Rembrandt: Samarijanac nosi ranjenog čovjeka u gostinjac
Dragi čitatelju! Ovime što ću napisati nipošto ne želim kritizirati Vas ili sebe, cjelokupno društvo i stanje u našoj državi već potaknuti Vas na dublje promišljanje o stanju u koje smo duboko ogrezli. Ovih dana čuju se samo crne misli: bez posla svakodnevno ostaje više desetina radnika, poslodavci zatvaraju svoje obrte zbog neprofitabilnosti itd…. No gledajući nas, moram istaknuti da još uvijek živimo visokog standarda, priuštimo si razne pogodnosti koje nam se nude svakodnevno u velikim trgovačkim centrima, još uvijek imamo mobitele visoke kvalitete…. Kafići su nam još uvije ispunjeni do zadnjeg mjesta, ovisnici smo raznih stvari, a stalno kukamo i prozivamo ljude na vlasti, na visokim političkim funkcijama bez da se upitamo zašto je tako? Pa nismo li sami izabrali vodstvo koje nas pokušava izvesti iz krize raznim porezima i ostalim stvarima na uštrb nas malih radnika….
No opet ne treba za sve kriviti njih? I mi smo krivi što u našoj državi ima toliko nemorala, toliko krivih riječi i djela, krivih poteza koji nas vode u propast! No ipak …. Tračak nade postoji … ne kaže se uzalud da nada umire zadnja. Izgrađujući društvo i gledajući našu današnju mladež pitam se kakva će biti naša budućnost za nekoliko godina… Danas nažalost mladi ne znaju cijeniti prave istinske temelje i ciljeve koje vode prema pravednijem životu i vrijednostima bilo to moralnim, ljudskim ili duhovnim. Tu smo mi zakazali no nikad nije kasno da krenemo u akciju i poučavanje njih kako bi nam budućnost izgledala puno bolja nego što je to primjerice danas.
Ipak nije sve tako crno i želja mi je da vam prikažem svakodnevni primjer iz mog života: jednog dana bio sam svjedok jedne vrlo neugodne situacije i rasprave. Jedna meni draga prijateljica zagrezla je u duboku ovisnost o poker automatima kojima jednostavno nije mogla odoljeti. I tako, gledao sam ju iz dana u dan kako uzaludno troši svoje dragocjeno vrijeme tipkajući po automatu i gubeći svoj novac koji vrijedno zarađuje kao i ja. Ipak sve ju je to dovelo do bezizlazne situacije – gubitka vremena i prijatelja. Govorili joj iz dana u dan – nemoj tako, dovest će te to do propasti, daj se saberi… Naši uporni dobronamjerni savjeti nisu urodili plodom. I da skratim priču jednog dana dogodilo se prosvjetljenje – shvatila je svoju pogrešku na vrijeme i sad se opet vratio osmjeh na lice.
Dakle, svi možemo pogriješiti, na greškama čovjek najviše nauči, zar ne? Eto to je tračak nade da i naša situacija može uroditi svjetlom koje će nas voditi prema humanijem i ljepšem okruženju današnjice bez nekih stresova i problema iako se oni ne mogu riješiti istoga trenutka i na onaj način kako bi mi to željeli. Zato glavna poruka ovog mojeg pisanja neka bude: možemo i trebamo izgrađivati samo pozitivne stvari u okruženju u kojem živimo i radimo, jer plodovi se neće vidjeti odmah istog trenutka, no to nas ne oslobađa od obveze da izgrađujemo povjerenje i dobrotu među nama u svakoj situaciji i na svakom području života. Neka nam to bude poticaj ove korizme.
Foto: By After Rembrandt – The Yorck Project: 10.000 Meisterwerke der Malerei. DVD-ROM, 2002. ISBN 3936122202. Distributed by DIRECTMEDIA Publishing GmbH., Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=157819