Ne, to nije normalno. Dnevno umire 12 i više hrvatskih branitelja!…Ministre Medved, odmah uvedite preventivne preglede niskodoznim CT uređajem za sve branitelje…
Malo je poznato da oni koji obole, a bili su hrvatski branitelji, u najvećem broju slučajeva prepušteni su sami sebi, odnosno svojim obiteljima…
Ratni ministar zdravstva prof. dr. sc. Andrija Hebrang pozvao je odgovorne da odmah organiziraju preventivne preglede niskodoznim CT uređajem za sve branitelje u najkraćem mogućem roku i prioritetno, jer po sadašnjoj dinamici preventivnih pregleda mnogi ih neće dočekati…
Naime, Ministarstvo hrvatskih branitelja, na čijem je čelu častan i uvažen ministar Tomo Medved, od 2017., poziva hrvatske branitelje na zdravstvene preglede, ali u odnosu na broj onih koji su branili i obranili hrvatsku državu to je – premalo. S tim pregledima moralo se početi mnogo, mnogo ranije, ali, da ti pamet stane, država je štedjela kod tih ljudi i na tome. (Samo u propalu brodogradnju je „utrpala“ oko 35 milijardi!) Svim braniteljima već je odavno trebala biti osigurana besplatna zdravstvena zaštita, njih je trebalo osloboditi participacije. U tome bi ih sigurno podržali i tzv. „antifašisti“, koji su, zajedno sa svojim obiteljima, sve do raspada Jugoslavije, imali i po tom pitanju sve besplatno, čak i odlazak u toplice ili na more!
Tada to nisu zvali privilegijom, već nečim posve normalnim, dok danas i za zdravstvene preglede za branitelje može se čuti da „branitelji žele biti nešto „posebno“, da hoće privilegije“.
A nije bila privilegija kad su odlazeći u hrvatski obrambeni Domovinski rat riskirali svoje živote, kad su na milost i nemilost ostavljali kod kuće svoje obitelji, kad su se umorni, jadni i bolesni, ali iznimno ponosni vratili, kad su ostali bez posla, iako su im obećavali sve i sva samo neka obrane Domovinu.
Dr. Hebrang podsjeća da je ratna medicina iznimno dobro funkcionirala i u najtežim uvjetima i da je smrtnost ranjenika bila vrlo malo. Jednom riječju, naši su liječnici, medicinske sestre, tehničari i vozači kola hitne pomoći i u nenormalnim uvjetima radili – čuda.
Tko im to sada prizna?
Smrtnost branitelja je svakim danom sve veća. Osobito stradavaju i to „kao pokošeni“ od malignih bolesti, između ostalih i karcinoma bronha.
Maligni tumori, ističe ratni ministar zdravstva, u hrvatskoj su populaciji drugi po uzroku smrtnosti, a među braniteljima – prvi.
Smrtnost populacije branitelja nadmašuje smrtnost u općoj populaciji, posebice u dobi od 50 godina. Po do sada objavljenim evidencijama, branitelji umiru prosječno s 50,9 godina, dok opća populacija živi znatno dulje i umire prosječno sa 76 godina.
Činjenica je, kako je svojedobno pisao i uvaženi branitelj Tomislav Čolak, da svake godine umire sve veći broj ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, pa ih je tako godine 2011. umrlo 2 354, 2015. godine 2 955, a 2017. godine čak 4 320 ili 12 na dan.
Te brojke vjerojatno su i veće, jer obitelji čak trećine branitelja nisu tražile vojni pokop, pa nisu zavedeni u statistiku – podsjeća Andrija Hebrang te dodaje da je do 6. rujna 2018. obavljeno tek 23.277 sistematskih pregleda branitelja i da ih velika većina nikada neće dočekati, a da je iznimni rizik među njima baš od karcinoma bronha kao posljedice kombinacije rizika pušenja i stresa.
Ratni ministar također predlaže da se umjesto u bolnicama preventivni pregledi branitelja premjeste tamo gdje im je i mjesto, u primarnu zdravstvenu zaštitu, jer će tada doći na red mnogo više ljudi, a time će biti spašeno i mnogo više života.
Malo je poznato da oni koji obole, a bili su hrvatski branitelji, u najvećem broju slučajeva prepušteni su sami sebi, odnosno svojim obiteljima. I tako bolesni često moraju još pomagati i svoju (nezaposlenu) djecu, gledati kako se svakodnevno zapošljavaju politički i ini uhljebi, kako se djeca tajkuna (svaka čast iznimkama) liječe po privatnim klinikama, itd. i tako redom.
Kod nas su zbrinuti stradalnici Domovinskog rata, ali ni po toj osnovi još nije kako treba, jer ima branitelja koji su stradali, a vode se kao da i nisu.
Svaka općina i županija, da je htjela, već je odavno mogla i morala riješiti probleme ljudi s njihova područja koji su branili Domovinu, ne pitajući za cijenu, Ali, ne. Većina tih institucija taj problem prepušta državi, ili kako je svojedobno navodno rekao jedan od bivših gradonačelnika Koprivnice – neka idu tražiti pomoć od onih tko ih je i poslao u rat!
Pojedincima danas ne odgovara što na papiru ima “previše“ branitelja, a nama pak što ima daleko više onih koji su mogli, a nisu kad je trebalo uzeti oružje u ruke, a sada se njihova imena, na naš užas, izgovaraju s iznimnim štovanjem!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Domovinski rat je bio obrambeno-osloboditeljski rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista u Hrvatskoj, BiH, JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima, a od kolovoza 1991. prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=Tkt9kE79stI&t=6s