Brutalno je mučio suprugu Milevu – nije ga smjela dirati

Uvjeti koje je briljantnoj matematičarki iz Vojvodine Milevi Marić naložio kako bi ostali u braku, za 21. stoljeća naprosto su brutalni

0

Uvjeti koje je briljantnoj matematičarki iz Vojvodine Milevi Marić naložio kako bi ostali u braku, za 21. stoljeća naprosto su brutalni

Brak između Mileve Marić i Alberta Einsteina jedna je od najtužnijih priča iz svijeta znanosti. Ove godine navršilo se točno 100 godina otkako je brak briljantne matematičarke i briljantnog teorijskog fizičara okončan razvodom. U to vrijeme oni su već pet godina živjeli odvojeno, tako da je bila riječ o zakonskoj formalnosti, a na što je nalikovalo nekoliko mjeseci na početku tog razdoblja između njih dvoje, o tome danas svjedoči zaprepašćujući dokument.

Na stranu romansa njih dvoje na početku njihove veze, na stranu i nedavna ekranizacija o njih dvoje koja je prešutjela možda i najsramotniji dio Einsteinovog života, njegovo pismo njoj u Berlin 18. srpnja 1914. brutalan je povijesni dokument o muškoj šovinističkoj tradiciji zapadne civilizacije koja je u 20. stoljeću navodno postala do kraja prosvijećena.

 

Mileva i Albert, kad su se tek upoznali, tretirali su jedno drugo s puno pažnje – sve dok Albert nije ostao jedini u obitelji koji je zarađivao. Ona je u braku s njim imala troje djece, a pismo joj je napisao kad je već bio u ljubavnoj vezi sa svojom rođakinjom Elsom, kojom se naposljetku i oženio.

U tom pismu Albert je Milevu tretirao gore od sluškinje, tražio je sve, a davao skoro ništa, ženi koja mu je, kad su se upoznali na Politehničkom fakultetu u Zürichu, jako pomagala kao skoro besprimjerno nadarena matematičarka.

U Albertovom pismu nekoliko godina poslije, međutim, stoji čak i ovakva rečenica: “Prestat ćeš mi se obraćati ako ja to zatražim.” A nekoć davno raspravljali su o problemima teorijske fizike jedno drugom ravni. Alberta je i privukao intelekt i misaoni karakter žene koja je još u Kraljevskoj gimnaziji u austrougarskom Zagrebu dobila posebnu dozvolu za pohađanje fizike u isključivo muškom razredu.

U Švicarskoj je morala studirati zato što u dobu kad je započinjalo 20. stoljeće u Europi, industrijski naprednom i prosvijećenom kontinentu, nigdje drugdje nisu na tehničkim sveučilištima primali žene. Mileva je, inače, bila – ako ne ravna po svojoj genijalnosti iz matematike u odnosu na njegovu genijalnost iz fizike – onda bez sumnje organiziranija i sređenija u svom znanstvenom proučavanju od njega. I na kraju ta oštroumna, vrijedna, analitična Vojvođanka, briljantna studentica – nije završila fakultet.

Ostala je trudna s Albertom Einsteinom, i to – kakva su već to bila vremena – Bože sačuvaj, prije braka. Niti tada mu nije htjela praviti probleme. Čovjeku kojega je voljela bezrezervno koliko on nju nije, nakratko se maknula s puta, jer po svojoj neformalnosti nije bio na baš najboljem glasu, pa je otišla roditi na nekakvo imanje u Vojvodini gdje su je roditelji sakrili u tim “nećudorednim trenucima”. Pa je rodila. Pa je, iz nerazjašnjenih okolnosti, napustila svoju curicu i otputovala Albertu u Švicarsku.

To što je djevojčica uskoro oboljela i umrla, proganjalo ju je do kraja života. On je za to vrijeme radio na razvoju svoje karijere, profesure, borio se sa svijetom koji ni prema njemu nije bio uvijek najblaži. Samo, do trenutka kad je Mileva bez diplome, s bolnim sjećanjem na kćerčicu Lieserl i dva sina za koja se trebalo brinuti, postala turobna kućanica, Albert je svoj privatni život stao obogaćivati naplaćivanjem svoje popularnosti kod mladih, slobodnih, veselijih žena.

 

Imala je 44 godine kad su se razveli, kad je gospođa Einstein postala Elsa Löwenthal. Dvije godine poslije barem joj je pripao, kao njegovoj bivšoj supruzi, pravedni dio novčanog iznosa za njegovu Nobelovu nagradu, što joj je pomoglo u skrbi o njihovom teško bolesnom najmlađem sinu Romanu.

Uglavnom, na Politehničkom fakultetu u Zürichu upoznali su se 1896., vjenčali su se u siječnju 1903., da bi 11 godina poslije on nju naprosto prestao voljeti. Razvesti se nisu htjeli istog trenutka kako to ne bi utjecalo na njihovu djecu. Odlučili su ostati skupa, ali je Einstein postavio svoje uvjete koje u svojoj knjizi “Einstein: His Life and Universe” navodi Walter Isaacson.

“Brinut ćete da moja odjeća i rublje budu u redu; da ću u svojoj sobi redovito primati tri obroka; da će moja spavaća soba i radna soba biti uredno održavane, a posebno da će moj radni stol biti samo za moju upotrebu. “

“Odreći ćete se svih osobnih odnosa sa mnom u mjeri, osim onoliko koliko budu neophodni iz društvenih razloga. Konkretno, odreći ćete se: mojega sjedenja uz vas kod kuće; mojih izlazaka ili putovanja s vama.”

“Poštivat ćete sljedeće točke svog odnosa sa mnom: od mene nećete očekivati nikakvu intimnost, niti ćete mi na bilo koji način prilaziti; prestat ćete razgovarati sa mnom ako to zatražim; napustit ćete moju spavaću ili radnu sobu bez protivljenja ako to zatražim.”

“Obavezat ćete se da me nećete omalovažavati pred našom djecom, bilo riječima ili ponašanjem”, sve to tražio je od nje čovjek koji je, u preostalom dijelu svog života inače bio izrazito racionalna, čovjekoljubiva osoba, mirotvorac, druželjubiv i duhovit.

 

Mileva Marić pristala je na uvjete. No, za jednu ženu poput nje, nekoliko mjeseci takvog odnosa bilo je previše. Povela je sa sobom njihove sinove i odselila iz Berlina, ostavivši tamo Einsteina, kako bi nastavila živjeti u Zürichu. O Milevi Marić prije nekoliko godina roman je napisala Slavenka Drakulić, “Mileva Einstein, teorija tuge”.

“Moj roman o Milevi Marić Einstein govori upravo o tome zašto Mileva nije postala velika znanstvenica. Društvene predrasude i osobne okolnosti, psihički slom nakon smrti prvog djeteta, rastava od Alberta, depresija, bolest sina i sestre, spriječili su je u namjeri da se bavi znanošću”, kazala je tada, povodom romana, u intervjuu za Express Drakulić.

 

Autor: Sergej Županić

Izvor: express.hr

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.