Piše: Ivan Supičić
Nakon ranije objavljenih knjiga Thomasa Keatinga Bliskost s Bogom. Uvod u molitvu sabranosti (2011.) i Willigisa Jägera, Val je more. Mistična duhovnost za moderna vremena (2014.) te Kontemplacija. Kršćanski put mistične duhovnosti (2015.), nakladnička kuća Synopsis uvrstila se objavljivanjem knjige Richarda Rohra, Golo sada. Vidjeti kao što mistici vide (Zagreb – Sarajevo, 2016., 222 str.), u suradnji s Centrom duhovnih putova „Kontemplacija i mistika“ iz Zagreba, kao i istodobno one, opširnije, kojoj je autor Jim Marion, Pokristovljenje. Unutarnji put kršćanske duhovnosti (2016., 420 str.), među ozbiljne i zaslužne izdavače, koji svoju nakladničku djelatnost posvećuju duhovnosti, kontemplaciji i mistici. Drugi su nakladnici u nas objavljivali s tematikom iz tih područja uglavnom opsegom i sadržajem skromnija djela.
U navedenim knjigama što ih je objavio Synopsis, pa tako i u ovoj Rohrovoj, riječ je o temeljnim pitanjima religioznog odnosno duhovnog života, to jest onog „jedino potrebnog“, prema Kristovoj riječi Marti u Ivanovu evanđelju, koje se tiče čovjekova neposrednog susreta s Bogom, što ga mistagoška duhovnost opravdano stavlja u svoje središte i koje sve veći broj kršćanskih (osobito katoličkih) duhovnih učitelja danas ističe kao bitni aspekt stare i suvremene duhovnosti. Ova posljednja u tom susretu nadovezuje na svoje daleke izvore kod ranih kršćanskih otaca, monaha, isposnika i mistika iz prvih vremena kršćanstva.
Upravljenost na osnovno, usmjerenost na bitno glavno je obilježje ove knjige naizgled i na prvi pogled čudnog i neobičnog (na hrvatski s engleskog doslovno prevedenoga) naslova čije značenje treba shvatiti kao „čisto sada“, kao važnost sadašnjeg trenutka i konkretnost duhovnog života u svakodnevici, čistoj sadašnjosti, duboko utkanog u nju i neodjeljivog od nje, a ne možda kao bijeg u neke apstraktne sfere udaljene od cjelokupne realnosti ljudskog života.
Richard Rohr (1943.) svjetski je poznati američki franjevac, duhovni učitelj izvanredne misaone produbljenosti, golemog znanja i širokog iskustva, kontemplativac i osnivač poznatog Centra za akciju i kontemplaciju u Albuquerqueu (New Mexico, SAD). Autor je niza poznatih knjiga, među kojima se ističu Everything Belongs: The Gift of Contemplative Prayer (2003), Falling Upward (2011), Immortal Diamond: The Search for our True Self (2013) te najnovija i vjerojatno najvažnija The Divine Dance. The Trinity and your Transformation (2016), u kojoj upozorava na iskonsku ukorijenjenost čovjeka i njegova duhovnog života u Božjoj trojstvenoj naravi.
Autentičnost, čistoća i visina Rohrove duhovnosti osvajaju svojom iskrenošću i snagom, svojom životnošću. Ona ide ravno u srž svih bitnih pitanja i problema duhovnog i religioznog života. Prožeta kristovskim, evanđeoskim duhom bez natruha, opterećenja i svih sporednosti ili čak plitkosti što ih (pre)često nameću kojekakvi (lažni) učitelji, pa i svećenici, koji bi duhovnosti učili druge a da sami nisu u njoj dovoljno napredovali, ta duhovnost je put k istinskoj unutarnjoj slobodi. Ljude, kako ističe autor, „možete voditi samo dotle dokle ste sami došli“ (str. 42), a „vođe kojima nedostaje kontemplativno viđenje ostat će više na razini činovnika i tehničara, bez ikakve šire slike, koja bi ih dugoročno vodila. Svijet i crkve prepuni su takvih ljudi koji često koriste govor o Bogu kako bi prikrili vlastiti manjak sigurnosti i dubine“ (str. 41): „jasno je da mnogi pripadnici svećenstva nikada nisu sami iskusili treće nebo te da ne mogu poučavati ono što ne znaju. Teološka je sprema bez duhovnog iskustva ubojita.“ (str. 43) A duhovna je produbljenost utemeljiteljska, jedina prava osnova istinske religioznosti. Rohrova knjiga o tome svjedoči gotovo svakom svojom stranicom. Ona je neiscrpna riznica duboke i autentične mudrosti koja blista svom svojom snagom i obasjava čitatelja sposobnog da je shvati. Zato je i toliko dragocjena za našu sredinu kojoj te mudrosti toliko nedostaje. A njezina kritičnost može biti samo ljekovita jer je uvijek dobronamjerna i utemeljena, usmjerena na autentično produbljenje i pročišćenje kršćanske religioznosti i duhovnosti.
Upravo zato jer je takvo, ovo je kapitalno djelo nemoguće prikazati s nekoliko riječi, posve kratko. Bogatstvo sadržaja ove knjige može se ovdje pokušati samo nepotpuno sažeti ili, bolje reći, mogu se samo izdvojiti neki kratki ulomci iz obilja znanja i uvida koje knjiga pruža i koji izlaze iz autorova osobnog iskustva i rada s mnogim ljudima. Autor dotiče u 22 poglavlja niz pitanja koja se tiču koliko individualne, osobne duhovnosti pojedinaca, toliko i duhovne situacije i razvoja religijskih zajednica, Crkve i, općenitije, povijesne evolucije kršćanstva u zapadnoj civilizaciji. Knjigu zaključuje osam dodataka praktične naravi, neke vrste savjeta ili uputa za duhovni život i pristupe.
O općemu stanju na duhovnome planu vrijedno je navesti neka Rohrova opažanja. Kao što je Isus kritizirao židovstvo iznutra, prema njegovim vlastitim kriterijima, tako je potrebno učiniti slično s kršćanstvom i svakom drugom religijom danas, smatra Rohr. Prečesto religija nudi više svojih doktrinarnih „prava na istinu“ nego što daje ljudima viziju kako da kroz unutarnje duhovno iskustvo i njegovu stvarnu životnu primjenu „opravdaju“ tu istinu i učine je valjanom. Možda tu i tamo u nečemu pomalo jednostrano i nedovoljno nijansirano, autor ipak u osnovi ispravno ističe:
„Židovstvo, kršćanstvo i islam nisu poznati po tome da stvaraju ljude ‘usklađivanja’. Općenito uzevši, mirotvorstvo, nenasilje, ljubav prema strancima ili siromašnima, poniznost i dijalog nikada nisu bili jača strana tih religija. Iako je mnogo ljudi u svakoj ovoj skupini dostiglo više razine preobrazbe, naša je briga bila najčešće usmjerena na red u skupini, postojanost, organizaciju te razjašnjenje i provođenje zahtjeva članstva…“ (str. 55)
„Činjenicu da su se u kršćanskoj Europi, koja je ispunjena crkvama i teološkim školama, pojavila dva velika rata, treba preispitati. Činjenica da se rasizam, duboka društvena nejednakost i antisemitizam nisu posvuda prepoznali kao ozbiljan problem do gotovo dvije tisuće godina poslije Isusa, zauvijek ostaje osuda nezrelosti zapadnoga kršćanstva, kako katoličkog tako i protestantskog… Bivše kolonije Latinske Amerike nikada nisu bile poznate čak ni po minimalnoj socijalnoj pravdi… usprkos njihovu katoličkom identitetu. Za sjevernoameričke protestante genocid nad američkim Indijancima i ropstvo afričkih crnaca nisu izgledali kao velik problem… Običan monoteistički ‘vjernik’ još uvijek nikoga ni izdaleka ne proziva za elitizam, klasizam, mučenja, homofobiju, siromaštvo i degradaciju Zemlje. U većini teorija spasenja takve teme nisu važne“ (str. 56).
Ipak, ne generalizirajući previše ili, bolje reći, ne propuštajući da se priznaju i veliki pozitivni povijesni rezultati koje su donijele, valja priznati da se u institucijama organiziranih religija, nije nikada vodilo dovoljno računa o društvenim grijesima i institucionalnom zlu. Usmjerenost na individualnu odgovornost i moralnost bila je daleko jača. S druge strane, voljeli bismo da Rohr jasnije izrijekom razlikuje kršćanstvo od kršćanskoga svijeta i kršćana (te pseudokršćana), na koje se u stvari, a ne na (zapadno) kršćanstvo kao takvo, mogu opravdanije primijeniti njegove riječi o njihovoj nezrelosti. No, kako ispravno ističe autor, „zapanjujuća je arogancija koja dopušta kršćanima da tako spremno vjeruju kako je njihovo mentalno razumijevanje stvari makar i blizu Isusovu“ (str. 59). Šire gledano, upravo usmjerenost na mentalno, razumsko, a ne na životno i iskustveno bila je jedna od deformacija zapadnoga kršćanstva i kršćanskoga svijeta. Važnije je bilo, kako kaže Rohr, što se vjeruje, a ne kako se vjeruje i vjeru živi; što netko misli, a ne kakva je kvaliteta njegova duhovnog života; je li pripadnik i sljedbenik, a ne kakav je čovjek; udovoljava li postavljenim mu moralnim i moralno-društvenim pravilima, a ne kolika je njegova blizina, prisutnost Bogu: „Fundamentalizam pati od istog lažnog viđenja. On je u osnovi ljubavna veza s riječima i idejama o Bogu, umjesto ljubavne veze s pravim Bogom.“ (str. 64) A ta veza je bitna: bitna je neprestana prisutnost Bogu, to kako živimo sadašnji trenutak, svaki trenutak. A „što je istinito za Mariju i Martu, istinito je i za nas. ‘Samo je jedno potrebno’, kaže Isus. Ako smo prisutni, kao posljedicu ćemo uvijek iskusiti Prisutnost.“ (str. 74) Bez upadanja u intimizam i individualizam, bitno je težiti k osobnom susretu s Bogom. Bez toga susreta postaje upitno sve ostalo, vanjsko, formalno, legalističko i moralističko. Nije primarno religijsko pripadništvo, bitna je čovjekova duhovna preobrazba, rađanje „novoga čovjeka“ kojeg god on vjerovanja i pripadnosti bio. Bez te preobrazbe, metanoje, nema ni istinske religioznosti.
Otuda i temeljna, životna vrijednost osobnog duhovnog života, njegova jedincatost u jedinom, čistom, „golom“ sada, u svakom konkretnom iole važnom trenutku življenja i djelovanja – u prisutnosti Božjoj. Takav način postojanja je preobražajan, par excellence kontemplativan, on stoji u temeljnom obratu promatranja i gledanja na Boga, svijet, druge i sebe, nije dualističan nego nedualan, povezan s cjelokupnom Božjom i ljudskom stvarnošću, uronjen u nju. „Razum je po prirodi sklon suđenju, nadziranju, analiziranju umjesto promatranju, kušanju i voljenju. Upravo zbog toga on ne može biti prisutan u golome sada.“ (str. 69) Nipošto ne odbacujući razum, koji ima svoju itekako važnu funkciju, zrela ga duhovnost nadilazi; zato je i kontemplacija, ne iracionalna, već ujedno predracionalna i transracionalna, dublja i sveobuhvatnija od razuma. „Toliko se toga u religiji bavi poučavanjem ljudi ovim ili onim, gomilanjem činjenica i zapovjedi, da bi se nekako doseglo spasenje. Ali veliki učitelji znaju da je potrebna samo jedna velika promjena: kako živimo sadašnji trenutak.“ (str. 74) Toj mudrosti nas uči cijela Rohrova knjiga:
„Ako smo prisutni, kao posljedicu ćemo uvijek iskusiti Prisutnost… Mudrost nije u skupljanju više činjenica i podataka… Mudrost je upravo drugačiji način gledanja i poznavanja… Prisutnost jest mudrost! Ljudi koji su potpuno prisutni, znaju kako vidjeti cjelovito, ispravno i istinski. Prisutnost je ono ‘jedino potrebno’… Ona je praktičan svakodnevni zadatak svake zrele religije“ (str. 74-75).
A biti prisutan znači biti svjestan. Svjesnost i prisutnost obilježja su istinske kontemplacije, kontemplativnog življenja života, a to znači dubinskog promatranja, doživljavanja i razumijevanja stvarnosti. Zato kontemplacija nije redukcionistička, ona drži otvorenim prostor srca i uma da bi vidjela i „ono drugo“, sakriveno običnom racionalnom analiziranju. Kontemplacija promatra „golo sada“, sadašnji trenutak u očekivanju budućega kojega će joj donijeti ususret Bog i milost. Nakon prvotnog rađanja tijekom ranih vremena, kontemplacija je među kršćanima, osim u manjim skupinama, bila vrlo dugo zanemarena, osobito tijekom zadnjih stoljeća. Danas je vrijeme njezine renesanse kao primarne zadaće, povratka kršćanske duhovnosti kontemplativnom životu, doživljavanju i viđenju sveukupne stvarnosti „trećim okom“, nedualno, u samoj bliskosti i Prisutnosti Božjoj. To je ujedno poziv na mistični pristup cjelokupnoj realnosti Boga, svijeta i čovjeka, na njihovo viđenje „kao što ih mistici vide“. Karl Rahner je uostalom istaknuo da će istinski kršćanin budućnosti biti mistik ili da ga neće biti. Drugim riječima, poziv je to na dublji, autentičniji kršćanski duhovni život kakvu se jedino može vjerovati, smatrati ga vjerodostojnim, vrijednim življenja, istinskim svjedočanstvom.
„Znanstvenici i duhovni tražitelji sve su više suglasni oko toga da se preobraženje ili prosvjetljenje kreće korak po korak iz gotovo potpuno dualnoga mišljenja prema nedualnom na najvišim razinama… Taj viši način viđenja i bivanja prisutnim nazivamo – kontemplacijom. Kad bi se taj drevni dar mogao rasvijetliti i obnoviti za zapadne kršćane, muslimane i Židove, religija bi iskusila veličanstven skok prema naprijed. Mogli bismo početi biti prisutni jedni drugima. Mogli bismo živjeti u golome sada, umjesto da se skrivamo u prošlosti ili da se brinemo za budućnost…“ (str. 78).
Složenost i dubina pitanja kojima se bavi Rohrova knjiga tolike su da će se iz ovih redaka moći jedva nazrijeti. Njihova je dalekosežnost znatna. Rohr među ostalim ističe kako nas je Isus pozvao na to da ga slijedimo, a ne da ga obožavamo, što znači da krenemo na putovanje prema sjedinjenju s Bogom. Isus nije pokrenuo religiju pripadanja nego religiju preobrazbe. Kao što je rekao Nikodemu: čovjek se mora ponovno roditi. A čovjekova istinska i potpuna preobrazba ne događa se odjednom nego postupno, sve dok ne postane nečija trajna crta osobnosti: „To je proces koji zahvaća većinu života i zapravo je on naš istinski životni i kontemplativni zadatak.“ (str. 77) O tom zadatku, uz druge, Richard Rohr govori uvjerljivo i snažno, iz dubine srca i neupitnoga iskustva, kakvima se danas jedino može vjerovati. Kao što je isticao Željko Mardešić, današnji „naraštaj riječima malo ili ništa ne vjeruje, posebice ne propovjednicima vjere i morala. Od njih se traže djela i svjedočanstva, iskrenost i skromnost.“* A to su osobine koje obilježavaju franjevca Richarda Rohra kao što njegova djela obilježavaju dubina i autentičnost duhovne misli koje danas mogu jedine osvajati ljude. U nas, gdje ima malo (ili gotovo nema) takvih djela, autorova knjiga je pravi izazov i osnaženje, novost i poticaj na razmišljanje o sebi i o duhovnom hodu kakav je potreban svakome čovjeku da bi što više napustio sva ograničenja i robovanja osobnom i kolektivnom egu koja ga sprječavaju na putu dubljeg duhovnog samoostvarenja i bliskosti s Bogom. Tko propusti ovu knjigu ne zna što gubi i u kojoj mjeri se lišava jednog velikog i vrijednog bogatstva.
* Željko Mardešić, Politički dualizam i koncilsko kršćanstvo, Nova prisutnost, 2003, I/1, str. 6.
Jim Marion: Pokristovljenje. Unutarnji put kršćanske duhovnosti
Što se pak tiče druge, istodobno izašle knjige istoga izdavača, njezin autor Jim Marion (1945.), američki katolički teolog, pravnik i duhovni učitelj, direktor Instituta za duhovnu svjesnost i suosnivač Instituta za integralnu duhovnost s Kenom Wilberom, živi i radi u Washingtonu (DC). Nakon višegodišnjeg samostanskog školovanja djelovao je pretežno u pravnoj struci i bavio se političkim aktivnostima, među ostalim i u službi zakonodavne i izvršne vlasti američke Savezne vlade. Od rane mladosti bio je kontinuirano predan molitvi i kontemplaciji istražujući osobito duhovne putove velikih mistika, sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske. U zreloj se dobi vinuo svojim duhovnim iskustvom i traženjima do stupnja duhovnog voditelja i objavio rezultate svojih dubinskih uvida i meditacija osobito u ovome djelu.
Kao što ističe Ken Wilber u uvodu ovoj Marionovoj knjizi, ona je „iznimno i zadivljujuće djelo“, „vjerojatno prva knjiga koja iz kršćanske perspektive opisuje cjelovit put razvoja svijesti“. Pod tim putom autor „podrazumijeva put koji uključuje temeljne stupnjeve duhovnog razvoja, koje su tako lijepo opisali veliki sveci i mudraci, te također stupnjeve razvoja psihe, koje su tek nedavno otkrili suvremeni razvojni psiholozi…“ U tome nesumnjivo i stoji jedna od originalnosti i vrijednosti autorova djela: uzajamno nadovezivanje i dopunjavanje uvida i iskustava psihološke i duhovne naravi. Ono što ga obilježava također su sustavnost, cjelovitost i cjelokupnost. U njegovu su središtu Ljubav i Kraljevstvo nebesko kao konačni cilj ljudskoga postojanja.
U prvome dijelu knjige autor govori o tom Kraljevstvu duha kao o najvišoj razini svijesti i duhovnog postojanja u Ljubavi, na koje je pozivao Krist. Prema Njegovoj riječi to Kraljevstvo se ne nalazi „ni ovdje ni ondje“ tako da bi ga se moglo vidjeti, ono je najviša duhovna realnost u Bogu i života s Bogom. U drugome dijelu Marion opisuje sedam razina ljudske osobnosti: arhaičnu svijest novorođenčadi, magičnu svijest djece, predadolescentnu mitsku svijest, racionalnu svijest, vizijsko-logičku svijest, psihičku svijest i najvišu, suptilnu razinu svijesti koja je vrhunac naših ljudskih mogućnosti na zemlji.
„Na suptilnoj razini započinje naše konačno samoostvarenje, proces kojim osoba postaje duhovno i psihički cjelovita, jedinstvena i puna unutarnje ljepote. Poduzimamo konačne korake u postajanju Isusovim prijateljima (Iv 15, 15), baštinicima i subaštinicima Kraljevstva s Isusom (Rim 8, 17), integriranim i cjelovitim ljudskim bićima koja ujedinjuju sve svoje muške i ženske dijelove u božansku Kristovu cjelinu (Ef 2, 14; Gal 3, 26-28)… Isus je rekao: ‘Ja sam kruh života’… Unutarnjim uključivanjem toga ‘kruha’ sve više i više kao našeg vlastitog identiteta, počinjemo brzu unutarnju preobrazbu identiteta, od ljudskoga u božanski. Na suptilnoj se razini naše unutarnje poistovjećivanje s Isusom kao Kristom ostvaruje sve brže“ (str. 173.)
O tome svjedoče i sv. Terezija Avilska i sv. Ivan od Križa. No, tu se otvara čitav jedan silan i neizmjeran svijet naravnog i nadnaravnog, mogli bismo reći sav ljudski svijet i božanski nadsvijet, u njihovu dodiru, o kojima među ostalim govori i ova knjiga. A taj svijet i nadsvijet beskrajno nadilaze ono što se o njima ljudskim jezikom može uopće reći. Zato, koliko god Ken Wilburn ovu knjigu ocjenjuje najvišom ocjenom, valja priznati da u konačnici sve ljudske riječi ipak ostaju nemoćne, a jezik nijem, pred mogućnošću da te realnosti iole do kraja izraze. To nameće veliku skromnost i poniznost premda ne poništava važnost i vrijednost intelektualnog napora da se čovjek tim najvišim i tajnovitim realnostima i kognitivno približi.
U trećem dijelu knjige autor govori o „tamnoj noći duše“, o uronu u nju i o izlasku, dapače uskrsnuću iz nje. Značajna je to i dubinska tema, koju su dotakli veliki mistici kakav je bio sv. Ivan od Križa i koja izmiče onima koji su još daleko od dubljih duhovnih iskustava premda i na manje dubokim razinama duhovnog, u svakidašnjem životu, ljudi mogu prolaziti i prolaze kroz razdoblja tmine i „malih smrti“ odnosno kroz nošenje križeva kao dijela svog duhovnog uspona. To mistično iskustvo ostaje dakle bitno, a svjedočanstva o njemu kapitalna. Na tu se temu logično i smisleno nadovezuja ona, kojoj je Marion posvetio četvrti dio svoje knjige, a to je tema o svijesti čovjeka koji je ostvario božanstvenost ili, drugim riječima, istinsku i vrhunsku svetost na tragu Kristovu. Riječ je o pitanju koje nas vodi ravno i logično k tematici petoga dijela knjige, a to su problemi s kojima se susreće kršćanin na putu prema Kraljevstvu nebeskom. O njemu podrobno govori i šesti dio knjige. Nju zaključuje bogat izbor literature, i to odreda na engleskom jeziku.
Važnost ove knjige je nesumnjiva i neprijeporna, što ne znači da je moguće složiti se sa svime što se u njoj navodi. Njezina opširnost i bogatstvo sadržaja tražili bi, da bude iole potpuna, daleko opširniju analizu od one koju možemo ovdje ponuditi. Zato smo se ograničili samo na neke elementarne informacije o ovome ozbiljnom i dubokom djelu. Završit ćemo s nekoliko riječi iz njegova uvoda i samoga kraja:
„Ljubav nije i nikada neće biti etika (iako oblik izražavanja može biti dobročinstvo ili sućut). Ljubav je način postojanja. Preciznije, to je posebna razina svijesti koja nadilazi pozitivno i negativno čineći od dva (dualnost) jednu cjelinu…“ (str. 5). „Svakoga se dana trebamo podsjetiti tko smo. U Božjim smo očima već savršeni. Već smo ljubljeni Božji sinovi i kćeri (Rim 8, 16)… Već smo s Isusom baštinici Kraljevstva (Rim 8, 7). Naša je suština Ljubav (1 Iv 4, 7-8). Već smo spašeni (1 Iv 2, 2)… Molim za to da svi postanemo savršeni nositelji kroz koje će se izražavati Božja ljubav kako bi po nama na Zemlju došlo kraljevstvo nebesko koje je već na nebu“ (str. 400).
Da zaključimo. Marionova je knjiga djelo kakvo dosad nismo imali u hrvatskom prijevodu. Njezina temeljna vrijednost i nezaobilazna važnost tematike kojom se bavi nadilaze neke njezine pojedinačne aspekte, o kojima bi trebalo još raspravljati i preispitivati ih, ali koji ne dovode u pitanje osnovno koje se može u njoj naći.
Foto: By Creator:Hildegard von Bingen, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=47047