U SPOMEN: Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba! Prozvali su ga ‘Afrički Schindler’

 

Fra Vjeko je pokopan je u mjestu Kivumu, u župnoj crkvi koju je izgradio s vjernicima. Dan nakon njegova ubojstva papa Ivan Pavao II. odao mu je počast  u govoru na Trgu Sv. Petra u Vatikanu.

Kršćani toga mjesta sami su tražili biskupa Kabgaya da brat Vjeko bude pokopan u njihovoj crkvi kao uspomena na njegovu žrtvu.

Misa je slavljena na otvorenom jer crkva nije mogla primiti tisuće ljudi koji su htjeli odati zadnju počast njihovom bratu i župniku koji im je neprestano služio posljednjih 15 godina.

Fra Vjeko Ćurić rođen je 26. travnja 1957. u Lupoglavu kraj Žepča, kao drugo od šestero djece u obitelji Petra i Ane Ćurić. U Visokom je 1976. završio Franjevačku klasičnu gimnaziju. Školovao se za svećenika od 1976. do 1982., kada je zaređen diplomiravši filozofiju i teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Postao je član Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene.

U Parizu se pripremao za misijski poziv, a u Ruandu je otišao 1983. Smjestio se u Kivumu, prvom fratarskom ustoličenju u Ruandi, gdje je osnovan i novicijat. Zatim je bio s aspirantima u Nvina w’Imana, te opet u župi Kivumu do smrti. Nastojao je naučiti lokalne običaje i plemenske jezike, pomagao je u duhovnim i materijalnim potrebama lokalnom stanovništvu te organizirao konvoje humanitarne pomoći.

Po dolasku u Ruandu, fra Vjeko se brzo snašao i započeo djelovati po programu Franjevačkog reda “Projekt Afrika”.

Kad je buknuo rat između plemena Tutsija i Hutua, većina bijelih misionara je napustila Ruandu. Vjeko je ostao. Šture vijesti o njemu koje su dolazile tih nekoliko mjeseci iz te siromašne afričke države, koja je postala poprište najgoreg masakra, govorile su o svjedočanstvu ogromnih napora jednog franjevca iz Bosne da ublaži tragediju naroda kojemu je odlučio služiti.

Njegovi pothvati bili su vidljivi na svakom koraku – omogućio je čistu pitku vodu za župni centar: od izvora na brdu usmjerio ju je u dispanzer, odnosno centar za prehranu gdje bi držali djecu od dva tjedna do mjesec dana kako bi ih uhranili.

U kući Nazaret udomio je 360 djece – dvanaestoro u svakom dijelu s jednom gospođom ili udovicom koja se o njima brine kao majka. Škola je mogla primiti 600 djece od kojih su svi siročad te su neka od njih prihvaćena za vrijeme genocida kada su njihovi roditelji ubijenih u bijegu.

Crkva u Kigaliju

Započeo je tesarstvo, zidarstvo, pekarstvo te projekt vezan za uzgoj zečeva. U brdu je pravio terase za uzgoj graha i banana te različitog povrća, što su kasnije preuzeli mnogi u Ruandi. Bio je uključen u gradnju i obnovu 1 400 kuća za povratnike. Poticao je udovice da same sebi pomognu i da preuzmu poslove koje nikad prije nisu radile – u stolariji izrađujući vrata, prozore i građevinski materijal. Pomagao je i u lokalnom zatvoru, jednom od najvećih u biskupiji.

Do vremena svoje smrti već je sagradio 3.000 kuća za preživjele žrtve genocida, školu za preživjelu djecu, brinuo sa za neke od 150.000 djece koja su ostala bez roditelja. Sva ta njegova herojska djela zaustavila je mučenička smrt.

Ratne godine

U Ruandi se 1994. odvio genocid između pripadnika plemena Hutu i Tutsi. No, u paklu sukoba fra Vjeko nije napustio narod – mnogo je puta riskirao život kako bi pomogao. Išao je dva do tri puta tjedno u Burundi uz pomoć međunarodnog Crvenog križa i drugih nevladinih udruga te potajno prevozio ljude u sigurnost i natrag dovozio hranu za gladne. U to je vrijeme otprilike trećina klera bila pobijena, trećina je pobjegla, a trećina je ostala u Ruandi.

U zemlji koja je bila rastrgana etničkim konfliktima, on je išao protiv struje spasivši desetke tisuća života – mnoga su svjedočanstva o njegovoj nesebičnosti i hrabrosti. Iako je znao da je na popisu za ubojstvo, nastavio je voljeti i služiti, a posebno su mjesto u njegovu srcu zauzimali siromašni koje je stalno posjećivao u njihovim nastambama i blagovao s njima.

Više puta je bio u smrtnoj opasnosti za vrijeme i nakon rata. U travnju 1996. dva su ga razbojnika napala želeći ga strijeljati, ali im je uspio pobjeći.

Grob u Kigaliju

Fra Vjeko je ubijen 31. siječnja 1998. u Kigaliju. Pokopan je u mjestu Kivumu, u župnoj crkvi koju je izgradio s vjernicima. Kršćani toga mjesta sami su tražili biskupa Kabgaya da brat Vjeko bude pokopan u njihovoj crkvi kao uspomena na njegovu žrtvu.

Misa je slavljena na otvorenom jer crkva nije mogla primiti tisuće ljudi koji su htjeli odati zadnju počast njihovom bratu i župniku koji im je neprestano služio posljednjih 15 godina.

Dan nakon njegova ubojstva sveti papa Ivan Pavao II. spomenuo ga je u govoru na Trgu Sv. Petra u Vatikanu rekavši: „Fra Vjeko još je jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.“

Svećenik Modeste Munguarareba, koji je preživio genocid, svjedoči da je fra Vjeko bio “jedini koji je mogao služiti kao pregovarač između dviju strana”. Organizirao je sastanak između posebnog papinskog izaslanika i dviju strana u ratu. Moćne svjetske humanitarne organizacije tražile su Vjekine usluge.

Afrički Oskar Schindler

U Ruandi je poznat kao „afrički Oskar Schindler“ nazvan po Nijemcu koji je spasio veliki broj Židova tijekom Drugog svjetskog rata.

Škola u Kivumi danas je nazvana po bosanskom fratru – Centar Otac Vjeko i nastavljajući fra Vjekinim tragom nudi budućnost stotinama djece. Od njegove smrti mnogi mu se utječu u zagovor, a s posebnim žarom narod u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Ruandi čuva uspomenu na tog franjevca moleći da jednog dana bude uzdignut na čast oltara.

Priliku za postati svjestan svih milosti koje su nam udijeljene imamo kroz knjigu  Željka Garmaza„Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba“ koja govori o fratru misionaru koji je nesebično davao cijelog sebe za spas više od 100 000 ljudi za vrijeme krvavog ruandskog rata.

Knjiga je tijekom ove godine promovirana u Hrvatskoj, svjedoči o Fra Vjeki  koji je poput brojnih misionara, dao i svoj život iz ljubavi prema bližnjemu, iz ljubavi prema Kristu.

Iako mučenički ubijen još 31. siječnja 1998. godine njegov san i danas živi, nastavio ga je živjeti misionar fra Ivica Perić koji u župi Kivumuu u Ruandi gdje djeluje već 28 godina.

Fra Vjeko je heroj našega vremena, ponos bosanskih Hrvata i franjevaca, kršćanin vrijedan nasljedovanja. . Fra Vjeko Ćurić jest sigurno jedan od velikih, dostojnih nasljedovanja

Neka nas uvijek kroz život vode riječi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’« (Mt, 25,40)

 

G. Matković/Foto:privatni album

 

Izvor: maxportal.hr