Zapovjednik povijesne obrane Vukovara Mile Dedaković Jastreb

Izgleda kao prije 20 godina, premda ga muče noge pa se i manje kreće. No, jednako vedar, ponosan i pun elana! Takav je i danas zapovjednik povijesne obrane Vukovara Mile Dedaković Jastreb, s kojim smo se podsjetili slavnih dana vukovarske epopeje.

Imate li dojam da je s jedne strane Hrvatska sve svjesnija kapitalne uloge Vukovara u stvaranju države, dok s druge strane traje proces potpunog obezvređivanja, rekao bih, posljednjega hrvatskog ratnog mita?

Da, s jedne strane iz godine u godinu sve je grandioznija istina i žrtva Vukovara i sve je jasnije da nije bilo Vukovara da ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje. Znate zašto to mislim? Zato što je baš na Vukovaru slomljena glavnina srpskih snaga. Oni se od te bitke nikad nisu oporavili. Vidite, Srbija i tadašnja JNA u prvim su planovima zacrtali slomiti Hrvatsku sa 13 brigada. To su bile njihove početne procjene. Međutim, JNA je samo na Vukovaru angažirala 25 brigada!

Neki vam zamjeraju da su vaše ratne procjene pretjerane i da nisu precizne…?

To mogu govoriti samo oni koji ne poznaju ustroj JNA i koji ne znaju što su još mobilizirali na nas kao paravojne snage. Međutim, ni jedan relevantni vojni analitičar ni u Hrvatskoj niti u Srbiji, a koliko znam niti u svijetu, nije demantirao brojke koje iznosim i u knjizi. Brojke kojima ja baratam su brojke koje se temelje i na ustroju JNA, ustroju njihovih brigada i vojne operative.

Koje su to brojke?

Za napad 18. studenoga, na dan pada Vukovara, JNA i Srbija angažirali su 85.000 vojnika protiv nas. Tu imate vojnike JNA i sve moguće paravojne jedinice. Na završni udarac obrani grada angažirali su tisuću tenkova, cijelo ratno zrakoplovstvo djelovalo je po Vukovaru, cijela ratna flotila i oko tisuću topova. Posve precizne podatke, osim Srba, nema nitko, to je jasno, no koliko ja poznajem ustroj JNA i kad vidite koje su brigade sve angažirali, a znate što je sve u sastavu tih brigada, to su vam te brojke. Moja knjiga već godinama kola i po Beogradu, analizirali su je i brojni stručnjaci u Europi, nikad nitko nije rekao da su moje procjene netočne. Nitko osim jednog! To je povjesničar Marijan, koji piše povijest onako kako misli da bi bilo poželjno za konkretnu vlast. Jedini on problematizira moje brojke, čak se usudio reći da ja ne poznajem ustroj oklopnih brigada. Meni je zapravo ispod nivoa razgovarati s čovjekom koji meni, koji sam profesionalni vojnik od 15. godine, kaže da uopće ne znam što je to oklopna brigada. I on analizira moje bitke, a da pritom nema niti jednu moju pisanu zapovijed, jer takvih nema.

Što bi se u vojnom smislu dogodilo da je Vukovar pao dva tjedna nakon prvog napada?

Pa, u prvom redu, mi danas ne bismo ovdje sjedili i razgovarali. Ovo bi bila Srbija! Beograd je imao za plan rasjeći Hrvatsku na četiri dijela, tako da jedan drugome ne može pomoći, i onda lomiti dio po dio. Za Vukovar su imali tri plana: pad za jedan dan, jer je prvi dan bio žestoki napad, pa novi plan, pad za osam dana, i onda su napravili plan u kojem nisu planirali datum. Dakle, opći napadi i ofenziva do kraja. Osijek su planirali zaokružiti, ali ne i napadati, jer su planirali da padne vremenom, i žurili bi se spojiti sa srpskim snagama u zapadnoj Slavoniji, s Uzelčevim korpusom koji je tamo već bio. Tamo su imali oko 250 tenkova, ovdje ih je bilo oko tisuću, dakle kad sve skupe negdje oko 1300 tenkova bi krenulo prema Zagrebu. S tim što prvi plan generalštaba nije bio s tim snagama ući u Zagreb, nego izbiti na liniju talijanske i austrijske granice, dakle da vrate i Sloveniju natrag. Međutim, oni su imali strahovite gubitke na Vukovaru, pa su planove reducirali. Na Vukovar su dovukli sve što su imali. Njihova udarna brigada, gardijska oklopno-mehanizirana divizija, ta udarna pesnica JNA koja je kompletna stigla na Vukovar 14. listopada, imala je za samo dva sata bitke 36 izgubljenih tenkova. Zbrojite tenkovsku posadu pa ćete vidjeti i gubitke u dva sata!

Srbima je na Vukovaru poginuo i jedan general…

Da, na Vukovaru im je poginuo general Bratić, zapovjednik Novosadskog korpusa. I to u tenku! Znate, cijeli vojni vrh JNA na čelu s Adzićem dolazio je do Vukovara, bili su u Negoslavcima. Ti su njihovi proboji išli jako teško, pa su oni, da podignu moral, slali tamo cijeli vrh generalštaba. Došli su da oni sami riješe taj problem. Kao primjer su stavili Bratića u tenk i tako su izgubili zapovjednika.

Nakon što godinama nisu ni sudjelovali u mimohodu, sada njihov predstavnik Stanimirović tvrdi da zapravo rat u Vukovaru nisu započeli!

Ma mene ne zanima što govori Stanimirović, nego što su naši na to odgovorili. Dakle, taj je čovjek, kako znamo, bio dio vlade ‘republike srpske Krajine’, bio je u pravosuđu, dakle bio je tamo gdje se odlučivalo o sudbinama ljudi. Od takvog čovjeka ne očekujem ništa. Vidio sam reakcije Hebranga i Šeksa, ali sam očekivao da će glasno nastupiti vrh države, jer je to navodno pred njima rekao!

Kako gledate na Tadićev dolazak na Ovčaru?

O samom dolasku imam pozitivan stav, tim prije jer je rečeno da je to službeni stav države Srbije. Čovjek se, dakle, ispričao, i to je važno u kontekstu činjenice da mi sa Srbijom moramo surađivati, jer susjeda ne možemo birati. Ono što me strašno smeta je činjenica da nije rekao tko je bio agresor na RH. Da je to precizirao, sve što Stanimirović ili Pupovac na tu temu kažu bilo bi besmisleno! Zato to Tadiću zamjeram.

Jeste li dobivali pomoć u Vukovar?

Jesmo, stizali su i dragovoljci i naša vojska, dobivali smo i oružje. No, mi smo očekivali više i nadali se da će doći više. Znate, meni je danas kristalno jasno ono što tada nisam percipirao: da tada jednostavno nismo imali. Ja, uvjeren da hrvatska vojska stasava, pišem nadobudno pismo Tuđmanu i kažem mu – ne šaljite mi vojnike koji nisu krv vidjeli, jer se ovdje gine svaki dan. Kasnije shvatim da takvih praktički nije bilo!

Pitanje koje će trajati koliko i hrvatska država: je li se Vukovar mogao spasiti?

Kad smo Borković i ja došli u grad, 29. kolovoza, tada više nije bilo spasa. Naime, da su srušeni mostovi na Dunavu u sedmom ili osmom mjesecu, Vukovar se mogao spasiti. Osim toga, tada se još mogla uspostaviti obrana na relaciji Ilok – Šid. Očito nije bilo hrabrosti da se, recimo, u srpnju 1991. sruše mostovi na Dunavu, a to bi, odgovorno tvrdim, spasilo Vukovar. Kad smo mi došli moglo se samo ono što se dogodilo: dati častan otpor i pružiti ostatku Hrvatske tri mjeseca da se pripremi za rat. To se i dogodilo, jer je u ta tri mjeseca stvoreno 56 brigada. To je spasilo i stvorilo hrvatsku državu. Za to vrijeme branitelji Vukovara nisu samo stvorili to vrijeme, već su i uništili glavninu snaga JNA. Tamo je ostalo više od 400 srpskih tenkova, tamo su pali deseci zrakoplova. Osobno sam naredio da se, recimo, sruši most na Gunji, premda nisam imao odobrenja za to, ali je to spasilo ostatak istočne Slavonije. Da taj most nismo srušili, Tuzlanski korpus ojačan brigadama iz Srbije udario bi bočno, i to ne bismo izdržali. Vinkovci, Županja i Vukovar pali bi za koji dan borbe. U ratu morate imati hrabrosti donositi odluke koje možda sutra neće biti idealne, nije bilo izbora.

Zvao me Tuđman tada… Što vam je rekao?

Tuđman me pitao je li točno da se planira srušiti taj most. Ja sam mu rekao da, ako on zapovjedi da ga se ne sruši, da ću ga ja poslušati, ali sam mu objasnio zašto je to nužno. Saslušao me i nije mi zapovjedio da ne rušim.

Kakvu ste komunikaciju imali s Tuđmanom?

S Tuđmanom sam se iz Vukovara čuo svaki dan više puta, ali baš svaki dan. Imao sam izravnu vezu preko Stožera za Civilnu zaštitu u Saboru. Razgovarali smo o svemu, kako teče obrana, kakav je moral, imamo li oružja, držimo li se ili ne, krajnje praktične stvari, ali nije to bio razgovor u smislu organizirajte obranu tako i tako napadnite tu i tu. Sa Šuškom sam imao puno manje kontakata, ali sam se zato čuo s Tusom i Agotićem dosta često, naravno kasnije i sa Stipetićem.

Tuđman je, dakle, shvatio što se sve tamo događalo?

Da, i moram reći da se držao vrlo korektno, sve je shvatio, pomagao je koliko je god mogao, ja sam tek kasnije shvatio da više nismo imali ni vojske niti oružja, i baš zato što je komunikacija bila korektna iznenadilo me kako se prema meni ponašao kad sam izašao iz Vukovara.

Kako ste sami u sebi riješili dilemu – ima li oružja pa ga ne šalju, ili ga uopće nema?

Dosta teško, jer sam mislio da oružja ima. Znate, meni nikad nitko nije rekao ‘oružja nema, snađi se kako znaš’! Nego, stalno je bilo: stići će! I stizalo je nešto, nešto izvana, nešto svaki put kad bi pala kakva vojarna, ali nikad dovoljno. To nas je činilo bijesnima i zato smo bili dešperatni i optuživali. Danas znam da nam se nije moglo pomoći koliko je trebalo. Da mi je netko rekao da oružja nema i da ga neće biti, Vukovar ne bi doživio onaj pokolj, jer bismo mi vjerojatno organizirali vojni proboj i izvukli ljude. To se moglo sve do pada Marinaca.

To je ključna točka, pad Marinaca, zar ne?

Da, 1. listopada padaju Marinci i mi smo u okruženju. Njihova 252. oklopna brigada punom snagom kreće u Marince, ulaze unutra i sijeku nam sve veze s Hrvatskom. Nakon toga ne stiže više oružje. Dva tjedna kasnije izlazim iz Vukovara da organiziram napad izvana, jer nam je kapitalno važno da vežemo Bogdanovce sa snagama Nuštra i onda se događa nešto što zovem svjetskom podvalom.

Što se događa?

Vidite, u Đakovo dva tjedna prije pada Marinaca stižu Liječnici bez granica, i premda je pomoć liječnika potrebna svaki dan i sat istočnoj Slavoniji, oni ne rade ništa nego sjede u Đakovu. Na dan i u sat našeg proboja u Marince, koji je vojnički išao odlično, oni kreću iz Đakova i kao klin ulaze između nas i Srba, i mi zbog konvoja dobivamo zabranu daljnjeg napredovanja. Oni tobože idu pomoći Vukovaru, a faktički Srbi tu u pola naše akcije dobivaju vrijeme da se pregrupiraju i naš proboj propada. To je 13. listopada 1991. To je prava istina i ja sam uvjeren da nam te snage jednostavno nisu dale da obranimo Vukovar.

Je li u Vukovaru bilo pete kolone?

Da, i bila je iznimno snažna. Evo samo nekoliko primjera. Imali smo stotinu velikih požara. Čim dečki krenu gasiti, rade snajperi! Čim izlazimo iz zapovjedništva svaki dan rade snajperi! I to malokalibarski, oni koje i ne čujete! Zatim, curile su informacije, pogotovo iz općinskih struktura, to smo sve slali sudu u Osijek…

Je li u obrani bilo Srba?

Je, negdje između jedan i dva posto hrvatskih Srba je branilo Vukovar. Ja ih do neba cijenim, ali sad se i taj broj napuhuje, pa po nekima ispada da su glavninu obrane činili Srbi. To je glupost!

Obrana Vukovara ušla je u vojnu literaturu, ali sam čuo da ne volite kad se izdvaja neki dio te obrane, primjerice Trpinjska cesta, iako je baš ona poznata kao groblje srpskih tenkova.

Da, ne volim ta izdvajanja. Recimo, u Bogdanovcima je Zvonko Manjkas uništio 12 tenkova, Zdenko Horvat na Buđaku je uništio 14 tenkova! Tu su Pero Janjić i brojni drugi… sve vam je to jedna te ista Trpinjska cesta…

Kako je obrana grada funkcionirala unutra u logističkom smislu?

Sjajno. Imali smo cijelo vrijeme struju jer nam je inženjer Mravak genijalnim rješenjima to omogućio. Imali smo stalno hrane, nikad je nije manjkalo.

Jeste li imali neke dojave o kretanju agresora?

Jesmo, ali moram reći ne od naših službenih obavještajaca. Imali smo dojave iz Srbije i BiH, tako da smo znali čim se formira veća kolona oklopnih vozila da to kreće prema nama, i po tome smo slagali obranu. Recimo, za povijesnu kolonu, gdje Beograđani bacaju cvijeće na tenkove koji idu na nas, znali smo i kad kreće i koliko ih je.

Vukovarska bolnica?

Mjesto heroja! To je bila bolnica! Šest katova bolnice izmjestili su u podrum, a imali smo takvog neprijatelja da je jednom bomba od 250 kilograma pala na bolnicu, probila šest katova i završila u krevetu jednog borca! Zamislite mozak i savjest tog pilota? Koliko je tamo bilo divnih ljudi, svi znate za dr. Bosanac i dr. Njavru, ali su i drugi doktori bili sjajni, a tek medicinske sestre, ti brojni neznani heroji…

Jeste li znali da ćemo se vratiti u Vukovar?

Da, apsolutno, ali znate, uz ostalo, zbog čega? Zato jer su se sami Srbi držali kao da će svaki dan otići…

Kako to mislite?

Pa, Srbi su sve samo opljačkali u Vukovaru i okolici, a baš ništa nisu sagradili! Oni su UNPROFOR primili samo zato da legaliziraju svoju pljačku. Pa nema veće sramote za agresore Vukovara od slike tog grada 1998. Tuđman me imenovao u jedan odbor 1998. za pregovore o reintegraciji, pa sam gledao te pregovarače: jedva su čekali kraj rata! Što se tiče razine okupacije, moram reći da su moji Nijemci izgledali kao da su svinje tamo živjele. Pa onda ona sramota u Šidu! Oni su u Šidu godinama organizirali sajam opljačkane robe! Televizori, traktori, vozila, dijelovi kuća, sve što se dalo pokrasti! Nikad ništa nije vraćeno. Samo u mojoj obitelji procijenjena je šteta deset milijuna kuna…

Pa kolika je onda, po vama, ukupna šteta u tom području?

Uzmete li obzir koliko je vukovarska regija bila bogata prije rata, mislim da je ratna šteta u istočnoj Slavoniji veća od deset milijardi eura.

Da se sutra povijest ponovi, što bi radio Jastreb?

Sve bih ponovio, samo bih bio puno žešći prema petoj koloni. Sve bih napravio da nastane hrvatska država i zato ne volim ovu malodušnost danas. Ako tko ima pravo na nju, onda smo to mogli biti mi u Vukovaru. Nismo bili ni tada, a ja vam danas kažem da će za deset godina Hrvatska biti bogata zemlja ponosnih ljudi. Vjerujte mi, jer ja sam u Hrvatsku vjerovao i kad mnogi nisu. 

Kakve su vaše procjene o srpskim gubicima?

Srbi su na Vukovaru imali oko 15.000 poginulih i oko 45.000 ranjenih. Postoji knjiga jednog gospodina iz Australije koji je cijeli rat bio na srpskoj strani, bio je s njima baš u okolici Vukovara, i to cijeli rat, i on u svojoj knjizi navodi da su Srbi imali više od 30.000 poginulih samo na Vukovaru.

Odakle vama brojka od 15.000 poginulih Srba samo na Vukovaru?

Mi smo svaki dan vodili evidenciju o ratnim događajima, o ranjenima i ubijenima na našoj i njihovoj strani. Ako imate pješački napad pa ga odbijete, konstatirate poginule na našoj i na njihovoj strani, ako imate tenkovski napad znate koliko ste uništili tenkova i koliko je ljudi unutra, itd. No, niti taj podatak koji navodim u knjizi nikad nitko nije demantirao. Jedini podatak koji je iscurio sa srpske strane objavljen je u crnogorskom časopisu Monitor; oni su naveli da su Srbi imali osam tisuća poginulih na Vukovaru. To je jedina brojka koja je od njih došla, mislim da je definitivno premalena.

Autor: Tihomir Dujmović

Izvor: vecernji.hr

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=eX62l6pgEM0

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=JXgJf3yBMPw