Prema stvarnim komunističkim i partizanskim revolucionarima, spremnim na svaku žrtvu za svoju ideju, bez obzira je li riječ o Radi Končaru, Nadi Dimić ili sestrama Baković, iako sam antikomunist, osjećam poštovanje. Prema njihovim današnjim salonskim apologetima, bez obzira je li riječ o konjunkturnim povjesničarima ili „subverzivnim“ aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija, osjećam samo prezir.
Znate, samo je ovdje moguće biti u isto vrijeme titoist, euroatlantist, liberal, rotarijanac, sljedbenik „rodne ideologije“, tražiti progon tzv. homofoba i šepuriti se u povorci na „Gay Prideu“ ispod duginih boja i srpa i čekića pod kojim je jugoslavenski komunizam, među ostalim, demonizirao i homoseksualnost te zabludjele drugove homoseksualce kažnjavao različitim partijskim kaznama.
Samo je ovdje moguće hiniti intelektualnu „subverziju“ i lamentirati protiv neoliberalne ideologije i zapadnog imperijalizma, slušati ocvale veterane europske marksističke misli i kokainske filozofe te „rušiti“ kapitalizam sjedenjem u prvom redu partera s „fensi“ predstavnikom „hrvatskoga“ krupnog kapitala, a sve to pod financijskim pokroviteljstvom ministrice kulture iz stranke na čelu koje je političarka koja sebe vidi hrvatskom avangardom „slobodnog svijeta“ oslonjenog na bespilotne i ostale letjelice Nato-pakta.
To su po mome sudu za mlađi naraštaj i budućnost ključni problemi tranzicije titoističkog i komunističkog nasljeđa u našem društvu, važniji i od same rasprave o naravi Drugoga svjetskog rata i njegovih sudionika na hrvatskom prostoru. Kada bi Vladimir Bakarić, Rade Končar, sestre Baković i Alija Sirotanović vidjeli tu subverzivnu družinu licemjera i lobotomijskih teoretičara sa zagrebačke špice i iz kafića oko kina „Europa“, razočarano bi se okrenuli u grobu.
dr. Zlatko Hasanbegović