(VIDEO) 30. travnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Bosanska Posavina) – brojna stratišta Hrvata potvrđuju mali ‘bosanskoposavski Bleiburg’

Žrtve Burića štale u Garevcu pouzdano dokazuju postojanje posavskog Bleiburga. O tim događajima i tragediji Hrvata Bosanske Posavine piše u Marko Babić u knjizi „Bosanskoposavski Bleiburg: žrtve Burića Štale u Garevcu“. Od 545 ubijenih zarobljenih vojnika (od toga 76 izvedenih iz bolnice u Prudu), čak 246 ubijenih je Hrvata iz sela Garevac pokraj Modriče.

Marko Babić, Bosanskoposavski Bleiburg : žrtve Burića Štale u Garevcu, Vidovice – Zagreb, 2005.

Izvor: hazud.hr

Do travnja 1945. i ulaska partizana u Bosansku Posavinu, te partizanskih pokolja, Hrvati Bosanske Posavine konstantno su stradavali i bili ubijani od četnika u razdoblju od 1941.-1945. godine.

Brojni zločini četnika obilježili su život Hrvata Bosanske Posavine u II. svjetskom ratu od samog početka u travnju 1941. i pokolja u Derventi, a još veću tragediju hrvatski narod tog kraja doživio je dolaskom partizana koji su počinili brojne pokolje nad civilima i zarobljenicima ovog hrvatskog kraja. Kada su u travnju 1945. partizani ušli u Bosansku Posavinu, počeli su masovni zločini nad Hrvatima ovog kraja.

Derventa i pokolji četnika još u travnju 1941. godine

Tako već tijekom travanjskog rata 1941. Bosanska Posavina je imala svoje žrtve. Poglavito je stradala Derventa i njezina okolica. Srpski su vojnici 12. travnja 1941. umorili: Peju Matijavića, Jozu Krijana, Niku Principa, Jozu Kljajića, Matu Glavaša, Iliju Kozinu, te Anđu Sušić i njezinu šestogodišnju kći Anicu. Sutradan, 13. travnja 1941., četnici su ubili: Blaža Kovačevića, Stipu Zirduma, Luciju Koljan i njezinu majku Mariju, ženu Jakova Miloša iz Dervente, Šimu Markanovića i Anku Orozović. Jelku Ravlić četnici su smrtno ranili: umrla je nakon što je bespomoćna iskrvarila. Dva dana prije, 11. travnja 1941., srpski kapetan Marušić strpao je u zatvor u Derventi sedmoricu Hrvata, koje su četnici sutradan pobili. Računa se da je u danima nakon proglašenja NDH, u Derventi i njezinoj okolici od srbočetnika stradalo najmanje dvadesetpetero Hrvata, uglavnom civila.

Brojna pustošenja četnika i partizana u Bosanskoj Posavini ostala su nezabilježena, jer se o tim pokoljima nije smjelo, pod prijetnjom zatvora, govoriti čak 45 godina. Žrtve – Hrvati – morali su šutjeti.

Zločini četnika i partizana u Odžaku i okolici

Dokumentarni film Marija Raguža „Odžak – Pouka povijesti“ govori o zločinima četnika i partizana nad Hrvatima Bosanske Posavine. Film je gledatelje ostavio bez daha. Kroz svjedočanstva preživjelih, film govori o stradanju Hrvata odžačko-modričkog kraja koncem II. svjetskog rata.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=gw987NIlvqk

Bosanski Šamac, Hasićani i Tišina

Prošlost hrvatskog naroda općine Bosanski Šamac iznimno je duga i bogata događajima, ali mnogi od tih događaja, sve do današnjih dana, ostali su obavijeni velom tajni.

Jedan od tih, za sudbinu hrvatskoga naroda bosanskošamačke općine iznimno važnih događaja, zbio se krajem Drugog svjetskog rata, na Uskrs 1945. godine. Krvavi uskršnji događaj o kojemu se desetljećima nije smjelo pričati, kojega nije bilo preporučljivo čak ni spominjati, a još manje ga proučavati ili istraživati.

Mlađi čitatelji zasigurno će se pitati zašto se o tom događaju nije smjelo pričati, zašto ga se nije smjelo proučavati ili istraživati?, piše hasicani.com.

U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, komunistički režim činio je sve da se četnički zločini počinjeni nad Hrvatima što više prikriju i umanje, što je i razumljivo kada se zna da su na čelu tog represivnog sistema bili uglavnom isti ljudi koji su zločin i počinili.

Prikrivanje i umanjivanje četničkih zločina najefikasnije se provodilo metodom „brisanja prošlosti“. Na sve se načine nastojalo iz pamćenja hrvatskog naroda izbrisati prošlost, pa čak i samo sjećanje na nju – a sve zato da bi se jednoga dana, u “nekim boljim vremenima” što lakše i bezbolnije nastavilo tamo gdje se, u jednom trenutku povijesti, stalo.

A ta vremena su, svjedoci smo, gotovo pola stoljeća kasnije i došla.

Zločin koji je nad hrvatskim narodom bosanskošamačke općine izvršen na Uskrs 1992. godine, bio je samo repriza zločina počinjenog na Uskrs 1945. godine!

Četnički napadi na hrvatska sela općine Bosanskog Šamca u razdoblju 1941.-1945. bili su skoro svakodnevni, a jedan od najsnažnijih izveden je dana 4. siječnja.1945. godine. Sela su napadnuta iz više pravaca, a glavnina udara bila je na Gornji Hasić, iz pravca Kruškovog Polja. Napad na Donji Hasić i Hrvatsku Tišinu izveden je iz pravca srpskih sela Crkvine i Škarića (slučajno ili ne, istom taktikom se poslužilo i u nedavnom ratu, 1992. godine. Povijest se ponavlja!).

Napad je od strane branitelja dočekan spremno i organizirano, u cjelini je razbijen i odbijen, nakon čega su se četnici, uz velike gubitke u ljudstvu, povukli i primirili. Barem na neko vrijeme.

Točnije, sve do Uskrsa 1945. godine.

Nakon što su sredinom travnja 1945. zauzele Hasiće i Tišinu, združene partizanske i četničke jedinice sve snage su preusmjerile na grad Bosanski Šamac. Kada je postalo jasno da ista sudbina koju su doživjeli Hasići i Tišina očekuje i Šamac, izbjeglo stanovništvo spas je potražilo u selu Prudu.

Garevac i Burića Štale – masovno ubijanje i klanje 545 zarobljenih vojnika NDH

Borbe za Prud trajale su još tjednima, a njegovim padom uslijedilo je još jedno, ovaj put još veće krvoproliće: mnogi Hrvati, uglavnom civili koji su se dotad sklanjali po podrumima kuća i koji ni na koji način nisu sudjelovali u borbama, zaklani su ili strijeljani bez ikakvog suda ili osude, a najveći “zločin” im je bio taj što su Hrvati.

Glavno stratište za likvidaciju bila je bara Starača u Prudu, gdje je noževima, sjekirama, maljevima i čekićima ubijeno više desetina Hasićana. U Prudu su ubijene stotine civila i zarobljenih vojnika.

Na posavskom ratištu 1945. predalo se partizanima 628 vojnika NDH. Nakon predaje oni su zatvoreni u Burića štalu u Garevcu iz koje je izvedeno i masakrirano 545 zarobljenih vojnika. O toj hrvatskoj tragediji i partizanskim zločinima u Garevcu do sada se vrlo malo pisalo. U knjizi  „Bosanskoposavski Bleiburg“ taj dio temelji se na svjedočenju Marka Marića, koji je preživio pokolj zatočenika u Burića štali. Analizira se tematska literatura o II. svjetskom ratu i poraću i zaključuje da je ona, glede Bosanske Posavine, manjkava i nepouzdana.

Ovaj dan pokolja obilježava se u selu Garevac kod Modriče. Ubojstvo 545 zarobljenih vojnika, među kojima je bilo i 76 ranjenika i bolničara iz bolnice u Prudu. Od tog broja, iz samog Garevca bilo je 246 ubijenih. Nakon predaje 628 hrvatskih vojnika partizanima, uz obećanje da će im biti pravedno suđeno, oni su bili zatočeni u Burića štali u Garevcu od 23. do 28. svibnja 1945. godine. Međutim, umjesto bilo kakvog suda, odatle su u skupinama odvođeni u obližnje šume gdje su na okrutan način ubijani i potom bacani u rijeku Bosnu…

Masakriranje ranjenika u Prudu i zarobljene vojske zatočene u Burića štali jedna je od najvećih zločina II. svjetskog rata uopće. Knjiga je istodobno prinos Posavskom žrtvoslovu II. svjetskoga rata i poraća. Ona donosi statističke podatke o broju žrtava za 178 posavskih naselja, sadrži statistički pregled za 10.111 hrvatskih žrtava po posavskim župama, ali utvrđeni broj žrtava nije konačan.

Žrtve Burića štale u Garevcu pouzdano dokazuju postojanje posavskog Bleiburga.