Kajkavski književni jezik

0

Grafika: ljubičastom bojom prikazano područje Hrvatske na kojem se govori kajkavskim jezikom.

Kajkavski književni jezik
(ISO 639: kjv; kajkavština, kajkavica), nekada jedno od triju glavnih narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i štokavsko, a danas priznati jezik koji je 12. siječnja 2015. godine od međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO) dobio status povijesnog jezika za razdoblje od 16. do 19. stoljeća kao i neka djela iz 20. stoljeća, te mu je dodijeljen kȏd kjv.[1][2] Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice kaj.

Rasprostranjenost

Kajkavsko narječje uglavnom obuhvaća sjeverozapadni i srednji dio hrvatskoga jezičnog prostora: Zagreb i Prigorje, Međimurje, Podravina, Hrvatsko Zagorje, Žumberak, Turopolje, Moslavina, Pokuplje i Gorski kotar. Izvan granica Republike Hrvatske kajkavskih govora ima najviše u Mađarskoj (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i Podravini), te manje u Rumunjskoj, Vojvodini i Slovačkoj gdje već izumire, a kajkavski još dijelom govore i hrvatski iseljenici u Americi i Australiji.

Kajkavski danas stalno ili povremeno (u obitelji) govori 31% ili oko 1/3 Hrvata, a do 1. svj. rata tako je govorilo oko 36%, pa je ovo narječje razmjerno stabilnije i otpornije u poredbi sa čakavskim koje bilježi veći postotak smanjenja govornika. Razlog tomu je uz ostalo i to da se kajkavski ipak još obilno govori u gradovima sjeverozapadne Hrvatske, osobito kao kajkavska većina u Varaždinu i Čakovcu, a najveći polukajkavski gradovi danas su Zagreb, Koprivnica i Velika Gorica te još desetak manjih kajkavskih gradića (Krapina, Križevci, Čazma, Popovača, Kutina, Samobor, Ozalj, Delnice itd.).

S obzirom na izgovor jata, ne mogu se razlučiti glavne kajkavske inačice:

  • većina izgovara ẹ (zatvoreno e) ili ekavski, no taj /ẹ/ nije isti glas kao u štokavskim govorima, već je riječ o glasu između /e/ i /i/. Takav sustav je sličan francuskom, portugalskom ili talijanskom sustavu sa 7 samoglasnika (odnosno sa više vrsta e). Iako se u hr. ortografiji taj glas obično piše kao e izgovara se njemu sličnim prijelaznim vokalima;
  • dio govornika ima i poseban izgovor za dugi jat kao dvoglas /ie/ (kratki jat im je zatvoreno ekavski), a tih je najviše u arhaičnoj kajkavici Hrvatskog Zagorja. To je dvoglas koji odgovara (i)jekavskom izgovoru u štokavskim govorima, a koji se razvio (kao i kod svih hrvatskih govora) diftongiranjem zatvorenog e (originalnog jata).
  • neki stručnjaci za treću inačicu uzimaju ikavske kajkavce koji jat izgovaraju kao /ii/, ili su poluikavci pa ga dijelom izgovaraju kao /ii/ ili //. Danas se takvi ikavski kajkavci nalaze mjestimice u Fužinama, lokvama, uz rijeku Dobru, Ozalj, dio Žumberka, zapadno Turopolje (Horvati i Zdenčina, vidi seobe Hrvata iz Pounja u Prekokuplje u 16. st.), donja Sutla iznad Zaprešića (Brdovec, Marija Gorica), dijelom Slovensko Primorje i Bela Krajina(tzv. ikavska slovenščina), središnje Gradišće u Austriji, te u Slovačkoj (izbjegli od Kostajnice), kao i u sjevernoj Istri oko Buzeta (taj je govor čakavski) itd. U doba Zrinskihh i Frankopana je slična kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila javni govor hrvatske plemićke elite, tj. nesuđeni prethodnik kasnijega književnog standarda. Mnogi od tih govora nastali na čakavskoj osnovi ili mješanjem sa čakavskim (i šćakavskim) govorima.

Razvoj

Kajkavski se razvio iz iste osnove iz koje su se razvili čakavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i slovenski dijalekti[3], opisane u zapadni južni slavenski jezici.
Riječ je o najsjevernijem hrvatskom narječju, a prije dolaska Mađara, srodni govori su zauzimali veće područje, a postojala je veza i s govorima iz kojih se danas razvilo srednje slovačko narječje. Narječje je dosta srodno sa sjevernim šćakavskim koji je najduže zadržao neizmjenjeni refleks jata (zatvoreno e), kao i sa sjevernočakavskim dijalektima te panonskom narječju slovenskog jezika. U kontaktima su nastali i mnogi prijelazni dijalekti poput donjesutlanskog (kajkavizirani čakavski ikavski), prigorskog (prijelazni čakavsko-kajkavski), goranski (čakavsko-kajkavsko-donjekranjski prijelaz), kao i mnogi govori slovenskog panonskog narječja (prleški, prekmurski i originalni belokrajinski govori). Većinu kajkavskih govora (osim goranskog), kao i podosta istočnoslovenskih (većinu govora panonskog narječja i dio govora štajerskog narječja) prožimaju općehrvatske jezične izoglose;

  • jednačenje jata (zatvoreno e) i poluglasa (schwa)
  • jednačenje stražnjeg nazala (nazalno o) i samoglasnog l

Osobine

Glasovi
Nuvola apps important yellow.svg Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Glavnina dijalekata kajkavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem hrvatskog, u IPA zapisu se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, lijevi predstavlja bezvučni a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe ► labijalni koronalni dorsalni
▼ Način tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali      m      n      (nj)
plozivi p   b t   d k   g
frikativi f   v s   z š   ž h
afrikate c  č
aproksimanti      j
vibranti    r
lateralni aproks.    l      (lj)

Kajkavski sustav u osnovi posjeduje 7 samoglasnika, uz 5 “standardnih” sadrži još u pravilu i zatvoreno e i zatvoreno o. Za njegov razvitak je karakteristično izjednačavanje starohrvatskih samoglasnika i slogotvornog l; e i nazalno e su prešli u e, jerovi su se ujednačili u poluglasu, jat je prešao u zatvoreno e, a samoglasno l u zatvoreno o (u nekim govorima je još došlo do izjednačavanja zatvorenog o s u ili o).

Gramatika
Prozodija

Prozodija podrazumijeva brzinu izgovora kao i naglašavanje riječi. Dosad su u kajkavskom narječju pronađena 22 različita tipa prozodijskih sustava, a

  • krajnji zvučni suglasnici su obezvučeni (mraz → mras; grob → grop)
  • u goranskom je dijalektu završno m prešlo u n (mislim → mislin )

Morfologija

  • vokativ se ne koristi u pravilnom obliku
  • imenice ženskog i srednjeg roda u genitivu množine imaju nulti nastavak (krave → kraf; sela → sel)
  • kod imenica muškog roda pojavljuju se nastavci –of i –ef (dečkof, ocef)
  • kod imenica muškog roda u množini i kod imenica ženskog roda u jednini nema alternacije glasova k, g, h (vuk → vuki, vrag → vragi; noga → nogi)
  • nastavak u komparativu je š (veliki → vekši)

Glagoli

  • od glagolskih se vremena uz prezent koriste perfekt i pluskvamperfekt (nosil je, bil je nosil) te futur II. (nosil bum)
  • nastavak u trećem licu množine prezenta je –jo ili –ju , a ponekad se koristi i nastavak –du (kopaju, kopajo, kopadu)
  • u kondicionalu I. i II. se za sva lica koristi pomoćni oblik bi (kopal bi, bil bi kopal)
  • jednako se koriste enklitike i proklitike (ga poznaš, poznaš ga)
  • buduće vrijeme se tvori od prezenta svršenog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog (došel bum)
  • za glagole kretanja se koristi supin (idem spat)

Dijalekti

Dijalektološka proučavanja kajkavštine započela su potkraj 19. stoljeća. Prvu monografiju napisao je na ruskom jeziku ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko (Kajkavskoe narječie, Kijev, 1905). Kajkavske su govore dijalektolozi dosada razvrstavali po različitim kriterijima. Uglavnom na osnovi do tada objavljenih radova, godine 1927. u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, svoju podjelu kajkavskoga narječja iznio je srpski jezikoslovac Aleksandar Belić. Po refleksima praslavenskih glasova /tj/ i /dj/ Belić je kajkavštinu podijelio u tri dijalekta[4]:

  1. istočni u kojemu je /tj/ dalo /ć/ a /dj/ postaje /ž/
  2. sjeverozapadni koji prema /tj/ i /dj/ ima /č/ i /j/
  3. jugozapadni koji za /tj/ i /dj/ ima /ć/ i /j/

Kasnija proučavanja nisu potvrdila ovakvo rasprostiranje refleksa /tj/ i /dj/.

Belićeva ideja je bila jednostavna, objasniti kajkavsko narječje kao miješano, pri čemu bi istočni govori bili porijeklom starošćakavski, jugozapadni čakavski, a sjeverozapadni slovenski, odnosno mješavine govora s dominacijom jednog porijekla. Njegov način razmišljanja je kasnije opovrgnuo Ivšić, dokazavši da kajkavsko narječje nije prijelaz, niti mješavina.

Utvrdivši da temeljna kajkavska akcentuacija ima tri naglaska u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936) Stjepan Ivšić kajkavske je govore po naglasnim značajkama podijelio u četiri skupine. Na osnovi Belićeve i Ivšićeve podjele te na osnovi nekih glasovnih značajki Dalibor Brozović je kajkavsko narječje (1965. – 1988.) podijelio u šest dijalekata:

  1. zagorsko-međimurski
  2. turopoljsko-posavski
  3. križevačko-podravski
  4. prigorski
  5. donjosutlanski
  6. goranski
Kajkavski dijalekti u RH i BiH, prema podjeli S. Ivšić

S obzirom na kajkavski cirkumfleks te na temelju razvoja vokalizma, podjelu kajkavskih dijalekata na subdijalekte dao je Mijo Lončarić koji u monografiji Kajkavsko narječje (Zagreb, 1996.) razlikuje od šest dijalekata petnaest poddijalekata:

  1. plješivičkoprigorski
  2. samoborski
  3. gornjosutlanski
  4. bednjansko-zagorski
  5. varaždinsko-ludbreški
  6. međimurski
  7. podravski
  8. sjevernomoslavački
  9. glogovničko-bilogorski
  10. gornjolonjski
  11. donjolonjski
  12. turopoljski
  13. vukomeričko-pokupski
  14. donjosutlanski
  15. goranski

Ta razdioba zorno svjedoči o dijelom velikim razlikama što postoje između pojedinih kajkavskih govora u akcentuaciji, fonologiji i morfologiji.

Kajkavsko se narječje nekad prostiralo mnogo istočnije, prema nekim dokazima obuhvačalo je prostor od Drave preko Našica i Požeške doline uz Brod pa preko Save zaokružujuči ozemlje srednjovjekovne Zagrebačke biskupije s tim da se je u sjeverozapadnoj Bosni mješalo sa elementima čakavštine prema jugu i štokavštine prema istoku. Uslijed seoba nastalih zbog turskih osvajanja, danas mnoga istočnokajkavska kajkavska područja uopće ne postoje u Hrvatskoj, nego postoje elementi istočnokajkavskih narječja u Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj (Karašova-Karaševo (podrijetlo iz pokupske Banovine-Klokoča pod Petrovom Gorom). Tako je i sa govorima sela gradišćanskih Hrvata Umoka i Vedešina (koja je izučavao Ivan Brabec), srodnih u jednoj mjeri turopoljsko-posavskom i križevačko-podravskom dijalektu kajkavskoga narječja, od kojih se po drugim osobinama dosta razlikuju. Stoga se su njihovi govori klasificirani kao istočnokajkavski dijalekt.[5]

Izvori

  1. Jump up Ethn
  2. Jump up Kajkavski jezik međunarodno priznat
  3. Jump up Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika Page white acrobat.png(PDF)
  4. Jump up Aleksandar Belić: Kajkavski dijalekt Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb, [1926]-1929.
  5. Jump up Podravina.net Sanja Vulić: Kajkavski govori Umoka i Vedešina u zapadnoj Mađarskoj
  6. Jump up Biblija kajkavski
  7. Jump up Lápos Haller Jenő: Gyakorlati muraközi nyelvtan, Muraközi Katolikus Könyvnyomda, Csáktornya 1942.

Preuzeto s: https://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavski_knji%C5%BEevni_jezik

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.