Sveti Anto među Albancima

Još nije ni počelo Trinaest utoraka sv. Ante, a u njegovom svetištu iznad gradića Ljača (alb. Laç), 50-tak km sjeverno od Tirane, već u rane jutarnje sate, jednog običnog utorka, slijevaju se katolički i nekatolički vjernici iz Albanije i okolnih zemalja, što je lako prepoznatljivo prije svega po automobilskim registracijama

0

 

Još nije ni počelo Trinaest utoraka sv. Ante, a u njegovom svetištu iznad gradića Ljača (alb. Laç), 50-tak km sjeverno od Tirane, već u rane jutarnje sate, jednog običnog utorka, slijevaju se katolički i nekatolički vjernici iz Albanije i okolnih zemalja, što je lako prepoznatljivo prije svega po automobilskim registracijama

Pored toga, svi oni svojom odjećom, molitvom i pričom rado naglase svoju vjeroispovijest, svjetonazore i razloge dolaska u ovo svetište. Ništa čudno! Na ovom tragu učeni franjevački povjesničar Provincije svetog Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Donat Fabijanić u svojoj knjizi iz 1863./64. godine Povijest Male braće u Dalmaciji i Bosni od osnutka do današnjih dana piše da su se i tada u svetištu Ljač-Sebaste pored kršćana rado okupljali i brojni muslimani kako bi proslavili svetkovinu sv. Ante.

Specifičnost ovog Svetišta je da se vjernici okupljaju u njemu kroz cijelu godinu i to svakog utorka, a ako baš ne mogu doći utorkom zbog posla ili drugih obveza, onda svoj zavjet namiruju subotom. Stoga ne čudi činjenica da se svakog utorka slave dvije svete mise, dok je nedjeljom samo jedna. A kad počnu pobožnosti Trinaest utoraka sv. Anti, nedjeljom se i dalje slavi samo jedna sv. misa, dok ih utorkom bude čak pet! Ovih utoraka dan započinje molitvom krunice u 6.30 sati, dok istovremeno svećenici sjedaju u ispovjedaonice te ispovijedaju punih dvanaest sati, uz kratke pauze za odmor ili ručak. Životopisac svetoga Ante zapisao je da je za života tražio od vjernika prvo da obave skrušenu svetu ispovijed, kako bi pokajani i s Bogom izmireni mogli pristupiti pred njega i moliti ga za milosti. Toga se očigledno drže hodočasnici ovog Svetišta.

Zahvaljujući prvim franjevcima misionarima, samo devet godina poslije Svečeve smrti, 1240. godine, u Albaniji se štuje svetoga Antu i obavljaju njegove pobožnosti. Dostupni dokumenti iz 1239. godine govore o franjevačkom samostanu na planini Sebasti kao o najsvetijem mjestu među Albancima. Po ovoj se planini još uvijek, ali rjeđe, naziva i Svetište. Danas je ustaljen naziv „Kisha e Shna Ndout” – crkva sv. Ante.

Pored ovog Svetišta – crkvice sv. Ante – na Sebasti je još starije štovanje sv. Blaža, biskupa i mučenika, čija se spilja nalazi ispod svetišta. Albanska tradicija kaže da je sv. Blaž kao biskup stolovao u utvrđenom gradu Sebasti, čije se ruševine i danas nalaze nedaleko od Svetišta. Kako je bio prognan iz grada, nastanio se u obližnjoj spilji u kojoj su ga pogani uhvatili i 3. veljače mučili do smrti. Franjevci su čuvari ovog Svetišta i spilje, katoličke vjere među Albancima, kao i promicatelji albanske kulture.

Obnova svetišta

Kroničari bilježe da se nakon pada komunističkog režima Envera Hoxhe na prvoj proslavi svetog Ante (1991.), na uočnici i na sam dan, okupilo oko 300 000 hodočasnika. Današnje brojke se stalno vrte oko jednog milijuna. Za naša hodočasnička mjesta to je gotovo nevjerojatna brojka. Kad se pogleda cijela infrastruktura oko svetišta, parkinzi, pristupni putovi i sl., još sam uvjereniji da je to pretjerana brojka. No, ako se zadržite malo dulje u svetištu, vidjet ćete da je ovdje prisutan jedan sasvim drukčiji oblik hodočašćenja negoli po našim bosansko-hercegovačkim svetištima. Nećete dugo moći gledati jedno te isto lice. Naime, pored određenog broja vjernika koji se u sklopu svojih zavjeta ispovjede i prisustvuju svetoj misi, najveći je broj njih „u kružnom hodočašću”.

Već od samog Ljača, koji je od svetišta udaljen 3 do 4 km, cestom ćete naići na mnoštvo trgovaca, prije svega svijećama koje hodočasnici kupuju i pale na za to pripravljena mjesta. To im je prva postaja i nalazi se na samom ulazu u Svetište. Tu ostaju koji trenutak u osobnoj molitvi te se zatim upute do druge postaje – kipa sv. Ante koji se nalazi na platou ispred crkve. Treća postaja je zavjetna crkvica na čijem nutarnjem zidu možete vidjeti ispisana imena ili kratke molitve hodočasnika. Četvrta postaja je pećina sv. Blaža koja se nalazi, kako već rekoh, nešto ispod svetišta i do koje vodi lijepo urađeno široko stubište. Od sv. Blaža vjernici se ponovno spuštaju prema Ljaču i vraćaju svojim domovima. Zahvaljujući baš ovakvom kružnom hodočašću rijetko kad dolazi do blokade prohodnosti hodočasničkih putova. S ovakvim načinom hodočašćenja – može se reći – postoji mogućnost za ovako velik broj posjetitelja. Zanimljiv je podatak da većina hodočasnika dolazi samoinicijativno, bez ikakvih turističkih ili grupnih organizacija!

Vozeći se nedavno prema Svetištu, pred samim ulazom u Ljač, prelazimo željezničku prugu na kojoj je klasična mehanička rampa stalno podignuta i pred kojom se vožnja usporava samo radi sigurnog prijelaza od rupa, a ne radi vlaka, koji bi eventualno mogao naići, jer je poznato da su albanske željeznice u više negoli katastrofalnom stanju. Putnički vlak ide s juga ne sjever zemlje i obratno samo jednom dnevno. Njegova brzina je takva da stanovništvo ni ne pomišlja putovati vlakom od grada do grada nego to radije čine autobusom. No, i takva željeznica kakva je, kako mi reče domaći fratar, za trinaest utoraka svetom Anti poveća broj svojih linija jer im je isplativo zbog mnoštva hodočasnika.

Zašto vjernici hrle sv. Anti?

Poznato je koliko je ovaj Svetac popularan u svijetu, prvenstveno zbog uslišanih molitava. Isto tako je i ovdje. Za vrijeme gore spomenutog komunističkog diktatora, koji je svojevremeno i službeno Albaniju proglasio prvom ateističkom državom na svijetu, ni svetište na Sebasti nije ostalo pošteđeno stradanja. Godine 1967. potpuno su sravnjeni sa zemljom Svetište sv. Ante i spilja sv. Blaža. Zatim je ovo mjesto Diktator proglasio „vojnom zonom”, naselio vojnicima i ogradio, kako vjernici ne bi mogli hodočastiti. Oni su se ipak snalazili kako su znali i umjeli, posebno za utorke sv. Ante i na sam dan. Priča tako jedna žena, sada već baka, kako joj je sv. Anto u Ljaču jedino hodočasničko mjesto u koje već desetljećima dolazi i zahvaljuje Bogu za milost koju je dobila. Naime, u braku je rodila pet kćeri, a sina nigdje na vidiku! A albanski mentalitet je sličan našemu bosanskom – „sin je sin!” Čula je u razgovoru sa ženama kako bi bilo dobro da se zavjetuje sv. Anti za muško dijete, tako što će uoči njegove svetkovine hodočastiti na njegovo brdo iznad grada, tu prenoćiti i određene molitve izmoliti. Bilo je to 80-ih godina prošlog stoljeća dok su brdo čuvali vojnici i dok je hodočasnicima prijetila smrtna kazna za prilaz brdu. No, u okrilju noći ona se s još nekoliko susjeda popela na brdo, tu probdjela cijelu noć u molitvi, a kako reče, nisu bile jedine, bilo je tu još naroda u skupinama. I što se dogodilo? Nakon godinu dana, za svetog Antu, rodila je sina! Otada – reče – nikad ne propušta noćno bdijenje pred sv. Antu i samu danjsku proslavu.

Jedan drugi slučaj dogodio se 2012. godine. Kako čitamo u Franjevačkoj knjizi čudesnih događaja u Svetištu, te je godine Martin (podaci poznati upravitelju Svetišta) dobio dijete. Bila je to velika radost. Ali, poslije malo vremena liječnici su ustanovili da dijete ima rupu u srcu. Za sam operacijski zahvat koji se tada radio u SAD-u, nakon liječničkih konzultacija, obitelj je ustanovila da je preskup. No, majka se nije dala obeshrabriti. Otputovala je s djetetom u Ameriku, realno bez ikakve nade. Nije imala ništa drugo osim čvrste vjere da će sve ispasti dobro, jer nije prikupila ništa novca. Istovremeno Martin hodočasti u svetište sv. Ante u Ljaču. Cijelu je noć prespavao vani pored Svetišta, iako je bilo kišno i hladno vrijeme. Nakon dva dana zove ga brat i obavještava da će biti operacija, jer su doktori obećali da će dijete besplatno operirati i pružiti mu svu potrebitu skrb. To se i dogodilo! Martin za ovu milost zahvaljuje svetomu Anti.

Zanimljiv je i ovaj slučaj čudesnoga ozdravljenja, po zagovoru svetog Ante, iz 2016. godine. Naime, Manjola je kćer koja je mnogo voljela svoga oca koji je imao teških zdravstvenih problema sa srcem i koji je čekao operaciju u Italiji. Čula je da je dobro otići sv. Anti u Ljač. Prije očeve operacije – koja se nije ni dogodila – došla je u Svetište sv. Ante u Ljaču s darom u rukama, jednim janjetom, molila je i zavjetovala se sv. Anti. Rektoru svetišta je ispričala svoju muku, a on joj je obećao moliti za njezina oca. Poslije tri tjedna, jednog utorka u čast sv. Anti, ponovno je došla u svetište, isto tako plačući je razgovarala s rektorom Svetišta, ali ovaj put od radosti. Ispričala je upravitelju svetišta što se sve u međuvremenu dogodilo. Naime, njezin otac, koji je čekao na operaciju, uopće nije imao operacije. Liječnici su prilikom obavljanja posljednjih pretrage ustanovili da uopće nema više onih zdravstvenih problema zbog kojih je trebao biti operiran. Ni sami liječnici nisu znali dati neko logično objašnjenje.

Zanimljiv je i podatak da su Diktatorovi vojnici napustili ovo svetište prije pada komunizma. Naime, od samog njihovog naseljavanja svi oni koji su boravili na brdu imali su zdravstvenih problema. Da bi se pred narodom opravdali govorili su da je gore na brdu zrak zatrovan, u što naravno nitko nije povjerovao, jer su tu, do samo prije koji dan živjeli fratri stotinama godina. Zemaljski su vojnici otišli zajedno sa svojim Diktatorom u povijesnu ropotarnicu, vratili su se fratri.

Komunizam je preživjela samo jedna mala grupa njih – u cijeloj Albaniji svega devet svećenika i jedan brat laik. Danas imaju i mnogo više podmlatka, koji sada nastavlja gdje su oni stali!

 

Autor: fra Marko Ešegović

Izvor: Kalendar sv. Ante (2018.)
Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.