Sindrom starijeg sina

0

Return_of_the_Prodigal_Son_1667-1670_Murillo

Ovih dana (kolumna je objavljena 2. lipnja 2013.), papa Franjo uznemirio je duhove ljudi diljem svijeta. Navodno je, nisam stigao provjeravati, rekao da će se i ateisti spasiti i da je Isus i njih otkupio. Koliko oduševljeno su skočili ateisti (u biti protivnici Crkve), toliko su užasnuti bili mnogi pravovjerni katolici. U mnogim pravovjernim glavama upalio se alarm. Pa to nije moguće? Ako je to Papa uistinu rekao, to je onda strašno opasna teza koja dovodi u pitanje i samu Crkvu, ali još više osobnu vjeru mnogih koji su uvjereni u svoju spašenost i odabranost, a prokletstvo nevjernika. Ukratko, zašto se mi trudimo, odričemo mnogih zavodljivih ugoda i prilika, postimo, idemo na misu redovito…

Naravno da Papa nije rekao da će se svi spasiti bez obzira kako živjeli i jesu li kršteni, no očito je morao podsjetiti nas koji se volimo imenovati vjernicima da preispitamo svoju savjest, jer mnogi od nas „pravovjernih“ ne možemo prihvatiti da bi naš pokvareni susjed ili neki bezvjernik jednom mogao stati u red s nama pred nebeska vrata i ući u vječni život… A mogli bismo jednog dana i mi čuti Isusove riječi – Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!

No, nisam vam mislio pretjeranom samokritičnošću „soliti pamet“ ili u stilu nekih komentatora ukazivati na licemjerje nas vjernika. Tko sam ja da sudim. Htio sam s vama podijeliti svoje razmišljanje o toj temi spašenosti. Duboko vjerujem da je Isus otkupio svakog čovjeka, bez iznimke, jer Bog Isusa Krista, kako sam ga ja upoznao, Bog je otac svih ljudi. Svih, bez iznimke. Sve je stvorio iz ljubavi, a čovjeka kao krunu svog stvorenja da bude sretan. I baš zato jer je Bog Otac, ne mogu prihvatiti da mu ne bi bilo stalo do svakog djeteta. Bio crn, žut, bijel, bogataš, siromašan, zdrav ili bolestan.

Možda mu je kao i svakom ocu neko dijete u određenom trenutku “milije”, ali u konačnici sve nas voli jednakom ljubavlju. Uostalom to i sam Isusu potvrđuje riječima – Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. I kao što sam siguran da nas je Bog stvorio iz ljubavi da budemo sretni i da je za svako svoje dijete osigurao stan u svojoj kući, isto sam tako siguran da ga „boli“ kao i svakog oca, kad vidi da mu je dijete nesretno, da unatoč svim poukama, svim željama da mu se pomogne, on i dalje ustraje u svom pogrešnom putu.

Bog nikad ne odustaje. Ni od koga. Ma kako velik grešnik bio, ma kako u ljudskim očima bio otpisan. I dobro da je tako, jer da Bog mjeri ljudskim očima nitko od nas ne bi se smio vratiti svome domu u Kuću Očevu.
Zašto naslov „sindrom starijeg brata“? Sjećam se iz djetinjstva da sam na tavanu stare kuće našao knjižicu s tumačenjem Isusove prispodobe o izgubljenom sinu. Ostala mi je u sjećanju jer me duboko dirnula ta Isusova priča o milosrdnom Ocu. Uostalom tko može ostati ravnodušan na jedan takav opis bezuvjetne očinske ljubavi. Taj ne bi imao srca. I tako u toj priči, odluči mlađi sin Ateista zatražiti od Oca svoj dio baštine i otići od njega živjeti samostalno. I lijepo je živio dok je novaca bilo, a kad novaca nestade, nesta i prijatelja i svih blagodati. Ostade mu tek borba za goli život i dijeljenje hrane sa svinjama koje je bio primoran čuvati.

A njegov Otac? Otac je patio. Boljelo ga je. Brinuo se što je s njegovim sinom Ateistom. Danomice je odlazio gledati na horizont vraća li mu se sin. U međuvremenu i sin Ateista se sjetio svog Oca. Uvidio je svu svoju bijedu i odluči se vratiti svom domu. Pripremio je i govor kojim će se obratiti Ocu. Reći će mu da ga primi barem kao slugu jer drugo nije ni zaslužio. Dalje Isus opisuje trenutak neizmjerne radosti Oca kad je ugledao da mu se vraća ljubljeni sin Ateista. Zaogrnu ga najljepšim haljinama, stavi mu svoj prsten na ruke i naredi da se pripremi gozba.

Stariji sin Katolik bio je u polju. Marljivo je radio i nije znao da mu se mlađi brat Ateista vratio. Kad začu glazbu pozove sluge da ih upita što se događa. Odgovoriše mu da mu se vratio mlađi brat Ateista i da je Otac naredio da se pripravi nikad dotad viđena gozba u tom kraju. Dalje nam Isus govori da se stariji brat Katolik ražalosti i ne htjede ući u kuću. Kad to ću, Otac izađe svom sinu Katoliku i stade ga, pazite sad, NAGOVARATI. Dalje znadete kako je priča završila. Vrijedni Očev sin Katolik predbacio je Ocu svoje zasluge i to kako njemu nikad nije pripravio gozbu, a za ovog Ateistu napravi gozbu kakvu ljudi nikad nisu vidjeli u tom kraju.

Ne znamo što se na kraju zbilo. Isus nije dovršio priču pa da znamo je li se stariji sin Katolik pobunio i otišao od svog Oca ili je ipak na kraju shvatio da je Očeva ljubav bezgranična i da je jedina prava ljubav ona koja je bezuvjetna. A možda je shvatio i to da čovjek nije čovjek ako u njegovu životu nema mjesta za nikoga drugoga osim njega samoga?

Zapamtite – Bog nikad ne odustaje. Ni od koga. Bili vi stariji ili pak mlađi sin. Sin je sin. Dijete je dijete. A otac ne može voljeti nego bezuvjetno.
I još nešto. Nekim ljudima koje svakodnevice susrećemo, mi bismo mogli biti jedini raj ili pakao koji će za života vidjeti. Ako im već ne možemo pogled usmjeriti na raj, nemojmo prizivati pakao.
Do idućeg susreta u kolumni, želim vam radost Očevu u srcu zbog povratka izgubljenog sina!

Foto: Bartolomé Esteban Murillo, Povratak izgubljenog sina

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.