Zašto je usporavana deblokada Sarajeva?
Po skromnom sudu autora ovoga teksta, Glavni stožer Armije BiH njegovi zapovjednici početkom su napada na Sarajevo u proljeće 1992. godine podcijenili jačinu srpskih snaga oko Sarajeva, što će se kasnije ispostaviti kao ključno za opsadu Sarajeva
Da su srpske snage 1992. godine zauzele bosanskohercegovačku prijestolnicu, BiH kao država više ne bi postojala. Također, neospoma je povijesna činjenica da su vojna blokada i kasnija opsada Sarajeva promijenile tijek rata u BiH i to u korist srpske strane.
Zahvaljujući opsadi Sarajeva srpske su snage spriječile da oko 60 000 vojnika Armije BiH bude angažirano negdje drugdje gdje su srpske snage bile nedostatne u ljudstvu. Takoder, činjenica da je glavni grad bio blokiran četiri godine otežavala je sustav obrane i na drugim slobodnim područjima BIH.
Posebna su priča za sebe neuspješne vojne deblokade Sarajeva. One su po pravilu izvođene bez prethodne logističke pripreme i podrške, uz lošu koordinaciju snaga u i izvan opsadnoga prstena. Od početka opsade Sarajeva nikada nisu bile koordinirane akcije deblokade Sarajeva zajedničkih snaga Armije BiH i HVO-a Kiseljak.
Dijelom zbog sporazuma Karadžić-Boban iz Graza 1992. godine u kojemu se posebno isticalo nepotrebno sukobljavanje srpskih i hrvatskih snaga u BiH gdje su naselja etnički čista, pogotovu nakon teških i krvavih borbi JNA i HVO-a na kupreškom platou.
Naravno, moraju se spomenuti kriminal i anarhija koji su vladali na planini Igman, toj ključnoj žili kucavici Sarajeva tijekom opsade. Slaba koordinacija vojnih zapovjednika, bezvlašće, bahato ponašanje Jusufa Prazine na Igmanu, njegovo maltretiranje viših oficira Armije BiH te njegovo protjerivanje s Igmana, uhićenje generala Jovana Divjaka, nikada do kraja rasvijetljeno ubojstvo jednoga od organizatora obrane Igmana Fadila Đoze i teško ranjavanje Mirsada Ćatića – Čuperka te avanturizam nekih zapovjednika (viditi kopiju naredbe Mate Šarlije – Dajdže), sve su to činitelji koji su otežavali i usporavali akcije deblokade Sarajeva.
Uz sve negativno nabrojeno, unutar obrambenih snaga Sarajeva postojala je još jedna barijera, a to je otpor i nepovjerenje prema svim oficirima koji su došli iz JNA pa makar oni bili i najsposobniji za obranu deblokadu Sarajeva.
Po skromnom sudu autora ovoga teksta, Glavni stožer Armije BiH njegovi zapovjednici početkom su napada na Sarajevo u proljeće 1992. godine podcijenili jačinu srpskih snaga oko Sarajeva, što će se kasnije ispostaviti kao ključno za opsadu Sarajeva. Od svih vojnih efektiva koje je JNA imala u BiH, u Sarajevu je bilo smješteno najviše vojarni, čak njih osam u urbanom području Sarajeva s najviše ratne opreme, oružja i strjeljiva.
Ovome treba pridodati i činjenicu da je postojala nepovoljna prirodna konfiguracija terena oko Sarajeva na koju su se vezala naselja s većinskim srpskim stanovništvom (Neđarići, naselja na padinama Trebevića, Pale, Sokolac, pojas planine Romanije i Jahorine).
Na kraju, kada se uzmu u obzir svi gore navedeni razlozi, dolazimo do zaključka zašto je opsada Sarajeva trajala gotovo četiri godine. S druge strane, srpska strana, iako je nadzirala život i smrt u Sarajevu, na opsadi je Sarajeva doživjela svojevrsni medijski poraz jer je čitav svijet zahvaljujući stranim izvjestiteljima (Christiane Arnanpour sa CNN-a, Allan Little s BBC-a i Arnot van Linden sa Sky Newsa) mogao vidjeti razmjere zločinačke opsade Sarajeva i ubijanje njegovih žitelja.
O razmjerama ljudskih tragedija za vrijeme opsade Sarajeva, patnjama desetaka tisuća Sarajlija, o stotinama Sarajlija koji su izgubili svoje najmilije, roditelje, djecu, braću, sestre, susjede, o tisućama ranjenih Sarajlija, o Sarajlijama koji su bili primorani napustiti svoj rodni grad te su sada rasuti po cijelom svijetu, o tome je malo napisati na tisuće stranica teksta. Zbog toga ovaj tekst i završavam jednom pričom od tisuća ratnih priča. Priča seže u ratnu 1994. godinu, tešku i hladnu zimu na Novu godinu kada je Sarajka Irma Kolar, koja je nekako preživljavala pakao okupirane Grbavice, dobila na poklon za Novu godinu od prijatelja kod kojih se sakrila predivnu monografiju M. Prstojevića „Zaboravljeno Sarajevo”. Posvetu u monografiji citiram: „Ovo je Sarajevo kakvo je bilo i kakvo će biti. Zatvori ga u srce da se ne raspline, dok se samo sebe ne sjeti i ponovo počne postojati.” Tako je i bilo. Zato se 6. travnja 2012. godine trebamo svi sjetiti opsade olimpijskoga ljepotana na Miljackoj podno Trebevića, a ako netko i zaplače, nije sramota pustiti jednu suzu za Sarajevom.
Pročitajte više na: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/zasto-je-usporavana-deblokada-sarajeva-1051906 – vojnapovijest.vecernji.hr
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=5-nSgvSFmYk