Izgleda da će se Hrvatska morati predati Pupovcu. Nešto otprilike kao što je Čedo Bulat generalu Stipetiću predao srpski korpus. Protiv Milorada bi Hrvatska imala nekih izgleda, da nije iznutra opkoljena, a najgore je to što svi hodamo po miniranom terenu, a oko nas su izgleda pupavičasta stvorenja, ugledni, neugledni, bradati i obrijani, u skupim odijelima i u dronjacima, doslovno vire i nadgledaju iza svakoga ćoška. U tramvaju, busu, na trgovima, na sve strane. Nosaju kamere, imaju televizije, političare, stranke, a imaju i Dragu da oprostite Pilsela i Hrvoja Klasića. Bojim se da trebamo naći poštena čovjeka, koji je imao djeda ili pradjeda u partizanima i nekako se pokušati umiliti Pupovcu da prihvati bezuvjetnu predaju.
Jer, baš kad čovjek pomisli gledajući odlučne i nepokolebljive Đakića, Darinka Kosora, Jandrokovića, Bošnjakovića, a nadasve Plenkovića kako su isprepadali i natjerali Pupovca da se na “njegov način ogradi” od samog sebe, iako nitko ne vidi čime je Pupovac ogradio Pupovca, žilet žicom, običnom bodljikavom žicom, užetom od tek obrijane vepraste brade ili običnom dračom kakvom su ljudi u Dalmaciji i Hercegovini ograđivali duvarove oko vinograda, i kad se narodu povrati povjerenje u junačku vlast, iskoči Tedeschi. Što sad, ljudi se očajnički hvataju za kosu, uši, za što stignu? Zamisliš odračenog Pupovca, a ono, eto Tedeschija. Ljut čovjek.
Zgrmio Spličane jer kaže da tuku crnce, Srbe, koga god stignu, a Splićane naziva “mi” pa ispada tuče Split, valjda Opara i Škorić, tučemo svi gdje god stignemo. Pa navali ljutiti Tedeschi na sveučilište, napadne Borasa i Bandića zbog počasnog doktorata, pokazuje Matu Rimca i zagovara genijalnost stvaralaštva, viče da takve treba nagraditi. Upozorava da ne smijemo naganjati nesretne crnce, azijate, Srbe, zatvarati se u kaveze, ljutito prostači na engleskom o našoj sportskoj kulturi i narodnom priprostom poistovjećivanju sa “šampionima”, grmi o nužnosti ulaganja u kulturu.
Slušajući takvog giganta poduzetničkog umijeća i ostvarivanja sna u Hrvatskoj, nema čovjeku druge nego, prvo zahvaliti ćaći i materi što nije Splićanin, drugo, prekoriti sudbinu što je Split Hrvatska, ali i izbeštimati Talijane ili Srbe da ga nisu zadržali ili ponovo okupirali i treće, pokušati kako sam rekao, pronaći kakva partizanskog potomka da nas preda Pupovcu. Tada ne bi nitko tukao crnce, azijate, Srbe, nikome ne bi padalo na pamet veličati pobjednike Hrvate. Tuklo bi se samo Hrvate, izuzev one, kao Tedeschi, koji imaju srpski kulturološko-poslovni certifikat te s tim i potvrdu da su punokrvni antifašisti. Što će reći – nisu ustaše.
Iako riskiram da ne uspije časna predaja Pupovcu, ili u ovom slučaju Tedeschiju, ne mogu ne pitati kako to da Tedeschi upravo Matu Rimca proglašava genijem i traži počasni doktorat za njega?
Mate Rimac je baš sve ono što Tedeschi nije. Jer da je Rimac uzor i da na stvaralaštvu, izumiteljstvu i konkurentnosti počiva današnji poredak Tedeschi bi vjerojatno švercao kavu ili traperice, možda sir, ili bi se bavio krijumčarenjem migranata, a Rimac ne bi bio nikakav izuzetak, nego pravilo. Ovako, pozivajući se na njega, Tedeschi pokušava biti pokrovitelj stvaralaštva iako je on i njegov svijet nastao i postao na krilima i u krilima političkog poretka i antistvaralaštva, koji im je omogućio čudotvorno i ateistički pretvoriti ništa u nešto, od toga napraviti legendu, a od Rimaca endemsku vrstu za pokazivanje. Meni se čini da se iza poziva na štovanje Rimca izgovorenog pred egzaltiranom masom poduzetnika u dvorani, na pokroviteljski način moralnog autoriteta koji se s vrhunaca uspjeha grozi “divljačkog” Splita i zaluđene Hrvatske, skriva pokušaj izdavanja naloga za samokanonizacijom u čijem predvorju bi Rimac bio samo kamenčić, preko kojeg se velikani penju na vrh društvene piramide.
Ne znam hoće li nam dakle uspjeti predaja Pupovcu koji čuva odračenog Milu i kako čemo se snaći u pokušaju odricanja od nagonskog naganjanja crnaca, azijata i Srba, hoće li nas možda Tedeschi nekako umiliti pajdi Vučiću i privesti civilizaciji, ali dok se još nismo predali vrijedi pokazati da nam glave ne služe za šišanje. Pa kud puklo, da puklo, pa makar i Tedeschijevi “splićani” pomislili da smo Srbi i bacili nas u more.