Albert Camus – svjedok neuspjelog vremena

‘’Majka mi je danas umrla. A možda i jučer, ne znam. Primio sam telegram iz doma staraca: Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim poštovanjem. Međutim, to ništa ne znači. Možda je to bilo i jučer. Dom staraca nalazi se u Marengu, osamdeset kilometara od Alžira.’’

Navedeni je odlomak početak slavnoga romana Stranac Alberta Camusa. Spomenuti ga je francuski književnik ukomponirao savršenim nihilističkim porivom, apsurdom bez presedana u povijest književnosti. Usporedo s egzistencijalističkom filozofijom javlja se besmisao u književnosti kao presudni trenutak sredine 20. stoljeća, pogotovo nakon užasa Drugoga svjetskog rata i blokovskih podjela u svijetu.

Točno na današnji dan, 4. siječnja 1960. godine od posljedica automobilske nesreće poginuo je jedan od najvećih svjetskih pisaca, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, nesuđeni golman, novinar i filozof Albert Camus.

Albert Camus dijete je siromašne alžirske obitelji, već odmalena odlikovao se oštroumnošću i smjelošću uhvatiti se u koštac s nemilom ljudskom svakodnevnicom protkanom siromaštvom, egzilom, bijedom i očajem. Bio je drugi najmlađi primatelj Nobelove nagrade za književnost, prvi Afrikanac kojemu je to uspjelo i prvi koji je najkraće živio poslije primopredaje nagrade (svega tri godine).

U svom bogatom književnom opusu, Camus je ideološki kritičar, protivnik totalitarizma, prvoborac pravednih i shizofreni sljedbenik nihilizma. Apsurd koji izvire iz Camusova stvaralaštva ogleda se i u pogledu religije, nikad sebe nije smatrao ateistom, a sam je govorio da ne vjeruje u Boga.

Bliskost takvom nazoru Camus može najviše dugovati i prijateljstvu s poznatim francuskim piscem Jean Paulom Sartreom, idejnim začetnikom egzistencijalizma u književnosti i filozofiji. Kasnije se postepeno od njega i razišao u stavovima, posebice u pogledu komunizma i totalitarizma.

Iako isprva prihvaća socijalističke ideje, naivno misleći da one nude bolje sutra društvu i svijetu. Kad je Camus vidio u kakvu su tragikomičnost pretvara socijalizam i da se iz njega rađaju nasilje i represija, bježi daleko od ideologije u konačno utočište – književnost.

U književnom govoru kod Camusa najčešće dominiraju kontrarni motivi, svjetlo i tama, život i smrt. Doticao se i etičkih tema poput hrabrosti, poštenja, prijateljstva, odanosti i povjerenja. Smrću Alberta Camusa prestaje estetika, a počinju apsurd i besmisao u književnosti. Njegov opus tematizira ljudsku glupost u svim psihološkim devijacijama i stanjima. U pogledu sudbine istaknut ćemo čuveni Camusov citat: Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire. Ovaj pregled završit ćemo jednim upečatljivim citatom velikoga Camusa: Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest.

Autor: Ivan VRLJIĆ

Izvor: kerigma-pia.hr