Antun Šojat: Pogled s terase

 Kuća u Boki, 1948.

Drevno pomorsko naselje Prčanj pruža se obalom kotorskog zaljeva pod šumovitim padinama Vrmca nizovima bijelih kamenih kuća koje nas s dobrotske obale podsjećaju na biserne niske negdašnjih prčanjskih gospođa. Svima nam je znano da su ime Prčanja svijetom pronijeli slavni jedrenjaci pod zapovjedništvom prčanjskih kapetana, no manje je poznato tko su tvorci njegovih »lica« – prčanjskih krajolika, koji još i danas putuju svijetom svjedočeći o ljepoti toga, danas u mnogo čemu devastiranoga, primorskog mjesta. Posjećujući muzeje i galerije, privatne zbirke i prijatelje diljem svijeta, s vremena na vrijeme osmjehne mi se s nekog zida do sada neviđeni prikaz prčanjskih kuća, kamenog mandraća, bujnog đardina ili samo osamljenog čempresa, držeći me u uvjerenju da je ljepota moga bokeljskog zavičaja razasuta cijelim svijetom.

Tijekom duge povijesti toga slikovitoga bokeljskog mjesta, pretežno barokne arhitekture, mnogi su se članovi bokeljskih građanskih obitelji okušali u prenošenju lika i duha mjesta na papir ili platno. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nekoliko članova prčanjske obitelji Verona, nastanjenih u Rumunjskoj, bavilo se slikarstvom: Nikola Enriko (1862–1938), Ida (1865–1925), Artur (1867–1946) i Paul (1897–1966). Među njima posebno treba istaknuti Artura Veronu, značajnoga rumunjskog slikara, koji je, posjećujući sestru Idu, boravio u djedovskoj kući u Prčanju, vili »Tebaide«, te ondje stvarao vrijedna djela. I znatno mlađi bokeljski slikari Mario Maskareli (1918–1996), Slobodan Vuličević (1927) i Tomislav Ciko (1930–1982) stjecajem okolnosti nisu rođeni u Prčanju, a i poslije ih je djelovanje odvelo u druge sredine, no u njihovim je djelima neosporno nadahnuće zavičajem.

Prčanj iz vremena Šojatova djetinjstva, oko 1920.

U Prčanju su pak boravili mnogi hrvatski slikari te, nadahnuti bokeljskim pejzažom i arhitekturom, stvarali značajna djela. Među inima Branko Šenoa (1879–1939) ovjekovječio je prčanjske kuće, Sonja Kovačić-Tajčević (1894–1968) ponte, more i mandraće, Nevenka Đorđević (1899–1975) stare đardine s palmama, Milan Berbuč (1920–1995) i Vesna Sokolić (1924) palače i baštine, dok su Cata Dujšin-Ribar (1897–1994) i Đurđena Zaluški (1928– 2008) slikale kamene vrleti nad Dobrotom.

Antun Šojat – slikar Boke

No prvi akademski slikar koji je rođen u Prčanju, a uz to kontinuirano u njemu boravio i posvetio tom mjestu i Boki gotovo cijeli svoj bogati likovni opus, jest Antun Šojat (1911–1974). Njegovu su ljubav prema rodnom mjestu i likovnu opredijeljenost dijelile supruga i kći, akademske slikarice Melita Bošnjak i Vesna Šojat.

Melita Bošnjak (1917) nam je pokazala koliko može zavoljeti Prčanj i odati se s užitkom bokeljskim motivima netko čiji su korijeni daleko od Boke i tko je odrastao u posve drugačijem pejzažu. Iako je prvi kontakt s moćnim bokeljskim kamenim amfiteatrom bio za nju težak, hrabra se slikarica nije dala zaplašiti, već je istinski doživljene bokeljske motive na velika vrata uvela u svoj opus te nas obogatila nezaboravnim djelima. Melitina ulja i gvaševi konglomerata prčanjskih kuća i magazina, baština i mandraća te mrtvih priroda s predmetima iz obiteljske kuće Šojatovih, sezanistički modulirani, zrače snažnom individualnošću i modernošću doživljaja.

Vesna Šojat (1945) baštini od roditelja ljubav prema Prčanju i Boki, no, iako je ostala u istoj profesiji, nije poklekla utjecaju snažnih osobnosti roditelja-slikara, već nalazi osobni likovni izraz. U strukturalističkom duhu slika bokeljski kamen, koji od djetinjstva promatra s terase očeve kuće na Prčanju: dobrotska stjenovita brda, zidine i bedeme Kotora, te od njihovih fragmenata stvara zasebne svjetove. Svjetove samoće koji dodiruju samu srž naše egzistencije.

Hrvatski slikar Antun Šojat, najkompletniji slikar Boke, podignuo je svom zavičaju vječiti spomenik ostavljajući iza sebe cjelovit likovni opus ispisan ljubavlju i čežnjom prema rodnoj grudi. Rođen je 6. listopada 1911. u Prčanju u imućnoj građanskoj obitelji. U rodnom mjestu pohađa osnovnu školu, a gimnaziju u Kotoru, Visokom, Mostaru i Sarajevu. Izbivanje iz rodnog Prčanja teško je podnosio. Pohađajući sjemenišnu gimnaziju u Kotoru začela se nostalgija za obiteljskim domom i rodnim mjestom. Sa suprotne obale zaljeva osamljen je fiksirao pogledom Prčanj i rodnu kuću. Odlazeći dalje u nove sredine, Prčanj je nestao iz Antunova vidokruga ali nostalgija ne – bivala je sve jača. Veliku su mu sreću pričinjavali blagdani i školski praznici koje je provodio u Boki. U dobi od devetnaest godina pomaže slikaru Milu Milunoviću, koji u prčanjskoj župnoj crkvi slika fresku Blažena Ozana, po narudžbi župnika don Nika Lukovića. No Antun je zasigurno upoznao Milunovića znatno prije, 1923. godine, kada ugledni slikar u krstionici župne crkve Rođenja Marijina slika freske Krštenje u Jordanu i Sveti Sebastijan donacijom Jelke i Milana Šojata, Antunovih roditelja. Neprijeporno je da je poznanstvo s Milunovićem bilo presudno za Šojatovu potonju odluku u odabiru profesije. Nakon mature započinje, po želji roditelja, studij prava u Beogradu, no sav je interes usmjeravao na slikarstvo. Milunović ga uvodi u krug slikara pa Šojat provodi vrijeme u društvu umjetnika te pohađajući večernje tečaje akta kod profesora Ive Šeremeta i Petra Dobrovića. Na jesen 1934. seli se u Zagreb, gdje se, nakon odsluženog vojnog roka, 1935. upisuje na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt. Diplomirao je 1939. u klasi profesora Marina Tartaglie. Tijekom studija zbližuje se s kolegicom iz klase, Zagrepčankom Melitom Bošnjak, koja će mu poslije postati suprugom. Antun Šojat je živio i stvarao u tišini svog osamljenog svijeta. Slikao je intenzivno. Uz to je između 1948. i 1970. radio kao profesor likovnog odgoja na zagrebačkim srednjim školama. Nije puno izlagao, niti mu je do toga bilo osobito stalo. Prvi put je samostalno izlagao 1960, no nije se čak ni pojavio na otvorenju svoje izložbe.

 Pejzaž, 1935.

Na ranim Šojatovim djelima vidljiv je utjecaj Milunovića kao i tradicije mediteranskog slikarstva od Vidovića do Tartaglie. No autor je razvio svoje osobno slikarstvo: između tradicije i modernosti. Šojatovo je slikarstvo, kako navodi Maja Vetrih u njegovoj monografiji, slikarstvo lirskog intimizma s elementima ekspresije, između blagog protesta i tihe melankolije. Od sredine pedesetih godina, nakon boravka u Parizu, u Šojatove slike ulazi »geometrija« (Mali morski pas), a kasnija preobrazba rezultira, po G. Gamulinu, intimističkim slikarstvom moćnih ritmova (Bijela vaza, Prozor s golubovima). Preko mnogobrojnih prikaza kuća – svojeg opsesivnog motiva, a čije je predloške slikar promatrao s terase roditeljske kuće (Kuće u sumraku, Stare kuće u Boki…) postigao je Šojat koherentnost cjelovitosti, te nas je iznenada, na pragu umjetničke zrelosti, prerano napustio. Prema T. Maroeviću Šojat je ljubavlju i čežnjom, sabranošću i toplinom ostvario opus znakovite redukcije, u kojem spaja neposrednost pristupa s talozima »dugog trajanja«, a slojevitu fakturu zaokružuje, »kloazonira« čvrstim grafizmima. Uz Šimunovića i Glihu, R. Ivančević ga svrstava u najizrazitije individualnosti simboličkog naboja u poslijeratnom hrvatskom slikarstvu, te navodi da tu neformalnu grupu Trojice veže odsutnost sličnosti i strast dosljedne osobnosti.

Prčanj u opusu Antuna Šojata

Antun Šojat je redovito svakog ljeta boravio u rodnom Prčanju, slikajući bokeljske pejzaže, pretežno poglede s terase rodne kuće. Često je odlazio slikati u bokeljskom selu Krtolama, našavši u kamenim ribarskim kućama toga pitoresknog naselja snažan likovni motiv. Nesumnjivo su najčešći motivi Šojatovih »plavih svjetova« zidine grada Kotora, otok mrtvih – otok sv. Jurja pred Perastom, svjetionik u Verigama i posebno prčanjske kuće. Samotne kuće s njegovih slika, puste, zbijene podno brda, u večernjem sumraku, svjedoče o slikarovoj snažnoj melankoliji uzrokovanoj doživljajem bokeljskog pejzaža kao i nesretnim djetinjstvom, punim žudnje za obitelji i zavičajem. Šojat je nosio u sebi svu nesreću naših egzistencija. Tugu svemira. Danas ju nalazimo na njegovim slikama. Kuće s njegovih slika živa su stvorenja, to su neka tajanstvena bokeljska bića iz čijih se grla (vrata) šire krikovi dok im oči (prozori) vape k nebu. No Šojat nije slikao realni pejzaž, viđene slike transformirala je njegova jaka ličnost i osobni likovni doživljaj ili: njegove su slike emocionalni doživljaj svijeta koji ga je okruživao. Zato danas kuće na mnogim njegovim slikama ne prepoznajemo oblikom i ne uspijevamo ih locirati. Ni nazivi slika (Stare kuće, Kuće uz more, Kuće u Boki…) u tome nam ne pomažu. Preostaje intuicija i duh kuće prenesene na platno. Stoga onaj tko poznaje duše zavičajnih kuća zna da nas sa Šojatovih platna promatraju kuće Prčanja, od Glavatog pa do Jozinovića. U prilog tomu da su na mnogim Šojatovim slikama prikazane upravo prčanjske kuće govori činjenica o umjetnikovoj ukorijenjenosti i privrženosti rodnom mjestu, a analizirajući sadržaje slika nameće nam se oblik brda koja se na njegovim slikama uzdižu nad grupacijama kuća. Iako je jasno da je riječ o preobrazbi realnog pejzaža, tj. slikarovom subjektivnom doživljaju, ipak nas ona znatno više podsjećaju na šumoviti Vrmac nad Prčanjom, a ne prenose ni oblik ni doživljaj surovih kamenih vrleti nad susjednom Dobrotom.

Iz Boke (Prčanj), 1959.

Posebnu skupinu njegovih slika čine one s motivom kuća koje je promatrao s terase obiteljske kuće. Prva je poznata Šojatova slika s prčanjskim motivom Rodna kuća iz 1933, ulje na lesonitu nedavno pronađeno u slikarovoj ostavštini. Potom slijedi malo ulje na dasci Prčanj iz 1934. u nepoznatom vlasništvu, nastalo pod vidljivim Milunovićevim utjecajem. Na platnu Pejzaž iz 1935. iz Moderne galerije u Zagrebu, umjetnik je naslikao suncem okupane prčanjske kuće – pogled koji se pruža s njegove terase prema Veronićima. Na slici Kuća u Boki iz 1948. u tamnomodrim tonovima, svojstvenim Šojatovoj paleti, jedna osamljena kamena kuća s mračnim prozorima sa strahom dočekuje sumrak. U nju je autor utkao cjelovitost svoje ličnosti: ljudske i umjetničke, pa nije slučajno da je M. Peić smatra umjetnikovim autoportretom. Dva platna s prikazom kuća obitelji Verona i istim nazivom: Iz Boke različito su građena. Prvi, iz 1959, u vlasništvu Gradskog muzeja u Bjelovaru, slikan je oštrim plohama u neokonstruktivističkoj maniri, a na drugom iz 1968, u vlasništvu obitelji, građenim slobodnom mrljom, kuće su, u sutonskom ugođaju, preplavljene modrom izmaglicom. I na slici Zaliv iz 1962, u vlasništvu obitelji, prepoznajemo prčanjski motiv, no ovaj put se umjetnik, napustivši svoju terasu, otisnuo na more – slikajući iz barke, sasvim slobodnim nanosima špahtle. Niz prčanjskih kuća svojim apstrahiranim oblicima zrcali se, skupa s brdima koja ga nadvisuju, u mirnu površinu zaljevskog mora. U fundusu Moderne galerije u Zagrebu nalazi se još jedna Šojatova slika: Stare kuće u Boki iz 1964. I u toj kompoziciji, zasićenoj modrim tonovima brda i mora, među kojima izranjaju svjetlošću obasjani zidovi kamenih kuća i ruševina, prepoznajemo zavičajni krajolik. Motiv konglomerata prčanjskih kuća, viđen sa Šojatove terase prema Veronićima, ponavlja se i na umjetnikovu platnu Motiv sa Prčanja iz 1965, u zagrebačkoj privatnoj zbirci. Na toj slici, sumorna, no bogata kolorita, pod tamnomodrim brdom uzdižu se kubusi kuća i ruševina. Nakon Kuća u Boki iz 1972. koje zrače životom i kolorizmom tijekom 1973. nastaje niz slika s prikazima prčanjskih kuća, među kojima se posebnim ekspresivnim nabojem ističe platno Kuće uz more. Na slici Stare kuće u Boki naslikane kamene kuće nalikuju lubanjama iz čijih šupljina kao da se razliježu krici. Jezivosti kompozicije pridonosi težina i dramatičnost neba pa cjelokupnost djela budi u promatraču tamne slutnje. Nameće nam se pitanje je li autor tom slikom nagovijestio svoj skorašnji odlazak. Nakon nje slika kompoziciju istoga naziva, no ne uspijeva ju dovršiti. Na slici se razvila tama: nekoliko modrih kuća obavijenih crninom. I jeziva tišina. To kuće tuguju za umjetnikom.

Slikar Antun Šojat umro je u Zagrebu 10. listopada 1974. ostavivši iza sebe bogati likovni opus posvećen žuđenom zavičaju – Prčanju i Boki, no i tragičnu činjenicu da je toga velikog bokeljskog slikara, nezasluženo marginaliziranog, oduvijek prekrivao prah zaborava.