturu bez ikakvog transcedentnog temelja.
Kakvi su daljnji planovi Obiteljskog kluba?
Ciljeva i planova imamo mnogo i nema smisla ovdje ih sve nabrajati, jer svima njima isti je nazivnik, isti temelj, isti poziv, a to je činiti dobro, zajedničkim snagama učiniti svijet boljim, pravednijim, sretnijim, blagoslovljenijim…
Novinar si, voditelj programa na Radiju Zabok, dopisnik za više medija. Što misliš o činjenici da unatoč sve većem broju komunikacijskih sredstava, ljudi sve manje komuniciraju?
Nažalost živimo u vremenu kada nitko ne želi preuzeti odgovornost i kada svi samo pričaju o pravima. Važno je da se odvažimo i ohrabrimo u društvu preuzeti odgovornost te učiniti što je god moguće kako budućnost ne bi postala lice prijetnje, nego ispunjala mirom i radošću iščekivanja. Nismo stvoreni kako bismo bili pasivni promatrači, nego kako bismo postali sustvaratelji. Što mislim o tome već sam jednom napisao za naše glasilo Obitelj pa ću samo ponoviti: Sve više koristimo nove tehnološke mogućnosti… Mobiteli, tableti, laptopi, wi-fi mreže… ma na svakom koraku djeca, mladi, odrasli pa čak i starije generacije koriste se suvremenim sredstvima komunikacija. Ne mogu se ne prisjetiti svoga odrastanja i bezbrižnog igranja s vršnjacima i prijateljima: lovice, kauboji, igranje skrivača, nogomet, košarka i mogli bi nabrajati unedogled… a danas? Kakva je slika? Svatko u svom kutu sobe zadubljen u svoj ekran… kao neki robovi. Umjesto da razgovaramo sa članovima svoje obitelji, da otiđemo u prirodu, da se veselimo uspjesima, a u neuspjesima tješimo jedni druge… Što se mora dogoditi da shvatimo da čovjek živi od susreta! Živih susreta s konkretnim ljudima! Trebali bismo dati prednost čovjeku koji traži živu riječ, koji traži da se susretnemo licem u lice i razgovaramo. A, malo je potrebno da budemo sretni – osmijeh, pogled, topla riječ ili stisak ruke vredniji su od svakog virtualnog svijeta. Dopustimo si biti ljudi susreta, koji će stvarati prilike za susrete i obogaćivati druge i sebe kroz njih. To je moj vapaj, poziv i poruka svima.
Čitajući tvoje tekstove uočio sam jedan lajtmotiv koji neumorno ponavljaš – biti čovjek za druge. Uvjerio sam se – ti tako i živiš, uvijek spreman pomoći drugome, oprostiti, žrtvovati se za druge. To je tvoja velika odlika koju moram istaći bez da pretjerujem. Nije li to zamorno? Mislim – ne osjećaš li se ponekad “naivnom budalom” kad te netko izigra, kad ti na dobro uzvrati zlim, kad ti ne pokaže ni malo zahvalnosti?
Hvala vam na ovome i vjerujem da želite iskreni odgovor? Nije mi zamorno i nikad nisam požalio niti jednog trenutka. Bog mi u svakom trenutku pokazuje da se još više trebam darovati drugima, makar naišao i na nerazumijevanja, odbačenost i kako ste sami rekli da me se smatra “naivnom budalom” koja uvijek ima razumijevanja za druge. Kroz molitvu, redovito pohađanje svetih misa, ministriranje i sve ostale duhovne sadržaje ja pronalazim i crpim snagu da budem čovjek za druge i niti jednog trenutka ne žalim zbog toga unatoč i uvredama, odbacivanjima, pitanjima što je meni ovo trebalo. Samo ljubav, povjerenje i malo dobrog htjenja može usrećiti svakog čovjeka počevši od onog najmanjeg do onog najstarijeg, a dragi Bog neka svako moje dobro djelo upiše u dlan svoje ruke kako bi jednog dana kada dođem licem u lice pred Njega mogao čuti Njegove riječi “Uđi u radost Gospodara svoga”. Samo dobra djela su preduvjet ulaska u Nebesko kraljevstvo i to je temelj i smisao moga življenja, rada i djelovanja u ovom napaćenom svijetu u kojem trenutno živimo.
Za kraj ovog razgovora, na kojem ti zahvaljujem, volio bih da opišeš kako vidiš budućnost – svoju, društva? Znam da si neumorni optimist, ali budućnost, uz radosti nosi i strahove ? Koja je tvoja “metoda” za sretan i ispunjen život?
U svijetu smo kao Tijelo Kristovo. Svijetu smo mi danas ono što je Krist bio svijetu prije dvije tisuće godina – dakle, MILOST I LJUBAV – ali bez kompromisa s lažima. Ne pokušavajmo se “svidjeti svijetu” tako da činimo kompromise. Današnja Crkva, Tijelo Kristovo, treba odvažno ići u svijet i mijenjati ga ljubavlju i silom Duha Svetoga, a ne da svijet (svjetovnost) unosimo u Crkvu. Kao učenici Kristovi, trebali bismo biti najponizniji ljudi na svijetu – znamo da smo otkupljeni Njegovom Krvlju od svega propadljivoga, od naše tjelesnosti – i baš zato jer je tako visoka cijena plaćena, pozvani smo živjeti izdvojeno, sveto – BITI SVETI.